Ne postoji osoba koja ne koristi sol i svjetlost, koja ne zna kako je tu riječ o dva univerzalna i nenadomjestiva životna elementa. Poput mora, naša tijela sadrže sol. U suzi. U kapi znoja. U kapi krvi. Bez soli naša bi srca prestala kucati, naša krv ne bi tekla, a mišići bi prestali uredno funkcionirati.
Nekada? Sol je bila toliko dragocjena da se s njom plaćalo, a osoba koja nije bila vrijedna soli, nije bila vrijedna ni svoje plaće. Sol je uvijek na stolu i nikada baš u središtu pozornosti. Ako nedostaje soli svi se uskomešaju i traže sol, ali inače ona zna biti tijekom čitavog ručka na stolu, a da nitko ni ne pomisli na nju.
Bezbojna je, pomalo i blijeda, ali predaje se u cijelosti i želi u prvi plan staviti hranu koja se blaguje, a nikako samu sebe. Na tisuće je situacija u kojima je sol nezaobilazna, ali ona se time nikada ne bahati. Sve što čini, čini ponizno i samozatajno. Služeći drugima.
Ili vatrogasac. Osoba koja je nesebična, koja voli. Čovjek koji gasi požar i ne pita čija je to kuća ili maslinik. Jer zna da je to dom koji je mogao isto tako biti i njegov. Njihova djela i njihova samozatajnost sve govore o njima.
A nakon kataklizmičke noći u požaru svi su – pametni. Do bola. Sve znamo. I što je trebalo. I kada i kako. Kažu sustav nije zakazao, a i kako bi kada ga nema. Civilna zaštita ne postoji, pučanstvo se ne educira za slučajeve katastrofa, djecu u školama potrebno je preodgajati…
Samozatajno je u srca ušao pjevajući o tuđim problemima u redu za kruh, ljudima koji imaju dileme – kako bez love, stana i žene jer Hari Rončević samo je želio da svijet bude bolji, ljepši i pun ljubavi. A on… ima glavu i tijelo ‘ko drugi, i nekom je lijep, a nekome grub i zna – nije to razlog da džepova praznih brljavi gradom i pije na dug. Kako glase riječi “Buntovnika s razlogom” s kojom je Hari nagovijestio da će njegov životni put ipak bit protkan glazbenim notama iako je završio srednju školu za geodeta i bio u tim krugovima do te 1993. godine.
– Kuća nam je oduvijek bila puna ljudi, puna smijeha. Uvijek sam pjevao, od djetinjstva doslovno, i najviše po kući, kad god je bila neka prilika, ja sam bio taj koji je zabavljao. U Getu sam živio prvih šest godina, onda s bakom i djedom na Sućidru kako su roditelji radili i onda sam s majkom i ocem otišao na Bačvice u stan koji su dobili. Pazi – dobili. U ovoj državi to nećemo doživjeti, to je bilo moguće samo u bivšoj državi – prisjeća se djetinjstva.
Buntovnika su svi slušali…
– Kad sam “Buntovnika s razlogom” predao na radio, nitko me nije znao. Pokucao sam, došao kod Čarlija koji je tada bio glazbeni urednik i rekao mu da imam pjesmu i da ne znam koji je princip za nove stvari. I tako mi je rekao da će je poslušat i nazvao me brzo da mi kaže kako će je staviti kao prijedlog na top listu. Bio je to deveti mjesec 1993. godine i odmah tjedan iza je postala prva na top listi. Oliverova “Cesarica” bila je druga – kaže.
I bilo je tako puna tri mjeseca – glasovima publike bio je najbolji. A “Cesarica” je godinu poslije dobila Porina za najbolju pjesmu godine.
– Ozbiljno sam se glazbom počeo baviti tek s 28 godina kada me prijatelj Ivo Jagnjić, inače član grupe Dalmatino, nagovorio da se uhvatim mikrofona. I tako… prvo su krenuli nastupi po kafićima pa tek onda i pisanje pjesama. Pjevao sam tako uglavnom strani repertoar, ali “Buntovnik s razlogom” izazivao je uvijek oduševljenje. Ljudi bi, prolaznici, doslovce zastajali i tu su pjesmu rado slušali – veli.
Dogodio se klik u glavi, priznaje jer – nije ni znao da ima to u sebi.
“Sjeo sam od straha…”
– Stalno sam se pojavljivao na festivalima, oni su me nekako i profilirali iako se nikada nisam osjećao festivalskim tipom u smislu da su to zabavne melodije jer su pjesme koje sam pjevao uglavnom bile ozbiljne pjesme. Jedan pametan čovjek iz Imotskog bi rekao da idem tamo gdje me zovu i kad me zovu – iskren je Hari prisjećajući se i “Getanina” na Melodijama hrvatskog Jadrana.
– Prvi put me tada snimala televizija, bilo mi je jako teško i trebalo je skupiti hrabrosti za stati ispred velikog broja ljudi. Noge su mi klecale, čak sam na pozornici sjeo, ali ljudi su mislili da je to dio koreografije i izvedbe. Poslije su mi govorili da sam bio stvarno opušten, a zapravo sam se u sebi mislio kako je sve dobro ispalo jer je istina da nisam mogao stajati od straha.
U karijeri se nije želio ponavljati, ali rijetki znaju kako Oliverove “Još ovaj put”, “Ako voliš me” i “Moj lipi anđele” ili “Zemlju i stinu” u izvedbi Doris ili “Aj ća, volin te” koju je otpjevala klapa Kampanel je napisao baš Rončević.
– Sa suprugom Nelsi i sinovima Tomom i Marinom 2006. sam se iz Splita preselio u Zagreb. Moram priznati da mi nije bilo drago s 44 godine na leđima mijenjati sredinu, ali brzo sam se snašao. Ženin posao je bio glavni krivac za preseljenje – govori.
“Najljepši trenutak mi je kad sam dobio dva sina i unuka…”
No, kad se nakon više od desetljeća “vratio jugu svom” i srce kao da je jače kucalo, kucalo u ritmu Dalmacije kojoj je posvetio toliko stihova pa je čak i ona o osjećajima prema Dalmaciji i voljenoj osobi postala poput jedne od himni Majstora s mora. Koje tek onda riječi opisati za onu “S istoka, zapada i sjevera“…
– Ta je pjesma magična, sjećam se kako smo je 15 minuta pjevali tijekom poluvremena i ježio sam se sve te minute, kao i upravo sada kada o tome pričam. Nisam očekivao da će tu pjesmu Torcida pjevati, lijep je to osjećaj da si nekom nešto poklonio, pogotovo za svoj klub za kojeg navijam od malih nogu.
Baš kako je stopama oca krenuo i sin Toma…
– Imao je strašnu želju svirati gitaru, nije htio učiti nego skidati melodije kao ja. Počeo je tako svirati, napravio je neke melodije i rekao sam mu da ih snimi. Tako su se i meni dvije svidjele…
Puno mu je koncerata ostalo u sjećanju, ali kaže i kako su mu nekad oni s dvjestotinjak ljudi bili bolji i od onih s par tisuća duša u publici. Teško je kojeg izdvojiti, govori, ali zato je kao iz topa izvukao svoj najljepši životni trenutak…
– Najljepši trenutak mi je bio kada sam dobio svoja dva sina i unuka sada. Sutra i da prestanem biti u glazbi, ostaju ljudi, prijatelji i obitelj. Glazba mi je u tom smislu periferna jer ne živim za glazbu, živim za obitelj i prijatelje, a glazba je tu sa mnom dok budem radio. Ne mogu te osjećaje uspoređivati sada u svojim šezdesetim i kad sam bio mlad jer čovjek se zadovolji. Trenutno mi pašu ljubavne pjesme uz malo protesta na trenutke koji se događaju u društvu, ali samo umjereno jer danas se jednostavno ne smije biti toliko direktan zbog fact-checkera koji te samo zabrane – podvlači Hari Rončević.
Nekako u stilu svog življenja. Jer… u ovoj kulturi koja obožava sve te silne zvjezdice padalice na nebu estrade, športa i politike, u kulturi koja glorificira neobično, iznadprosječno, nenormalno, uvrnuto i iščašeno, u kulturi koja iz dana u dan stvara bezbrojne idole za uglavnom jednokratnu upotrebu, obitelj je najbitnija.