Article

//www.dalmacijanews.hr/files/6368230a18d1cba66f8b4574/80
Foto: Ivana Ivanović

Hari je samo glazbom želio da svijet bude bolji, ljepši i pun ljubavi...

Samozatajno je u srca ušao pjevajući o tuđim problemima u redu za kruh, ljudima koji imaju dileme - kako bez love, stana i žene
Ne postoji osoba koja ne koristi sol i svjetlost, koja ne zna kako je tu riječ o dva univerzalna i nenadomjestiva životna elementa. Poput mora, naša tijela sadrže sol. U suzi. U kapi znoja. U kapi krvi. Bez soli naša bi srca prestala kucati, naša krv ne bi tekla, a mišići bi prestali uredno funkcionirati.

Nekada? Sol je bila toliko dragocjena da se s njom plaćalo, a osoba koja nije bila vrijedna soli, nije bila vrijedna ni svoje plaće. Sol je uvijek na stolu i nikada baš u središtu pozornosti. Ako nedostaje soli svi se uskomešaju i traže sol, ali inače ona zna biti tijekom čitavog ručka na stolu, a da nitko ni ne pomisli na nju.

Bezbojna je, pomalo i blijeda, ali predaje se u cijelosti i želi u prvi plan staviti hranu koja se blaguje, a nikako samu sebe. Na tisuće je situacija u kojima je sol nezaobilazna, ali ona se time nikada ne bahati. Sve što čini, čini ponizno i samozatajno. Služeći drugima.

Ili vatrogasac. Osoba koja je nesebična, koja voli. Čovjek koji gasi požar i ne pita čija je to kuća ili maslinik. Jer zna da je to dom koji je mogao isto tako biti i njegov. Njihova djela i njihova samozatajnost sve govore o njima. 

A nakon kataklizmičke noći u požaru svi su - pametni. Do bola. Sve znamo. I što je trebalo. I kada i kako. Kažu sustav nije zakazao, a i kako bi kada ga nema. Civilna zaštita ne postoji, pučanstvo se ne educira za slučajeve katastrofa, djecu u školama potrebno je preodgajati...

Samozatajno je u srca ušao pjevajući o tuđim problemima u redu za kruh, ljudima koji imaju dileme - kako bez love, stana i žene jer Hari Rončević samo je želio da svijet bude bolji, ljepši i pun ljubavi. A on... ima glavu i tijelo 'ko drugi, i nekom je lijep, a nekome grub i zna - nije to razlog da džepova praznih brljavi gradom i pije na dug. Kako glase riječi "Buntovnika s razlogom" s kojom je Hari nagovijestio da će njegov životni put ipak bit protkan glazbenim notama iako je završio srednju školu za geodeta i bio u tim krugovima do te 1993. godine.

- Kuća nam je oduvijek bila puna ljudi, puna smijeha. Uvijek sam pjevao, od djetinjstva doslovno, i najviše po kući, kad god je bila neka prilika, ja sam bio taj koji je zabavljao. U Getu sam živio prvih šest godina, onda s bakom i djedom na Sućidru kako su roditelji radili i onda sam s majkom i ocem otišao na Bačvice u stan koji su dobili. Pazi - dobili. U ovoj državi to nećemo doživjeti, to je bilo moguće samo u bivšoj državi - prisjeća se djetinjstva.


Buntovnika su svi slušali...

- Kad sam "Buntovnika s razlogom" predao na radio, nitko me nije znao. Pokucao sam, došao kod Čarlija koji je tada bio glazbeni urednik i rekao mu da imam pjesmu i da ne znam koji je princip za nove stvari. I tako mi je rekao da će je poslušat i nazvao me brzo da mi kaže kako će je staviti kao prijedlog na top listu. Bio je to deveti mjesec 1993. godine i odmah tjedan iza je postala prva na top listi. Oliverova "Cesarica" bila je druga - kaže. 

I bilo je tako puna tri mjeseca - glasovima publike bio je najbolji. A "Cesarica" je godinu poslije dobila Porina za najbolju pjesmu godine.

- Ozbiljno sam se glazbom počeo baviti tek s 28 godina kada me prijatelj Ivo Jagnjić, inače član grupe Dalmatino, nagovorio da se uhvatim mikrofona. I tako... prvo su krenuli nastupi po kafićima pa tek onda i pisanje pjesama. Pjevao sam tako uglavnom strani repertoar, ali “Buntovnik s razlogom” izazivao je uvijek oduševljenje. Ljudi bi, prolaznici, doslovce zastajali i tu su pjesmu rado slušali - veli.

Dogodio se klik u glavi, priznaje jer - nije ni znao da ima to u sebi.


"Sjeo sam od straha..."

- Stalno sam se pojavljivao na festivalima, oni su me nekako i profilirali iako se nikada nisam osjećao festivalskim tipom u smislu da su to zabavne melodije jer su pjesme koje sam pjevao uglavnom bile ozbiljne pjesme. Jedan pametan čovjek iz Imotskog bi rekao da idem tamo gdje me zovu i kad me zovu - iskren je Hari prisjećajući se i "Getanina" na Melodijama hrvatskog Jadrana.

- Prvi put me tada snimala televizija, bilo mi je jako teško i trebalo je skupiti hrabrosti za stati ispred velikog broja ljudi. Noge su mi klecale, čak sam na pozornici sjeo, ali ljudi su mislili da je to dio koreografije i izvedbe. Poslije su mi govorili da sam bio stvarno opušten, a zapravo sam se u sebi mislio kako je sve dobro ispalo jer je istina da nisam mogao stajati od straha. 

U karijeri se nije želio ponavljati, ali rijetki znaju kako Oliverove “Još ovaj put”, “Ako voliš me” i "Moj lipi anđele" ili "Zemlju i stinu" u izvedbi Doris ili "Aj ća, volin te" koju je otpjevala klapa Kampanel je napisao baš Rončević.  

- Sa suprugom Nelsi i sinovima Tomom i Marinom 2006. sam se iz Splita preselio u Zagreb. Moram priznati da mi nije bilo drago s 44 godine na leđima mijenjati sredinu, ali brzo sam se snašao.  Ženin posao je bio glavni krivac za preseljenje - govori.


"Najljepši trenutak mi je kad sam dobio dva sina i unuka..."

No, kad se nakon više od desetljeća "vratio jugu svom" i srce kao da je jače kucalo, kucalo u ritmu Dalmacije kojoj je posvetio toliko stihova pa je čak i ona o osjećajima prema Dalmaciji i voljenoj osobi postala poput jedne od himni Majstora s mora. Koje tek onda riječi opisati za onu "S istoka, zapada i sjevera"...

- Ta je pjesma magična, sjećam se kako smo je 15 minuta pjevali tijekom poluvremena i ježio sam se sve te minute, kao i upravo sada kada o tome pričam. Nisam očekivao da će tu pjesmu Torcida pjevati, lijep je to osjećaj da si nekom nešto poklonio, pogotovo za svoj klub za kojeg navijam od malih nogu.

Baš kako je stopama oca krenuo i sin Toma...

- Imao je strašnu želju svirati gitaru, nije htio učiti nego skidati melodije kao ja. Počeo je tako svirati, napravio je neke melodije i rekao sam mu da ih snimi. Tako su se i meni dvije svidjele...

Puno mu je koncerata ostalo u sjećanju, ali kaže i kako su mu nekad oni s dvjestotinjak ljudi bili bolji i od onih s par tisuća duša u publici. Teško je kojeg izdvojiti, govori, ali zato je kao iz topa izvukao svoj najljepši životni trenutak...

- Najljepši trenutak mi je bio kada sam dobio svoja dva sina i unuka sada. Sutra i da prestanem biti u glazbi, ostaju ljudi, prijatelji i obitelj. Glazba mi je u tom smislu periferna jer ne živim za glazbu, živim za obitelj i prijatelje, a glazba je tu sa mnom dok budem radio. Ne mogu te osjećaje uspoređivati sada u svojim šezdesetim i kad sam bio mlad jer čovjek se zadovolji. Trenutno mi pašu ljubavne pjesme uz malo protesta na trenutke koji se događaju u društvu, ali samo umjereno jer danas se jednostavno ne smije biti toliko direktan zbog fact-checkera koji te samo zabrane - podvlači Hari Rončević. 

Nekako u stilu svog življenja. Jer... u ovoj kulturi koja obožava sve te silne zvjezdice padalice na nebu estrade, športa i politike, u kulturi koja glorificira neobično, iznadprosječno, nenormalno, uvrnuto i iščašeno, u kulturi koja iz dana u dan stvara bezbrojne idole za uglavnom jednokratnu upotrebu, obitelj je najbitnija.





hr Sun Nov 06 2022 22:11:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/6469fd355d796574848b45d3/80
Foto: Ivana Ivanović

Anđela je htjela koracima odbojke, ali ju je nesreća okrenula prema stolnom tenisu u kojem je napravila čudo...

Na prvi dojam, ali i posljednji, razoružava pozitivnom energijom, toliko da se zapitaš - zbog čega sam ja danas bio nesretan?

Živimo u susretima. Žurimo nekome u susret i bježimo, glavom bez obzira, kako nekoga ne bismo susreli. Susreti su naša sudbina, jer kroz njih otkrivamo one oko sebe, ali ponajprije otkrivamo sami sebe. Kroz međusobne susrete se potvrđujemo ili se gubimo. Čak i u onim površnim, kratkim. Neobaveznim.

Kaže se da ništa ne treba čekati i da svemu treba ići u susret. Nažalost, mi ljudi najčešće srljamo u susrete koji nas odvode u zlo, u nevolje, a izbjegavamo susresti se s onim što bi nas moglo promijeniti na bolje. Ali susreti, pa ma kako znali biti kratki, mogu čovjeku u cijelosti promijeniti život. Mogu postati prijelomna točka u životu. Susreti koji promijene - htjeli mi to ili ne.

Jedan susret promijenio je život Anđele Mužinić Vincetić. Zapravo, njen je život nenadano dobio grubi zaokret kada je u dobi od 14 godina, pri povratku s natjecanja, stradala u automobilskoj nesreći i od tada je vezana uz invalidska kolica. Susret na oporavku bio je trenutak novog početka, a znate i da kažu kada pitamo dovoljno dugo, tražimo dovoljno uporno, kucamo dovoljno snažno i molimo dovoljno ustrajno, nešto se tada i dogodi - u nama. Naši motivi i naše želje se mijenjaju. Kao da ustrajnost te molitve postaje oštra sjekira koja razbija led koji je okovao srce i dušu.

- U toplicama mi je došla trenutna kolegica za stolom za stolni tenis Helena Dretar Karić, rekla mi kako ona živi, ali u tom trenutku to mi je bio najgori razgovor. Zapravo nisam htjela komunicirati s njom, ali me na kraju privukla da pokušam sa stolnim tenisom. Ali nije me na prvu impresionirao. Kad sam se vratila u školu, tad smo dobili stol za stolni tenis pa sam počela s kolegama prvo igrati kroz zezanciju na satu tjelesnog, pa onda i dobila poziv i tako, stalno me napadao. Tad nisam ni znala da su Kinezi broj jedan u tom sportu, nisam znala kakva je konkurencija i sad se naježim od tih imena jer u tom sportu, ma kao i u svima, trebaju godine i godine rada i truda i ništa ne dolazi preko noći - veli Mužinić.

A stradala je na kraju šestog razreda osnovne... 

- Znam da sam bila još u intenzivnoj u Draškovićevoj ulici u Zagreba kad sam vidjela ocjene i rekla da nisu moje jer su mi sve one na granici bile dignute na više. Vratila sam se u drugom dijelu sedmog razreda, polagala sam tada i prvo polugodište rekla sam ovo nisu moje ocjene sve su mi digli. Bar je bilo par ocjena koje su mi profesori digli, one što su bile na granici. Vratila sam se u osnovnu u drugom polugodištu sedmog razreda. Tada sam sigurno puno prije odrasla nego svi moji prijatelji. Meni vam je to bilo ovako – pa dobro, sad sam u kolicima, kad ojačam ruke za neko vrijeme opet ću trenirati. Imat ću jači „smash“ nego prije. I tako, u toplicama sam tražila odbojkašku loptu zapravo uopće ne znajući što mi se dogodilo. Kolica me nisu ograničavala ni u čemu, prepreke su bile skale, ali dobro je kad imaš liftove. I nekako, uvijek sam bila optimistična, prihvatila sam sve to i nikad u životu nisam pomislila zašto se baš meni to moralo dogoditi…



"Nama je bilo bitno da treniramo..."

Ipak, korak unatrag, kao dio sportske obitelji mogla je krenuti samo - sportskim stopama.

- Tata mi je bio nogometaš, sestra rukometašica, brat nogometaš, a otac nas je sve uputio prema sportu. Uz to, kad imaš želju da treniraš nešto, kao što sam ja imala, onda je sve vodilo k tome da krenem sportskim koracima. Bila sam dijete koje nikad nije bilo u kući. Stalno smo bili vanka po ulicama, doslovce nisam gledala crtiće i krenula sam s odbojkom. Dobili smo preporuku da je dobar, zdrav sport, bez nekih velikih ozljeda kao što je u rukometu. I eto, taman mi se sve posloži u tom trenutku. U Srinjinama je došao trenirati odbojkaški klub iz Splita. I sve lagano je išlo svojim putem, točno onako kako treba. U Srinjinama je niska dvorana, ako se uopće i može tako nazvali, ali nakon treninga tu nekoliko tjedna, stasali smo, postajali sve bolji i bolji i dogovorili smo termine za treniranje na Šinama. Zapravo, uvjeti na početku nama uopće nisu bili ni bitni. Nama je bilo bitno da treniramo. Sjećam se i sada, dobili bi nove lopte i tko je vidio s njima trenirati jer lopta nije smjela pasti na beton da se ne uništi… Jer tko je tada imao novca, mi smo sve cijenili i sve nam je bilo jako bitno, čuvali smo to - sjeća se dobro Anđela.

A svi su tada pokušali odbojku, cijelo selo. Dvorana je bila pretijesna, a volja i želja za na komade razbiti niski strop dvorane.

- Kasnije se, očekivano, broj smanjivao, ali ja sam uvijek imala ekipu, i mi smo se međusobno nosili i bodrili. Meni je uz to kuća bila odmah do škole koja bi bila gotova u 7 manje kvarat, u 7 je bio trening i samo sam trčala ostaviti torbu doma. Ne daj Bože zakasniti na trening.  

Premda joj je život na samom početku zadao težak udarac, nastavila je živjeti punim plućima, nepokolebljivo, hrabro, ambiciozno i snagom duha i postala primjer mnogima kako se s pozitivnim stavom i voljom za napredovanjem i radom ruše gotovo sve postavljene granice. A granice u stolnom tenisu ne poznaje jer, doslovce, na koji god da turnir ode, u pravilu se vraća s medaljom oko vrata. I s Helenom je pobrala toliko odličja da je teško sve staviti u ograničen okvir teksta. Zato onda samo činjenica da je s Helenom prvi veliki zajednički uspjeh ostvarila na europskom prvenstvu u Splitu 2011. osvojivši ekipnu broncu. 


"Njihova trenerica je krenula brisati postavu, a naša je to vidjela..."

- Turnir koji sam najbolje odigrala bio je lani na Svjetskom prvenstvu. Tada nam se i promijenio sustav natjecanja, više nije bio sistem taj da smo u grupama i da ne znam, dvije cure prolaze dalje već je automatski bilo ispadanje što znači i veći stres. Možeš, zapravo, ispasti u prvom kolu, a realno si favorit za finale. Ali, svaki meč je bio taktički, s glavom unutra, s fokusom, sa svime. Top, top, top. U finalu sam izgubila od Korejanke 3-0, ali ona je baš na vrhu, nisam čak ni povela u poenima. I znate što, hvala Bogu što postoji Korejanka pa ću biti još bolja samo zato što moram radi nje. Mora te nešto uvijek vući prema naprijed - kaže.

Pamti posebno dobro i jedan meč iz Rija...

- Igrale smo s Korejankama. Za njih smo se doslovce pripremali dvije godine prije. Znam da je te godine kad je bio Rio bio i turnir u Bratislavi na kojeg smo i one stigle, i zajedno s trenericom, Helena i ja iznajmile smo auto, nekakav rent a car i otišle ih analizirati. Sve smo napravile za tu Koreju, kao da smo znale što će se dogoditi u Riju, kao da smo znale ždrijeb. I tako, dogodi se Rio gdje imamo meč s njima. Dođemo u call room prije meča, tamo biraš ždrijeb, dresove,… I mi napišemo, damo sucu – oni napišu i papir daju sucu, ali su prije toga vidjeli naš papir i krenula je njihova trenerica brisati postavu koju je odredila. Tad je tek krenula strka, htjela nas je prevariti, ali nisu uspjele. Vratile smo im zato na meču. To nam nikad nitko u životu nije pokušao napraviti, ali vrlo je važno bilo to znanje i iskustvo naše trenerice.

Priznaje, i žalosti je, što malo ljudi zna za paraolimpijce...

- Žao mi je što naši mečevi nisu na televiziji, barem s velikih natjecanja pa da ljudi gledaju i interesiraju se. Ovako se sve svodi na nekoliko novinskih članaka i muk nakon dva dana. Ali, svojim trudom, zalaganjem, radom i medaljama najljepše je biti uzor i primjer drugima. Ponajviše drugoj djeci s invaliditetom jer kad ti nekog sretneš na ulici, ni roditelji nisu informirani, ni oni ne znaju da se djeca mogu baviti sportom i da ima takvih klubova. Mene je sport odgojio, a danas djeca imaju ogromnih problema - dobiju četvorku i trojku i roditelji rade probleme jer dijete mora biti savršeno? Ne mora. Dijete mora naučiti dobiti i jedinicu i nositi se s tim stresom, tom informacijom i naučit će i izvući više od toga - veli.

Jer...

- Ja sam uz sport naučila izgubiti, jer onda drugi put moram popraviti taj element u stolnom tenisu. Naučila sam i biti vesela, pobjeđivati, suočavati se s novim situacijama poput leta u avionu ili kontakta s ljudima. Milijun sam puta plakala nakon meča, ali i milijun i jedan put se digla i krenula dalje. Prije sam se prije svakog meča tresla, ali sam naučila ulaziti u stres i promijeniti svoje misli i pozitivno razmišljati. Taj sport sam samo preslikala danas na život. Na kraju se sve vrti lagano u krug.

I zbilja jest. Kao što kružno gibanje ima unutarnja energija i optimizam kojima zrači ova nasmijana djevojka. Na prvi dojam, ali i posljednji, razoružava pozitivnom energijom, toliko da se zapitaš - zbog čega sam ja danas bio nesretan?


hr Sun May 21 2023 13:15:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/6460ba065d796536608b4651/80
Foto: Ivana Ivanović

Znanstvenik, profesor, skladatelj, slikar... Goran Sučić znanost je zadužio kad je ritam prenio na platna, a glazbi dodao boju

Jer što god je veća komercijalizacija, prostor za umjetnost je manji. A Goran Sučić izbjegava to bujanje, u širokom luku.
Dobri poznavatelji umjetnosti znaju za jednu čudnu navadu srednjovjekovnih slikara koji su tu navadu upražnjavali jedno duže vrijeme u Europi. Za teme svojih slika uzimali su biblijske motive, likove u odjeći svojega vremena, u odjeći srednjeg vijeka. Marija i Josip tako brižno stoje nagnuti nad svojim tek rođenim sinom Isusom, na slici su i pastiri i ostali likovi, ali svaki od njih nalik je Europljaninu tog vremena. Muškarci nose hlače, svilene košulje s volanima na rukavima i velike šešire. 

I što bi onda danas vjernici rekli da vide umjetnički rad u kojem je Josip u Diesel trapericama, Marija u Ralph Lauren bluzi, a Tri kralja u Armanijevim odijelima?

Petljanje. Opasan je to posao. Pitanje je gdje povući crtu? U duhu biblijskog spomena s početka, koliko smo samo puta čuli nekoga da se ljuti na svećenika nakon neke propovijedi. Kao što se on to ima "petljati" u politiku, u zdravstveni odgoj, društvo. A to propovijedanje zapravo prelazi u "petljanje" kada nije općenito i bez adrese, nego je specifično i konkretno. Kada razotkriva laž i kada govori istinu. Kada dotakne i tjera na promjene.

A umjetnička preplitanja glavno su obilježje djela Gorana Sučića koji je ritmove, formu i boju skladbi prenio na platna, a kolika je njegova ljubav prema umjetnosti valjda najbolje svjedoči ustrajnost talenta koji se i sada kreće svojom radoznalošću i diktatom u nove svjetove. Njegova kreativnost zapravo je work in progress.

Davno su za njega napisali da on nije među onima koje treba otkrivati na dalmatinskoj i široj društvenoj sceni već ga kao autora promatrati i iznova doživljavati zbog kreativnog vulkana koji iz njega eruptira. 

- Poznati europski pejzažista Gabrijel Jurić živio je u Livnu dok sam bio mlad, i on je mom ocu sugerirao da me pošalje u likovnu škole. Otac to nije baš razumio u prvom planu imajući od čega ću živjeti jer je smatrao  da svatko može slikati i šarati, a isto je bilo i kad je jedan dirigent predložio mom tati da me pošalje u glazbenu školu. On je htio da ja budem dobar učenik, pravnik, ekonomist ili zubar, zapravo nešto fizički i konkretno od čega bih mogao živjeti. Ipak, mama je bila na mojoj strani, pobijedila je njega i uspjela nagovoriti da odem do Splita, još kao dječak, sa 14 godina. Upisao sam i glazbenu školu za trubu, u Splitu završio i srednju i fakultet i akademiju, drugi fakultet, oženio se, imam obitelj i čak i prilike da odem iz Splita, ali jednostavno nisam htio. Split je bio taj koji je bio taman za mene, grad koji pruža mnogo toga - govori Sučić koji je znanstvenik, profesor, skladatelj i slikar. 


"Djeci se treba najviše posvetiti..."

Čovjek koji se od ove silne strke i zbrke, od ove sveprisutne trivijalnosti odmaknuo jer je u ranoj životnoj fazi utvrdio svoj kreativni fokus i bez gubljenja u prolaznim trendovima i tuđim pogledima, usavršavao svoja individualna rješenja.

- Kad se netko bavi s više područja odjednom onda ljudi misle da svaštariš, ali u mom slučaju povezao sam preferencije za umjetnost, glazbu i likovni svijet sa znanošću pa sam se i bavio često poli-art modelom koji je 'de facto' moj model, koji, eto, govori o važnosti umjetnosti u znanosti jer ono što se u znanosti postiže hipotezom u umjetnosti se postiže doživljajem. Kasnije sam se uhvatio u koštac s multimedijom jer sam jednostavno želio taj moj svijet približiti mladoj osobi, učenicima, studentima, da vidim kako se može pojačati doživljaj ako se jednom mediju doda drugi medij. Primjerice, kad glazbi dodaš sliku, ili kad boju dodaš glazbi. A ja sam baš istraživao za koji medij djeca imaju preferencije. Ako to znamo, onda znamo za koji medij odnosno za koju umjetnost djeca imaju preferencije pa se dijete i usmjerava u tom pravcu. I vjerujte, nema niti jednog područja umjetnost ili znanosti da nije povezano jedno s drugim. Taj fenomen sinestezije je mene vodio da se malo dublje bavim znanošću, ali i umjetnošću na jedan znanstveni način. Ipak, umjetnost je postala jedna trajna ljubav i ono što nisam nadomjestio u nekim mlađim danima sada to nadomjestim u ovim starijim pa sad slikam više nego ranije - veli Sučić kojemu je istog dana stigla vijest o priznanju za životno djelo od grada Splita, a da je u istoj životnoj etapi okrunjen i državnom nagradom Faust Vrančić.

A da se danas iz sfere nagrada za životno djelo vrati u školske klupe odabrao bi...

- Zanimanje odgajatelja, učitelja ili nastavnika. Znate zašto? Zato što je bogatstvo prenositi neka svoja životna iskustva, znanja, vještine živim ljudima, naročito mladima. Mogu reći i ovo jer sam prošao cijelu tu fazu - od osnovne škole, srednje, glazbene škole, fakulteta - gdje je lakše raditi, ali težak je odgovor. Iz mog iskustva kažem da je teže raditi s manjim uzrastom djece zato što taj mlađi uzrast ne zna što hoće, nisu formirane osobe. Njima se treba više posvetiti, više pozornosti im treba da se izgrađuju postupno. Ali studenti, oni su već odrasli, oni su formirane osobe.




"Zbog istraživačkog duha ušao sam u apstrakciju"

Znanost je zadužio pak stvaranjem nove paradigme u umjetničkim područjima pod nazivom Poli-art model povezujući različite umjetničke kreativnosti...

- Startao sam kao i svi ostali - motivima pejsaža, tradicijskih stvari, opterećen sam bio kao dječak motivima iz Livna, rijekama i livadama. Kad sam došao u Split onda se nametnula druga tematika, a to realno slikarstvo doveo sam do nekih granica kada mi je postalo malo i dosadno. I kako imam taj istraživački duh, kao svaki znanstvenik, ušao sam u apstrakciju, a ona je znatno zahtjevnija od pejsaža i realnih slika. Tu treba i psihološko naprezanje, više razmišljanja za ući u tu strukturu i ne, to nije šaranje nego filozofija. Ući u tu apstrakciju i pružiti korisniku umjetnosti da on doživi sliku kako on želi, a ne kako mu ja naredim. Jer mi ni danas, kad slušamo Mozarta, ne slušamo ga ušima njegovih suvremenika, nego našim ušima ovoga stoljeća - veli Goran dok pogledi padaju na svu tu raskoš oblika, tema i tehnika. 

Maleni prostor koji je zapravo garaža, a preslabo je nazvati ga samo kutkom i ateljeom, kao da u tijelo udiše neku novu energiju. Eto, to je taj fenomen u umjetnosti.

- Bio sam trubač u mnogim grupama i snimao sam mnogo, svirao isto na mnogim turnejama. Klavir sviram kao drugi predmet, tek toliko da mi pomaže. Pisao sam skladbe za fagot, trubu, obou i većina tih skladbi je redovna literatura u glazbenim školama, akademijama, a znam da se slušaju i sviraju vanka granica naše lijepe. Počeo sam pisati jer sam shvatio da je ogroman nedostatak domaćih autora, a stariji kolege jednostavno, igrom života i sudbine, padaju pod moć zaborava. 

Često i zasvira...

- U Splitu imam ekipu staraca kao što sam ja, iako sam ja među mlađima, koja svira ovako često za svoju dušu, za gušt, neke evergreenove i neke napjeve, a imam i u Livnu malu skupinu iz starih dana pa se nađemo u nekom kafiću i odsviramo koji put. Inače sam stalno za instrumentom jer još uvijek pišem, a i sluh me služi dobro pa doslovce devedeset posto skladbi čujem u uhu i bez asistencije klavira. Onda kasnije neke korekcije napravim. 

Treba podvući ono - za svoju dušu, za gušt. Jer što god je veća komercijalizacija, prostor za umjetnost je manji. A Goran Sučić izbjegava to bujanje, u širokom luku.




hr Sun May 14 2023 12:38:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/64574a475d7965fa468b456c/80
Foto: Ivana Ivanović

Jedan gradonačelnički mandat u kolektivnoj memoriji Splita ostao je upamćen, pothvate Nikole Grabića nazivali su i danas nazivaju čudom

"Projektom stoljeća" nazvana je izgradnja pročišćivača kanalizacijskog sustava Gradske luke kojim je Split dobio čisto more, što je - tada još nismo znali - bio najvažniji korak prema tome da Split godinama kasnije postane turistička meka Mediterana.
Težak, tvrd, naporan, nepodnošljiv. Ovim pridjevima čovjek bi danas najradije dodao imenicu - život. Jer kakav može biti u - teškim vremenima nego - težak. Jer dovoljno je "prosurfati" internetskim forumima i portalima, prolistati tiskovine, poslušati radijske vijesti i  dnevnike na ekranima da bi se palo u neku vrst blage depresije. Možda i očaja. I nije to od jučer. Životne teškoće svoje dane imaju oduvijek. 

Neko vrijeme čovjek se nosi s tom činjenicom. Pokušava nešto na optimizam. Uvjerava se onom da "misli pozitivno“, i zbilja to zna djelovati. Baš kao i tableta za glavobolju. Neko vrijeme. 

A u vremenu koje se poklopilo s ratnim razaranjima, siromaštvom, velikom nezaposlenošću, privatizacijskim i pretvorbenim muljažama u kojima su nestajale tvrtke, jedan gradonačelnički mandat bio je dovoljan za komunalne i infrastrukturne projekte koji su do danas ostali zabilježeni u kolektivnoj memoriji građana. Puno prije nego se sve globalno ubrzalo, sve je postalo euforično ili grozničavo, kao da je čovječanstvo krenulo u veliku utrku bez cilja. Dinamika događanja je takva da je ne možemo normalno ni pratiti.

Memorija čovjeka postala je poput memorije računala. Prepuna je suvišnih foldera, slika i dokumenata, i s vremena na vrijeme mnoštva virusa obaraju joj "windowse", ali kada je pod palicom Nikole Grabića Split dobio čisto more, kanalizacijski sustav, najvažnije prometnice, zaobilaznicu, pješačke zone u gradskom središtu... rijetki su bili koji takve pothvate nisu nazivali čudom ili remek djelom.

- Završio sam 1956. Klasičnu gimnaziju u Splitu, u to vrijeme teška gimnazija, kako sam bio skloniji prirodnim predmetima odlučio sam se za studij arhitekture, otišao u Zagreb i položio prijemne ispite pa upao u tu kolotečinu. Kasnije se vidjelo da sam više sklon organizaciji, konzaltingu i inženjeringu pa sam u tom dobu proveo baš dosta na tom dijelu građevinarstva. Od nadzora za Mediteranske igre, pa do hotela na Jadranu, eto primjerice Lava i Medene. I to te vuče na neku stranu. Ili si vrhunski projektant ili se opredijeliš na ove organizacije i konzalting. Bavio sam se urbanizmom, a mnogo znanja stekao sam i u ekipi projekt Južni Jadran, urbanizam obale od Kotora do Pule, u međunarodnoj ekipi kao član Urbanističkog zavoda Dalmacije i tako, prošao sam niz faza u poslu što mi je donijelo i neki status pa iz njega nešto i izađe - govori Grabić, sada s 85 godina na leđima, tada poteštat prepoznat od HSLS-ovaca.


"Ovo je danas Hollywood prema onome što je bilo!"

- Prihvatio sam, upao u politiku i Gradsko me vijeće 1993. godine izabralo za gradonačelnika. A rat… Ante Gotovina nam je bio uzor, dolazio je tu, a jednom me prilikom i zvao i rekao da pronađem koga znam, kupim, stvorim i pribavim - od motorola do oružja. I uz velike napore i to smo obavili. Gotovo svaki dan, od dana kad sam postao gradonačelnik, nešto je trebalo Hrvatskoj vojsci ili jedinicama koje su bile u obrani Splita. Koncentracija svega, cijelog javnog djelovanja, u tom trenu je bila pomoć našim mladićima koji su išli na prvu liniju. I to su vremena koja čovjek ne može nikad zaboraviti, sasvim druga vremena od ovoga danas. Ovo je danas Hollywood prema onome što je bilo - veli. I nastavlja u dahu.

- Dogodilo se, toga se stvarno zorno sjećam, da su puste izbjeglice i prognanici dolazili u Split, zapravo naši ljudi iz Zagore od Drniša prema niže, ali i ovi iz Bosne i Hercegovine, posebno iz Bugojna. Tokom 1993. godine imali smo sedam tisuća prognanika u gradu Splitu. To je sve trebalo negdje zbrinuti, nažalost ležali su po dvoranama, ali nije bilo drugog izlaza. Trebalo je dati i hranu, pomoć, posebno djeci i hvala Bogu nije se velikog zla dogodilo u Splitu osim jednog napada 1992. godine. Velika nevolja, bile su to slike tragedije koje nikad neću zaboraviti. Kao i susrete s radnicima Dalme, Koteksa i ostalih poduzeća koja su propadala zbog naopake pretvorbe - sjeća se Nikola koji je u cipele gradonačelnika uskočio u pedeset i petoj, svjestan da je velik prostor za napredak, a jako malo napravljenog za ljude.

- Nije bilo nikakvog politikantstva, nisam bio u stranci, a jedini moj uvjet ako postanem gradonačelnik bio je da četiri osobe iz odjela u gradu budu "moje osobe", a ne stranačke. Osobe od mog povjerenja, dakako. Ja sam ta svoja četiri mjesta pokrio, a zauzvrat sam zamoljen da uđem u stranku. I eto, učlanio sam se, HSLS je u to vrijeme bio prva hrvatska stranka, sastajali smo se u Svetog Duje, u prostorijama župe kod pokojnog fra Cvitka Cvitanovića. Sve je izgledalo dobro, ali kad sam počeo raditi, stranačkim ljudima nije pasalo što ih ja nisam gledao isključivo stranački. Ipak, gurao sam dalje jer sam imao baš te ljude od povjerenja uz mene jer lako je biti kapetan momčadi, trener, ali pravu ekipu morate imati za dobar rezultat. Moja vizija tad je bila u prve dvije godine pripremiti sve maksimalno što se može pripremiti, i onda druge dvi godine realizirati.

I dogodilo se. Jer uz kozmetiku, kako Gabrić naziva manje komunalne zahvate i napravljeno u prometu, održavanju, čistoći, treba imati i dva, tri velika projekta. "Projektom stoljeća" nazvana je izgradnja pročišćivača kanalizacijskog sustava Gradske luke kojim je Split dobio čisto more, što je - tada još nismo znali - bio najvažniji korak prema tome da Split godinama kasnije postane turistička meka Mediterana. 


"Split je dobio najčišće more od svih gradova svoje veličine na Mediteranu..."

- Konačno smo dobili čisto more u gradskoj luci, i to sam potvrdio skokom u more u srpnju 1996. godine kod naše kapetanije. Taj kolektor nam je, dakle, bio udarna priča, a drugo svakako promet u gradu jer smo napravili ulicu Domovinskog rata, zaobilaznicu, tunel u Dubrovačkoj ulici i još dosta toga što mi je teško nabrajati (Lučac, Varoš, Meje, Dioklecijanova plača i drugo - op.a.). A sve se to napravilo našim novcem, kreditima, nije bilo tada europskih fondova. Danas dobijete pare, a slabo ih koristite i malo izgradite - veli bivši poteštat.

Pa onda nije teško objašnjiva njegova usporedba da mu se na proglas da je izgradnja vrtića uspjeh, digne i onaj ostatak kose na glavi.

- Ma mi smo prije trideset godina ulagali ne samo u vrtiće nego i u škole, fakultete i sveučilište. Dječji vrtić je standard koji grad, svaki grad mora imati i to nije za pohvalu nego potreba kao što na dnevnoj bazi jedemo, hodamo i spavamo. Istovremeno smo, uz sve ovo zadnje dvije godine pripremali projekt Eko Kaštelanski zaljev, najveći projekt u Hrvatskoj tada. To je bio zajednički projekt gradova Splita, Solina, Kaštela i Trogira, primjer zajedničkog rada za dobrobit ove naše aglomeracije. Uz državnu garanciju, uzeli smo kredite Svjetske i Europske banke. Važno je naglasiti da građane nismo osjetno opteretili, a Split je u međuvremenu dobio najčišće more od svih gradova svoje veličine na Mediteranu, dakako i na cijelom Jadranu. Da nismo izveli navedene projekte i pripremili Eko Kaštelanski zaljev, slika Splita danas bi bila potpuno drugačija, zbog toga možemo kazati i kako je ovo riječ o poslovima za pamćenje.

Ovaj Varošanin, a i danas živi u očevoj kući u kojoj je prvi put zaplakao, baš je na "varoški način" riješio status Marmontove ulice...

- Bilo je problema gdje će autobusi proći, kako će se ići do Meja, a eto, postojao je marjanski tunel. Planirali smo čak i drugi tunel koji bi imao izlaz kod Ambasadora danas. I tako, jednog dana, kako su već organizirani protesti da Marmontova ne može biti samo za pješake, zatvorili smo promet, raskopali asfalt pod izlikom da idemo u rekonstrukciju, ali zapravo smo željeli vidjeti kako funkcionira promet bez prometovanja Marmontovom. Autobusi su normalno funkcionirali trasom kroz tunel, a nakon uređenja Marmontova je postala zaista pješačka ulica. I ona danas zbilja daje drugačiji štimung čitavom gradu.

Ma ništa kontra Splita, kako je i te 1996. godine na Prokurativama pjevao Dino Dvornik. Dvornik koji je osjećajem za ritam i urođenim zafrkantskim štihom domaću glazbu doveo u diskoteke, a jedinstvenim i prepoznatljivim zvukom pronio Split notnim crtovljima - kad je Nikola Grabić već Split proslavio vremenom koje se s pravom do posljednjeg detalja opisuje kao obećano - izvršeno.



hr Sun May 07 2023 08:50:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/644f52585d7965092b8b45aa/80
Foto: Ivana Ivanović

Nema tko Peru ne zna, Profesora se obožava! A njegovo pero ulazak je u poseban svijet iza vrata ateljea u Supetru

Slikati sam počeo tek kad mi je preminuo jedan prijatelj, rođak i otac 2004. godine i to mi je bila terapija da se izvučem...
Bitno je svemu dati primjereni naziv. Ime. Rađamo se bez imena. Umiremo s imenom. Svi ga imamo, a birali ga nismo. Daju nam ga drugi, ali mi ga izuzetno rijetko mijenjamo. Mali nas je broj zadovoljnih svojim imenom, ali ne želimo ništa čuti protiv njega. Vjerno nas prati sve do groba, na čijoj ploči ostane kao spomen našeg postojanja.

Često neki govore "u naše ime", često čine nešto "u naše ime", bilo to nama drago ili ne. Kupujemo proizvode "s imenom" i one "bez imena". Imena dajemo brodovima, automobilima, kućnim ljubimcima, imenujemo sve živo i neživo, od kontinenata, država, saveza, naroda, gradova, sela, zaselaka, ulica, pa sve do djece svoje. Jedino čovjek imena daje, ali i jedino čovjek drugome čovjeku ime i oduzima. 

Polako i sigurno sve više tonemo u glib globalizacije u kojoj nas na kraju puta čeka naš - broj. Po njemu će nas znati. Kao što danas nitko više ni ne pita za ime. Samo kaži OIB.

Neki među nama koriste pseudonime, aliase, umjetnička imena, kodne nazive. Kriju svoje pravo ime iz raznoraznih razloga, kriju ga iza lažnih imena, a neki i trajno ime svoje znaju promijeniti. A stari Latini govorahu - Nomen est omen. Ime je znak.

Ime Pere Dragičevića zbilja jest znak, a Perino pero ulazak u neki drugi svijet, intiman univerzum u kojem uspijeva uz prijatelje i bogatstvo koje nosi u sebi. A taj drugi svijet i fizički se nalazi iza vrata ateljea u Supetru u kojem sa zidova vise slike njegovih prijatelja, zauzimaju svaki slobodan centimetar zida, stropa, poda. Taj kreativni kutak na par koraka od Perinih kućnih vrata iako za njega bez ushita, za svakog putnika namjernika mjesto je za začuđenost. Jer pred očima se u nekoliko trenutaka nađe toliko toga što nisi u stanju razumjeti, objasniti, kvalificirati, svrstati. Zapravo može s dvije riječi - Pero Dragičević. Profešur, mentor, umjetnik, fotograf, kolekcionar, povjesničar umjetnosti, arheolog sveznadar, ali i vatrogasac, kapetan, slikar, filozof, milicioner, mesar, surfer, biciklista pa čak i seksualni manijak. Ovaj potonji popis u fotografiji Roberta Barille, a onaj prvi koloplet zanimanja kao java u brošuri života.

- Do šeste godine s obitelji sam živio u Prokuplju kraj Niša. Otac je bio vojno lice, zato smo tamo živjeli, ali svako ljeto bismo provodili kod none i noneta u Supetru. Te 1956. pripremali smo se ići dalje za ocem, gdje god ga pošalju, ali onda je bila velika čistka i moj otac je smijenjen, a mi protjerani. Prvim stočnim vagonom, usred noći, putovali smo za Beograd i onda doma. Nakon te vojne traume unajmili smo stan u Splitu, malo izvan Dioklecijanove palače, a moja sestra i brat blizanac tu smo se i školovali. Zanimljivo je da brat i ja nalikujemo jedan drugome kao jaje jajetu, ali afiniteti su nam potpuno različiti. On je išao na matematičku pa ekonomiju, a ja sam uvijek bio skloniji društvenim i umjetničkim predmetima - sjeća se Pero koji je, eto, postao najmlaši profesor u bivšoj Jugoslaviji kada je stao ispred učenika u klupama Treće splitske gimnazije, tada poznatije pod imenom "Ćiro Gamulin".



"Bio sam najbolji student u 25 godina postojanja Akademije..."

- Ja i dan danas mislim da sam darovit, ali ne i da sam talent jer da sam talent onda bi moje slike bile puno bolje. Daroviti su oni koji pomiču neke granice, talenti uvijek ostaju u nekom akademizmu osim Picassa koji je izigrao cijelu povijest umjetnosti - govori pa se korak unatrag vraća u školske dane.

- I kad je trebalo ići u Split u školu ja sam rekao da bih umjetničku, i tako, odem ja, položim slikarstvo, a iza mene je bila jedna mutava djevojka, ružno je reći, ali je zbilja tako. To mi je bilo kao trn u oku iako me to, naravno, ne treba zanimati. I za vraga, dva dana je zapuhala bura i nije trajekt mogao isploviti, propustio sam ispite iz grafike i onda su mi rekli da će organizirati poseban ispit za mene jer je ostao još jedan dan za upis. I predomislim se, ocu kažem da me vodi u gimnaziju na upis, da me odmakne od tog svega. I odvede me on u gimnaziju i to je najveći pogodak u mom životu. To mi je otvorilo sve - i književnost i umjetnost, ma sve mi je poglede otvorilo. I smatram da svatko mora imati one dvije godine gimnazije, kako kažu. Tu su fundamente i za konobara i za ne znam koga. I onda nakon gimnazije sam otišao na umjetničku akademiju. Položio sam prijemni bez problema, i bio sam najbolji student u 25 godina koliko je Akademija funkcionirala. Naravno, bio sam gimnazijalac, šta je meni bilo položiti sve one pedagogije i drugo, još sam imao pamćenje izvanredno.

I eto...

- Onda san imao i sreće, profesor mi je bio Kruno Prijatelj i s njim sam dosta radio atribucije slika da bi 1975. išao u Pariz i tako sve do 1983. svaku godinu po mjesec dana, malo u Parizu, pa New York, pa Budimpešta, Prag,  Moskva, Sankt Petersburg. Sve radi muzeja i umjetnosti, osjećao sam poziv…

A kako je ovaj karizmatični splitski Bračanin ili brački Splićanin uopće završio pred platnom...

- Posao u školi je ipak bio plaćen i siguran i mom ocu koji je bio vojnik bilo je najvažnije da se mi zaposlimo u državnu službu i da imamo mjesečnu plaću. I ja uopće nisam slikao, neko sam vrijeme probao, ali sam vidio da to nije za mene i odlučio sam otići raditi u školu. Tek kad mi je preminuo jedan prijatelj, rođak i otac 2004. godine sam išao na terapiju da se izvučem iz tih problema jer mi je sve to dosta teško palo, imao sam neku takozvanu paniku, bar su mi tako rekli. I tako, počeo sam slikati, da se maknem od stresa zapravo… - kaže Dragičević i nastavlja dok u ateljeu pogled leti prema bakalarima koji se suše, ali samo ostatci nakon što je onaj jestivi dio završio u loncu.


"Volio sam djeci prenositi znanje..."

- Al ipak sam shvatio da to nije nikakva panika niti nešto što se ne može liječiti. Morao sam se kao muško rasplakati i to riješiti sam sa sobom. I to sam napravio. Zatvorio sam se u komoru i isplakao, izašao vani pet puta lakši. Ali to ti mora neko reći. I onda sam počeo slikati. Ohrabrivao me Petar Jakelić. Svaki put kad san otišao na konzultacije, donio sam mu svojih slika, a on je uzimao po dvije. I znate, svjestan sam ja da nije to moje slikarstvo za muzeje i galerije, ali mislim da se mnogi mogu pronaći u njemu, zapravo da ga žele imati doma. 

Toliko je bio dobar da su mu kasnije govorili da se odmakne od fotografije i uzme samo kistove u ruke i slika. A prve poduke o slikarstvu dobio je od svog profesora Ante Kaštelančića, a učio je i od Ivančića, Pulitike, Vanište, Jordana, Babića, Hraste, Vrkljana, Kovačića... I njihove dijelove ugradio u svoje umjetničke trenutke.
U životu je pak najviše volio trenutke provedene s djecom pa i nije nekako neočekivano da se ocijenio strogim, ali pravednim profesorom.

- Djecu nisam vrijeđao, tukao ni gadio – slobodno tako napiši. Tužili su me roditelji sto puta, ali svaki sam put ja pobijedio. Tako jednom dolazi zapovjednik Lore na razgovor sa mnom, gledam ga i kažem mu da je moj otac s većim činom od njega. Zašto? Kad vojniku kažete da netko ima veći čin od njega, on je gotov. S njim možete šta god vas je volja. I kaže on meni da sin ima jedinicu kod mene. Ne nosi pribor, zaljubio se, zanimaju ga curice. Ima jedinicu u zalaganju, ali u znanju pet i ovaj kaže da je do mene. A pitam ga ja koliko je imao prošle godine, i on kaže da sam mu dao peticu. Eto, nije do mene…

Nije do njega ni kada na ulici umjesto Pere vidite Šimu, a umjesto Šime Peru i mislite da ste vidjeli Peru. Jer Pero i brat mu Šime identični su kao kad na modernim tehnologija prvo "kopiraš" pa "zalijepiš"...

- Brat mi je „digao“ prvu curu. Stao je iza gomile, čuo kad imam poći s njom i pokupio je jednu glumicu iz Ateljea 202 u Beogradu. U gimnaziji smo se par puta mijenjali jer je on bio puno bolji đak od mene, ja sam bio likovnjak, a nije me baš bilo briga za ocjene. I tako, povijest umjetnosti je predmet, pita mog brata i onda će mene, a ja mu govorim da je mene sad pitalo. Cijeli razred se ukipio, kad je sat završio svi su po podu padali od smijeha. Iz fizike je brat imao peticu, a ja sam na polugodištu dobio zadnji odgovor jedinicu. I profesor prozove Šimu Dragičevića, brat ne izlazi, a izašao sam ja. I on meni kaže da sam dobio peticu. A izađe brat za jedinicu, odgovara za mene i dobije četiri. Mi smo jednojajčani, a brat kaže da smo četverojajčani. Uvijek on na neki humor baca. I dan danas se pokaramo na mrtvo ime, ali se jednim pogledom pomirimo.




Light motiv je škarpina

I drži se pravila da Kaštelančića da...

- da stvaram koliko god mogu, zimi je teško, ali zato je ljeti još teže. Zimi sam tu najčešće u poslijepodnevnim satima, a ljeti u ateljeu provodim od deset navečer do dva, tri ujutro. Mislim da ovdje ima oko tisuću mojih slika, neke su u ormaru, a dio njih je kaširano i spremljeno u najlone jer bih redovito nešto po njima prolio. Moj ‘light motiv’ je škarpina, ona je kao model jako zanimljiva i kolorom i oblikom. Druge ribe su plosnate i više su mi za jelovnik. Slikam i prirodu, ali samo bračku prirodu, pejzaže - veli Dragičević koji je, on to govori kao usput, a svakomu drugome je to kao nešto vanserijsko, dobitnik dvije zlatne medalje u toj kategoriji u Beogradu, zlatne medalje za portret u Skoplju, srebrne nagrade za kolekciju na međunarodnoj izložbi “Čovjek i more” u Zadru...

Na 70 izložbi na kojima je sudjelovao dobio je čak 30 nagrada, u 2018. i 2019. godine svoje akvarele, ukupno njih 18, izlagao je na zajedničkoj izložbi u Udruženju likovnih umjetnika u Sankt Petersburgu, što nikome iz Splita nije pošlo za rukom. 

- Vjerujem da imam jednu od najboljih kolekcija u Splitu. Dio slika sam dobio od samih umjetnika, dio su mi poklanjali prijatelji, a dio sam kupio. Žao mi je kad čujem da je preminuo neki poznati kolekcionar jer tako najčešće nestanu i kolekcije, nasljednici ih naprosto rasprodaju. A ja? Prodao sam tri slike. Bile su to ratne godine i bila je kriza. Prodao sam Pulitiku, Trebotića i Jordana. To je bilo za život, za ljutu potrebu...






hr Mon May 01 2023 07:54:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska

Pročitajte još . . .