Bitno je svemu dati primjereni naziv. Ime. Rađamo se bez imena. Umiremo s imenom. Svi ga imamo, a birali ga nismo. Daju nam ga drugi, ali mi ga izuzetno rijetko mijenjamo. Mali nas je broj zadovoljnih svojim imenom, ali ne želimo ništa čuti protiv njega. Vjerno nas prati sve do groba, na čijoj ploči ostane kao spomen našeg postojanja.
Često neki govore “u naše ime”, često čine nešto “u naše ime”, bilo to nama drago ili ne. Kupujemo proizvode “s imenom” i one “bez imena”. Imena dajemo brodovima, automobilima, kućnim ljubimcima, imenujemo sve živo i neživo, od kontinenata, država, saveza, naroda, gradova, sela, zaselaka, ulica, pa sve do djece svoje. Jedino čovjek imena daje, ali i jedino čovjek drugome čovjeku ime i oduzima.
Polako i sigurno sve više tonemo u glib globalizacije u kojoj nas na kraju puta čeka naš – broj. Po njemu će nas znati. Kao što danas nitko više ni ne pita za ime. Samo kaži OIB.
Neki među nama koriste pseudonime, aliase, umjetnička imena, kodne nazive. Kriju svoje pravo ime iz raznoraznih razloga, kriju ga iza lažnih imena, a neki i trajno ime svoje znaju promijeniti. A stari Latini govorahu – Nomen est omen. Ime je znak.
Ime Pere Dragičevića zbilja jest znak, a Perino pero ulazak u neki drugi svijet, intiman univerzum u kojem uspijeva uz prijatelje i bogatstvo koje nosi u sebi. A taj drugi svijet i fizički se nalazi iza vrata ateljea u Supetru u kojem sa zidova vise slike njegovih prijatelja, zauzimaju svaki slobodan centimetar zida, stropa, poda. Taj kreativni kutak na par koraka od Perinih kućnih vrata iako za njega bez ushita, za svakog putnika namjernika mjesto je za začuđenost. Jer pred očima se u nekoliko trenutaka nađe toliko toga što nisi u stanju razumjeti, objasniti, kvalificirati, svrstati. Zapravo može s dvije riječi – Pero Dragičević. Profešur, mentor, umjetnik, fotograf, kolekcionar, povjesničar umjetnosti, arheolog sveznadar, ali i vatrogasac, kapetan, slikar, filozof, milicioner, mesar, surfer, biciklista pa čak i seksualni manijak. Ovaj potonji popis u fotografiji Roberta Barille, a onaj prvi koloplet zanimanja kao java u brošuri života.
– Do šeste godine s obitelji sam živio u Prokuplju kraj Niša. Otac je bio vojno lice, zato smo tamo živjeli, ali svako ljeto bismo provodili kod none i noneta u Supetru. Te 1956. pripremali smo se ići dalje za ocem, gdje god ga pošalju, ali onda je bila velika čistka i moj otac je smijenjen, a mi protjerani. Prvim stočnim vagonom, usred noći, putovali smo za Beograd i onda doma. Nakon te vojne traume unajmili smo stan u Splitu, malo izvan Dioklecijanove palače, a moja sestra i brat blizanac tu smo se i školovali. Zanimljivo je da brat i ja nalikujemo jedan drugome kao jaje jajetu, ali afiniteti su nam potpuno različiti. On je išao na matematičku pa ekonomiju, a ja sam uvijek bio skloniji društvenim i umjetničkim predmetima – sjeća se Pero koji je, eto, postao najmlaši profesor u bivšoj Jugoslaviji kada je stao ispred učenika u klupama Treće splitske gimnazije, tada poznatije pod imenom “Ćiro Gamulin”.
“Bio sam najbolji student u 25 godina postojanja Akademije…”
– Ja i dan danas mislim da sam darovit, ali ne i da sam talent jer da sam talent onda bi moje slike bile puno bolje. Daroviti su oni koji pomiču neke granice, talenti uvijek ostaju u nekom akademizmu osim Picassa koji je izigrao cijelu povijest umjetnosti – govori pa se korak unatrag vraća u školske dane.
– I kad je trebalo ići u Split u školu ja sam rekao da bih umjetničku, i tako, odem ja, položim slikarstvo, a iza mene je bila jedna mutava djevojka, ružno je reći, ali je zbilja tako. To mi je bilo kao trn u oku iako me to, naravno, ne treba zanimati. I za vraga, dva dana je zapuhala bura i nije trajekt mogao isploviti, propustio sam ispite iz grafike i onda su mi rekli da će organizirati poseban ispit za mene jer je ostao još jedan dan za upis. I predomislim se, ocu kažem da me vodi u gimnaziju na upis, da me odmakne od tog svega. I odvede me on u gimnaziju i to je najveći pogodak u mom životu. To mi je otvorilo sve – i književnost i umjetnost, ma sve mi je poglede otvorilo. I smatram da svatko mora imati one dvije godine gimnazije, kako kažu. Tu su fundamente i za konobara i za ne znam koga. I onda nakon gimnazije sam otišao na umjetničku akademiju. Položio sam prijemni bez problema, i bio sam najbolji student u 25 godina koliko je Akademija funkcionirala. Naravno, bio sam gimnazijalac, šta je meni bilo položiti sve one pedagogije i drugo, još sam imao pamćenje izvanredno.
I eto…
– Onda san imao i sreće, profesor mi je bio Kruno Prijatelj i s njim sam dosta radio atribucije slika da bi 1975. išao u Pariz i tako sve do 1983. svaku godinu po mjesec dana, malo u Parizu, pa New York, pa Budimpešta, Prag, Moskva, Sankt Petersburg. Sve radi muzeja i umjetnosti, osjećao sam poziv…
A kako je ovaj karizmatični splitski Bračanin ili brački Splićanin uopće završio pred platnom…
– Posao u školi je ipak bio plaćen i siguran i mom ocu koji je bio vojnik bilo je najvažnije da se mi zaposlimo u državnu službu i da imamo mjesečnu plaću. I ja uopće nisam slikao, neko sam vrijeme probao, ali sam vidio da to nije za mene i odlučio sam otići raditi u školu. Tek kad mi je preminuo jedan prijatelj, rođak i otac 2004. godine sam išao na terapiju da se izvučem iz tih problema jer mi je sve to dosta teško palo, imao sam neku takozvanu paniku, bar su mi tako rekli. I tako, počeo sam slikati, da se maknem od stresa zapravo… – kaže Dragičević i nastavlja dok u ateljeu pogled leti prema bakalarima koji se suše, ali samo ostatci nakon što je onaj jestivi dio završio u loncu.
“Volio sam djeci prenositi znanje…”
– Al ipak sam shvatio da to nije nikakva panika niti nešto što se ne može liječiti. Morao sam se kao muško rasplakati i to riješiti sam sa sobom. I to sam napravio. Zatvorio sam se u komoru i isplakao, izašao vani pet puta lakši. Ali to ti mora neko reći. I onda sam počeo slikati. Ohrabrivao me Petar Jakelić. Svaki put kad san otišao na konzultacije, donio sam mu svojih slika, a on je uzimao po dvije. I znate, svjestan sam ja da nije to moje slikarstvo za muzeje i galerije, ali mislim da se mnogi mogu pronaći u njemu, zapravo da ga žele imati doma.
Toliko je bio dobar da su mu kasnije govorili da se odmakne od fotografije i uzme samo kistove u ruke i slika. A prve poduke o slikarstvu dobio je od svog profesora Ante Kaštelančića, a učio je i od Ivančića, Pulitike, Vanište, Jordana, Babića, Hraste, Vrkljana, Kovačića… I njihove dijelove ugradio u svoje umjetničke trenutke.
U životu je pak najviše volio trenutke provedene s djecom pa i nije nekako neočekivano da se ocijenio strogim, ali pravednim profesorom.
– Djecu nisam vrijeđao, tukao ni gadio – slobodno tako napiši. Tužili su me roditelji sto puta, ali svaki sam put ja pobijedio. Tako jednom dolazi zapovjednik Lore na razgovor sa mnom, gledam ga i kažem mu da je moj otac s većim činom od njega. Zašto? Kad vojniku kažete da netko ima veći čin od njega, on je gotov. S njim možete šta god vas je volja. I kaže on meni da sin ima jedinicu kod mene. Ne nosi pribor, zaljubio se, zanimaju ga curice. Ima jedinicu u zalaganju, ali u znanju pet i ovaj kaže da je do mene. A pitam ga ja koliko je imao prošle godine, i on kaže da sam mu dao peticu. Eto, nije do mene…
Nije do njega ni kada na ulici umjesto Pere vidite Šimu, a umjesto Šime Peru i mislite da ste vidjeli Peru. Jer Pero i brat mu Šime identični su kao kad na modernim tehnologija prvo “kopiraš” pa “zalijepiš”…
– Brat mi je „digao“ prvu curu. Stao je iza gomile, čuo kad imam poći s njom i pokupio je jednu glumicu iz Ateljea 202 u Beogradu. U gimnaziji smo se par puta mijenjali jer je on bio puno bolji đak od mene, ja sam bio likovnjak, a nije me baš bilo briga za ocjene. I tako, povijest umjetnosti je predmet, pita mog brata i onda će mene, a ja mu govorim da je mene sad pitalo. Cijeli razred se ukipio, kad je sat završio svi su po podu padali od smijeha. Iz fizike je brat imao peticu, a ja sam na polugodištu dobio zadnji odgovor jedinicu. I profesor prozove Šimu Dragičevića, brat ne izlazi, a izašao sam ja. I on meni kaže da sam dobio peticu. A izađe brat za jedinicu, odgovara za mene i dobije četiri. Mi smo jednojajčani, a brat kaže da smo četverojajčani. Uvijek on na neki humor baca. I dan danas se pokaramo na mrtvo ime, ali se jednim pogledom pomirimo.
Light motiv je škarpina
I drži se pravila da Kaštelančića da…
– da stvaram koliko god mogu, zimi je teško, ali zato je ljeti još teže. Zimi sam tu najčešće u poslijepodnevnim satima, a ljeti u ateljeu provodim od deset navečer do dva, tri ujutro. Mislim da ovdje ima oko tisuću mojih slika, neke su u ormaru, a dio njih je kaširano i spremljeno u najlone jer bih redovito nešto po njima prolio. Moj ‘light motiv’ je škarpina, ona je kao model jako zanimljiva i kolorom i oblikom. Druge ribe su plosnate i više su mi za jelovnik. Slikam i prirodu, ali samo bračku prirodu, pejzaže – veli Dragičević koji je, on to govori kao usput, a svakomu drugome je to kao nešto vanserijsko, dobitnik dvije zlatne medalje u toj kategoriji u Beogradu, zlatne medalje za portret u Skoplju, srebrne nagrade za kolekciju na međunarodnoj izložbi “Čovjek i more” u Zadru…
Na 70 izložbi na kojima je sudjelovao dobio je čak 30 nagrada, u 2018. i 2019. godine svoje akvarele, ukupno njih 18, izlagao je na zajedničkoj izložbi u Udruženju likovnih umjetnika u Sankt Petersburgu, što nikome iz Splita nije pošlo za rukom.
– Vjerujem da imam jednu od najboljih kolekcija u Splitu. Dio slika sam dobio od samih umjetnika, dio su mi poklanjali prijatelji, a dio sam kupio. Žao mi je kad čujem da je preminuo neki poznati kolekcionar jer tako najčešće nestanu i kolekcije, nasljednici ih naprosto rasprodaju. A ja? Prodao sam tri slike. Bile su to ratne godine i bila je kriza. Prodao sam Pulitiku, Trebotića i Jordana. To je bilo za život, za ljutu potrebu…