Na prvi pogled, biti izabran na takav način čini se nečim velikim, kao kada čovjek dobije jackpot na lotu ili kad dobije nagradu za životno djelo. Sliči na onaj trenutak kada šef pozove na razgovor i najavi promaknuće, a usporedno i plaću - duplo veću. S kolikom suzdržanošću i skromnošću, gotovo poniznošću, govori o onome što je napravio, a njegovo djelo u tom stvaralačkom procesu postalo je punoljetno i stvoreno je da ostane ono nešto zauvijek i za sve generacije.
Jer Robert Barilla kao da je bio izabran. Svim onim starim fotografijima i pričama koje su od preduge izloženosti suncu u tinelu none izblijedile i požutjele, on je unio novi život. Kao i majka. Dok rasteš, ona je tu. Tu, kako bi te zašuškala, razveselila, podučila. Kako bi te ispratila i poslušala kada zazoveš. Kako bi te ohrabrila dok istražuješ, stvaraš i plešući zoru čekaš. Tu, u vremenima dobrim i u vremenima teškim. Tu, u detaljima života. Svakog dana.
Za Roberta Brač je poput majke kojoj se on vratio i napisao najljepšu odu. Evocirajući priče iz prošlosti i iznoseći na svjetlo dana predmete koje je prekrila prašina. Kažu, okrenuo je svaki otočni kamen, ulazio u konobe i obilazio stočare, oduševljavao se u kućama bračkog plemstva. Kucao je - otvorili su, pitao je - odgovorili su, lutao i usmjerili su ga, tražio i dobio. Ako se pojavio neki zid koji nije mogao proći glavom, prošao bi srcem.
- Imao sam dva svijeta. Mama mi je s Brača, a živio sam u Zagrebu. Nekako je ta mamina linija prevagnula. Ta dva svijeta sam imao i u životu. Brač je mjesto gdje kao dijete ideš na ljetne i zimske praznike, na kupanje, ma bio je uvijek povezan s nečim dobrim. Eto, nisi morao učiti, nisi trebao nositi knjigu, tu je bio odmor i prijatelji i uvijek sam Brač gledao kao oazu i tako se kasnije nastavilo. I s godinama me otok sve više vukao, a ta kreativna crta me pratila od osnovne škole. Studirao sam arhitekturu jer sam tražio kreativnost - sjeća se Barilla koji je u svojoj radnoj knjižici prvo upisao mjesto odgovornoga na radijskoj postaji koja je u to vrijeme postavljala trendove, a on najmlađi urednik u bivšoj državi, sa svega 24 godine.
- Nezamislivo je to bilo kao što je bilo nezamislivo da se osnuje privatni radio. I baš taj radio me privlačio jer je bio drugačiji od arhitekture jer si imao povrat odmah. Nešto napraviš, kažeš i odmah znaš je li dobro ili nije.
No, ta staza nije bila ni glatka ni bistra...
- Na radio smo svi, više-manje, došli s ulice. Kad bi ljudi s drugih radio stanica svratili do našeg studija lovili bi se za glavu, imali smo otvor između režije i studija, ali otvor nije imao staklo. To je nama služilo da dodajemo stvari, a njima je bilo neshvatljivo. Radili smo radijski program onako kako smo mislili da bi po nama trebao izgledati. Danas je to nezamislivo, ali recimo, u to vrijeme nije bilo programa uživo, a mi smo otvorili telefone. Onda je bila fora da se opsuje u eter i spusti slušalica, ali brzo se to promijenilo. Bilo je neko drugo vrijeme, nezamislivo je bilo i da ti netko javno čestita Božić, a eto kod nas je don Slobodan Štambuk, tadašnji supetarski župnik, čestitao Božić putem radio valova. Istog trena zvali su nas na informativni razgovor u policiju. Problem je bio i nabaviti dobru glazbu - nešto što je izašlo u svijetu kod nas bi dolazilo s godinama zakašnjenja. Glavni kanal za nabavu ploča bio je prijatelj koji je radio kao stjuart, letio je po cijelom svijetu i kupovao glazbu koja je bila aktualna.
"Najveći dio Brača prošao sam pješice"
Uvijek je težio najboljem pa je možda to i razlog zbog kojeg je odvažio se na put između mora i zvijezda, korak po korak, uranjajući u neslućene dubine sa srcem obojanim koje pulsira kroz svaku stranicu monografije otoka koju krstiše kao "Bračku Bibliju", službenog naziva "Otok Brač - negdje između mora i zvijezda" koja broji nevjerojatnih 1368 stranica, izdana u dvije knjige ukupne težine 7,4 kilograma.
- U monografiji sam želio pokazati sve ono što je poznato o Braču, ali i svoj Brač za kojeg sam uvijek smatrao da je poseban. Kako nisam živio cijelu godinu na Braču, tako sam otok gledao drugim očima. I onda primijetiš detalje koji ljude s otoka ne vide, zapravo prolaze svaki dan pored njih, ali na njih ne obraćaju pažnju. Kostur monografije nalazi se u Bračkom zborniku u kojem se taložilo znanje o otoku od četrdesetih godina naovamo, a ja sam želio ući u limfne čvorove otoka. Evo i primjera. Znalo se za priču sluškinje koja je služila u dvorcu Cerineo u kojem je bilo vrijednih umjetničkih slika, ali meni to svjedočanstvo nije bilo dovoljno. Napravio sam sve da slike i pronađem, kako bi ih ovjekovječio u monografiji. Dugo sam tražio, ali sam ih naposljetku uspio pronaći u Sloveniji.
A Brač je obilazio na sve moguće načine...
- Prvih desetak godina nije ni bilo dronova, fotografirao sam iz aviona, vozio se u gumenjacima, gliserima, terenskim vozilima, imao sam i jedan džip na raspolaganju, kao i vatrogasce. Najveći dio Brača sam ipak prošao pješice, s ljudima i pastirima, onima koji poznaju svoj dio otoka. Pokušali smo izračunati koliko sam puta obišao zemaljsku kuglu hodajući po Braču, ali tko će to izračunati.
Nije moguće ni opisati osjećaj tolikog poštovanja prema sugovorniku i djelu, potrebu za naklon do poda i stisak ruke kojeg sam imao, a prvi put ću ikad staviti i dio teksta u prvo lice jednine, prema ovom čovjeku. On skroman, krajnje nerealno skroman, i dokaz da boduli negdje ispod kože imaju vrijedan i uporan svijet, a potpisivana škrtost im je tek dio zafrkancije.
- Ljudi su gradili knjigu sa mnom - ponovio je to više puta.
- Napravio sam preko petsto portreta i to je isto bila nit knjige koja se nastavila do finiša. Ljudi su mi pomagali jer su prepoznali nešto u tome što radim, ali prije svega jer vole svoj otok. I to ti je ta iskrena pomoć iz srca, teško se tim ljudima uopće odužiti, ali sam ipak svaki portret uokvirio te poklonio kao uspomenu.
"Cjelovitost otoka i zajedništvo njegovih ljudi..."
Svaki susret je tu priča za sebe, kockica koju si ugradio u knjigu i nešto novo do čega si uspio doći.
- Ljudi pojedinačno bi mi doslovno rekli po desetak stvari koje ja nisam znao i granalo se to kao piramida. Znaš odmah da ih je sedam pokvareni telefon, ali te tri ostale su bile putokaz za dalje. Ja sam želio slušati, a ljudi su dobili nekog kome su mogle ispričati svoje priče i tako je rasla knjiga. Premda sam bio svjestan da je radim na način na koji se takva knjiga ne radi. Trebalo je imati petnaestak suradnika za tekstove i petnaestak fotografa, pa podijeliti zadatke, ali kolika god to bila ludost želio sam je napraviti tako. Brač je cjelina i treba ga uvijek tako gledati. Prije je otok bio jedna općina, a danas je administrativno podijeljen na sedam općina i grad Supetar. Cjelovitost otoka i zajedništvo njegovih ljudi uvijek su bili najveća snaga Brača.
A monografija je ljudima produžavala život jer su mnogi govorili i obećavali da neće umrijeti dok ne ugleda svjetlo dana.
- Puno sam puta krenuo bez plana, ali uvijek bi se nešto dogodilo. I tako, jednom prilikom, u Gornjem Humcu šetam mjestom i vidim na stepenicama stare kamene kuće kako nona prede vuna. Došao sam do nje, počeli smo priču, upoznali se i zamolim za fotografiju, a ona kaže da ne može presti kao nekada, da joj se grče prsti... I nona je bila prava bračka nona sve dok nije ustala, a na njoj pregača sa znakom Red Bulla, dao joj netko iz kafića - smije se Robert.
A rijetki su ljudi koji na takav način reagiraju na salve pohvala za spektakularno djelo kao da je to nešto što si onako usput napravio, do prvog dućana. Dio tog djela, eto, bila je i NASA.
- Želio sam prikaz čitavog Brača iz zraka, okomitu sliku. Nisam je mogao dobiti nikako drugačije nego iz satelita. Kontaktirao sam NASA-u, nakon petnaestak minuta su mi poslali više prijedloga kako bih odabrao one koje želim i odabrane fotografije su mi poslali u velikoj rezoluciji. Kasnije je suradnja postala dvosmjerna i pamtim je kao jedan od dražih kontakata.
A Brač? Brač je za njega bio, ostao i dok god bude disao ovaj zrak i ponosno koračao po zemlji...
- Međuprostor između mora i zvijezda. Kad dođeš trajektom na Brač, skala se spusti i jednostavno osjetiš da si ušao u jedan drugačiji svijet. Možda samo zato jer se makneš iz dnevnih stvari u oazu. Gledajući mojim očima, ušao si u jedan čaroban prostor, smješten negdje između mora i zvijezda. Kad uzmem fotoaparat u ruke, fotografirajući Brač ustvari fotografiram svoj život.
