Uzalud sunce visi nad glavom kad je na omiškom čudu hladno i zapanjujuće, a skoro će se s jednog na drugog kraja moći i zakoračiti…

Nije nimalo ugodno. Na moru je bonaca, a gore bura. Hladno je. Uzalud sunce visi nad glavom, čak i zasmeta u trenutcima koji su ispleteni dvojakim osjećajima. Previsoko, daleko, nestvarno, a u isti mah fascinantno, baš ono što se često opisuje sintagmom – oduzima dah. Kao da na trenutak i izgubite dah jer teško je opisati, prenijeti na papir osjećaje dok se nalazite nad kanjonom Cetine, na čeličnoj konstrukciji koju svega nekoliko dana dijeli od trenutka kad će dvije strane mosta biti udaljene svega dvadesetak centimetara. 

Dobro je biti povezan. Rekli bi mi – imati vezu. Svi mi to jako dobro znamo. I svi znamo da je to istina, ali razliku ne čini ono što znaš, nego koga znaš. Tomislav Cvetko inženjer je Hrvatskih cesta, već dobro poznat domaćin na prvom mostu u Hrvata koji se gradi po sistemu pogurivanja. Montira se dio po dio, gura komad po komad i ona sastavlja i vari. I ostao je još samo jedan komad. Komad koji će zauvijek promijeniti znameniti kanjon. I omiške razglednice. 

Užurbano dalmatinsko ljetno središte, puno turista željnih sunca i mora s jedne ili avanturističkih aktivnosti s druge strane Dinare, uz zeleni riječni pojas dobit će – krunu. Eto vidite da “imati vezu” svaki put i nije nešto negativno…

Uporište mosta je u tunelima, a konstrukcija i držači mosta teški su čak 2 tisuće tona. S jedne i s druge strane tunelske cijevi po dvije tisuće. Zadnji krajevi mosta će se betonirati, a upravo iz tog razloga dug je 210 metara iako njegov vidljivi dio iznosi “samo” 152 metra. 

I prođe se za tren. Bez stajanja. U neke tri sekunde. Dok oko promatrača, eto reći ćemo suvozača, baci oko gdje Dunav ljubi nebo. Pardon, Cetina ljubi more. I to 365 dana u godini. Koliko i vjetar u gusarskom gradu godišnje puše.  Nebitan je smjer, ali burobrani su spremni. S jedne strane visoki više od 3 metra. 

“Tunel koji od nigdje vodi u ništa”, kako je dobio kolokvijalan naziv kroz mnoge godine, uskoro će dobiti svrhu. U trenutcima našeg posjeta dio radnika čistio je njegovu unutrašnjost, drugi pak dio spremao sve za betonsku epizodu. Sve građevinsko na mostu trebalo bi biti gotovo do kraja lipnja ove godine, a očekivanja za puštanje u promet su ipak malo duža. Vjerojatno tek pred turističku sezonu 2024. godine. Jer treba se obojiti tunel, postaviti rasvjeta i spojiti instalacija. Tek onda slijedi tehnički pregled, uporabna dozvola, a onda i promet motornih vozila. Nekoliko riječi od kojih je već glava zaboljela, naučeni brzinom hrvatskog sustava, ali ne sumnjamo da će ti papiri biti stavljeni ispred svih.

Pješačke staze neće biti, premda bi ovo bila izuzetna turistička atrakcija. 

Danima su s naslovnica vrištale fotografije i o dvije strane mosta koje se razmimoilaze, ali nova doza čudnih pitanja stići će za koji dan. Sada onaj niži dio konstrukcije postat će viši od drugog. I sve to uz zakone fizike.

– Kad se ovaj niži potisne, bit će iznad ovoga. Kako ima promjenjivi presjek, kad se potisne, ide gore. Eto, tako će biti iznad ovoga dok se ne skinu privremeni ležajevi. Nakon skidanja ležajeva dvije strane će biti na istoj razini – eto i odgovora Cvetka da ne bi bilo da – nismo znali.

– Poprečni presjek na središnjem dijelu je 2,5 metra, a na 6,5 metra na kraju konstrukcija – podvlači Ante Glibota, drugi domaćin Hrvatskih cesta na tom čudu u zraku. 

Radnici ne daju previše zanimanja za gostima. Mi im samo smetamo jer prekidamo ih u radovima. Rokovi se moraju poštovati, a raniji dovršetak bez sumnje je – plus. Jer brzo će dan kad će pred televizorom, dok dnevnik bude počinjao rezanjem svečane vrpce, pričati da su oni izgradili most iznad Omiša. Jedinstven most.