- Ljubo Stipišić Delmata bio je u pravom smislu te riječi ustrajni putnik u iskone. Marom znalca i zaljubljenika u klapsko višeglasje znao je evidentirati izvorne napjeve, iskričavu mudrost puka, autentične tragove duhovnosti u svakodnevlju, univerzalni kod života i jezika, koji u svakoj prilici ima što reći. Ne samo da je nalazio glazbu podneblja već je pomno i hrabro ulazio u svojevrsnu arheologiju riječi, tumačio pronađeno i nastavljao tim tragom rekonstruirajući život ili ga pak, svjestan kontinuiteta govora, nadopisujući u duhu i dahu idioma koji nas je iznjedrio. Štoviše, moglo bi se reći da je znao prepoznati negdašnji govor i biti svojevrsna savjest vremena koje zna odabrati i održati jezik, te se nadostavljati na njegov rudiment, izvodeći iz njega snagu puka, koji je živio kako je govorio/pjevao, odnosno pjevao/govorio kako je živio - biranim je riječima govorio akademik Jakša Fiamengo
- Uvijek iznova palio je baklju da osvjietli, otkrije već odavna zastrte ljepote baštinske prošlosti. Svaki novi dan je bio proživljavanje poraza i pobjede koje su se sukobljavale na razmeđu duše. Bilo je dana kad su teške kušnje željele prijeći i granicu razuma, trenutci u kojima je sve gubilo smisao, vrijeme u kojem se pitao - Gospodine, zašto ja? Ali, samo pojedini, poslanjem darovani dolaze do spoznaje da je čovjek stvoren za let. Svaki zamah krila zna biti jako bolan ali zato i isplativ. Ima li išta ljepše nego se uzdignuti iznad prostora skučene, zarobljene duše i okusiti sreću slobode... Takav je bio hod, takav je bio let našeg Ljube, a vrijeme koje nadolazi biti će dobar pokazatelj koliko je njegova misija ispunjena - kazao je Ivan Pehar.
- Bila bi potrebna tri ljudska života za poslušati, pogledati i pročitati sve što je sakupio, obradio, snimio, stvorio i malo bi bilo. Kada bi mu sada, ovog časa, svi počeli zahvaljivati, za sve ono što je za nas učinio, pa mu zahvaljivali do kraja života, malo bi bilo. Jer mi ne znamo što imamo, nismo svijesni vrijednosti bogatstva naše pradjedovske ostavštine stvorene iz kamena i soli, iz nevolje i tuge, iz ponosa i dišpeta, ma iz ničega. Iz ničega su naši stari stvorili nešto, a mi bi iz nečega stvorili ništa. Jer ne vidimo, jer ne čujemo, jer ne osjećamo, jer sanjamo tuđe sne, spavamo budni i prolazimo mimo našu povijest u potrazi za budućnosti koju ne poznajemo. Mi sami sebe spoznali nismo, ne znamo tko smo, koliko vrijedimo i je li uopće išta vrijedimo. Odlazimo od sebe u potrazi za sobom. I zato nam poručuje „Vrati se čovječe sebi dok još imaš kome“. Dok još imaš kome! Jer tko zna što ćeš sutra zateći na mjestu svog vlatitog napuštanja.Kad napustiš svoju tradiciju, vjeru, zemlju, pjesmu, običaje, kad napustiš svoje ja, gdje si i tko si čovječe? Kamo ideš - pjesnički se izrazio ugledni književnik Miki Bratanić
