Sokol Cikalleshi: Potrebna je velika žrtva ako želiš postati nogometaš u Albaniji

Sokol se ozljedio u dvoboju s
Hajdukom, zaradio je udarac u nos, a kasnije su došli manji problemi s
disanjem zbog čega je operacija bila neizbježna. Albanski
reprezentativac zbog svega je propustio početni dio priprema u Splitu, a
u punom režimu počeo je raditi tek dva dana nakon dolaska u Tursku.
Vulićevi treninzi u Antalyji vrlo su zahtjevni i kreativni, pa Sokolu
nije bilo lako uhvatiti korak s ostatkom momčadi, no polako sve dolazi
na svoje mjesto. Da se radi u vrlo visokom tempu najbolje oslikava
situacija koju nam je Cikalleshi prepričao nakon napornog treninga u
ponedjeljak ujutro. 

– Još uvijek ne razumijem
najbolje hrvatski, trener je rekao da ćemo trčati, ja sam shvatio da će
sve trajati 12 minuta, međutim on je rekao 20. Psihički sam se pripremio
za 12, a kada sam shvatio da je ostalo još osam, pao mi je mrak na oči.
Bio sam gotov – kroz šalu nam kazuje albanski napadač koji se ove
sezone vrlo dobro snašao u Parku mladeži. 

Jesi li zadovoljan učinkom u dosadašnjem dijelu sezone?

–
Ne mogu biti nezadovoljan, ali znam da mogu puno bolje, siguran sam da
će biti još golova u nastavku sezone. Mogu doći do 15 golova do kraja
prvenstva jer ono što sam pokazao u prvom dijelu sigurno nije bilo sve
od mene. Sada sam se prilagodio na hrvatsku ligu, lakše mi je i zbog
toga očekujem napredak. 

Strani mediji stalno pišu kako već sada postoji interes za tebe?

–
Čuo sam za to, ali koncentriran sam samo na Split, želim igrati što
bolje, a ako dođe neka ponuda koja će zadovoljiti klub i mene, sigurno
ću biti sretan. Ako ne dođe, također ću biti sretan jer se želim
dokazati u Hrvatskoj. 

Gdje bi želio igrati jednog dana?

–
U Njemačkoj ili Italiji, to su mi dvije najdraže lige, ali sigurno neću
birati. Milan je moj najdraži klub, još od djetinjstva kada smo svi u
Albaniji pratili Serie A, zato mi je ta liga posebno draga. 

Kako napreduješ s učenjem hrvatskog jezika?

–
Nešto sam pohvatao, ali ne dovoljno. Ako ostanem duže u Splitu, želim
naučiti jezik, upisat ću neki tečaj. Znam neke riječi poput “šta ima”,
“nema ništa”, “kako si”, “leđa”, “daj loptu”. 

Kada si počeo igrati nogomet?

–
Sa sedam godina u mom rodnom gradu Besa u Albaniji. Već tada sam znao
da želim biti nogometaš, međutim u školi sam bio dobar, pa je to bila
teška odluka za mene. Nakon škole sam bio i na fakultetu jednu godinu,
međutim oni mi nisu izašli u susret što se tiče mojih nogometnih obaveza
pa sam morao prekinuti. Uvijek sam bio dobar u školi, no rekao sam
svojoj obitelji da ću napustiti studij zbog nogometa. Nisam nikada imao
previše slobodnog vremena jer sam stalno trenirao i učio, na oba polja
sam bio uspješan. Sada sam upisao sportsku akademiju u Albaniji, s tim
fakultetom mogu biti trener jednog dana, došao sam do druge godine,
dolazim na fakultet samo kada su ispiti. To je petogodišnji studij,
ostalo mi je još tridesetak ispita, ali siguran sam da ću završiti
studij jednog dana. 

Znači možda jednog dana postaneš Vulićev pomoćnik?

–
Možda, upijam njegovu taktiku, sviđa mi se pristup trener Vulića. Kod
njega svi treniraju sa strašću, siguran sam da će Split pod njegovim
vodstvom napredovati. Naš cilj je izboriti Europa ligu, neće biti lako,
ali borit ćemo se, dovoljno je utakmica pred nama. Dobra smo momčad,
imamo odlične igrače, u bodovnom smo zaostatku, ali ništa nije
nedostižno. S obzirom kako radimo sada, siguran sam da ćemo ostvariti
svoje ciljeve.

U našem zadnjem razgovoru najavio si zaruke.

–
Zaručio sam se u prosincu moju djevojku Korneliju i namjeravam se ubrzo
oženiti. Ona još ne živi sa mnom u Splitu jer još studira, doći će
ovdje ako ostanem i sljedeće sezone. Ona studira engleski u Albaniji,
ali ubrzo je gotova. 

Ti si tek započeo studij, zaručnica je pri kraju, ali i cijela tvoja obitelj je fakultetski obrazovana. 

–
Da, majka je bila učiteljica, otac je bio ravnatelj škole u Albaniji.
Imam još brata i sestru, oni su stariji od mene. Brat je završio
diplomaciju u Turskoj i sada radi u Islamskoj zajednici u Tirani. To je
jako odgovoran i dobro plaćen posao. Sretan sam zbog njega. Sestra je
oženjena i živi sa svojom obitelji u Albaniji. Uz moje roditelje, brat i
sestra su mi bili najveća potpora u životu, bez njih bi teško uspio.
Moji roditelji nisu previše pažnje pridavali nogometu. Jednom sam, na
primjer, rekao ocu da sam zabio dva gola za mladu selekciju Albanije, a
on mi je samo odgovorio kako je to dobro, ali da se ipak posvetim
školovanju. Roditelji nisu doživljavali nogomet ozbiljno, što je i
normalno jer su oboje učitelji, međutim nisu me sputavali. 

Kakvo je bilo tvoje djetinjstvo u Albaniji?

–
Nije bilo lako, pogotovo ako gledamo nogometnu stranu. Uvjeti su
katastrofalni, mnogo gori nego u Hrvatskoj, tereni su blatnjavi,
uništeni, a prava infrastruktura gotovo da i ne postoji. Cijelo
djetinjstvo sam proveo u takvim uvjetima i moram priznati da je potrebna
velika žrtva za postati nogometaš u Albaniji. Moji roditelji nisu bili
imućni, nisam imao nikakvu podršku sa strane i sve što sam do sada
postigao mogu zahvaliti samo sebi i svojoj obitelji.