Šibenik je sredinom osamdesetih imao tri, možda najveća,
europska talenta. Dražen Petrović u košarci, Perica Bukić u vaterpolu koji je
kasnije proglašen najboljim vaterpolistom svijeta, Danira Nakić koja je dvaput
proglašena najboljom europskom košarkašicom. Onda nije bilo mobitela, oni idu
na pripreme i ti ako njih ne uhvatiš u sobi, ne možeš komunicirati. Znali su da
će ih zvati novinari iz Ljubljane, Skopja, Beograda, a kako su bili svjesni
toga da ih volim i da znam način njihovog razmišljanja, dali su mi vjerodajnice,
svih troje, da izmislim intervju kao da sam ja pričao s njima - uvodno govori Ivo Mikuličin, poznati šibenski novinar - i još štošta, zbog čega je, uostalom, i dobio nagradu grada Šibenika za životno djelo - i još štošta drugo.
I sve to s humorom kao sredstvom za razrjeđivanje i najopakijih floskula i otrova što ih se ulijeva u uho i memorijom kakva bi vjerojatno stala tek u onih 20 terabajta tvrdog diska koliko valjda najviše stane u jedan kvadar.
- Godina 2022. je zaista bila moja godina. Dobio sam nagradu
grada Šibenika za životno djelo, za doprinos sportu, kulturi, novinarstvu i
publicistici. Dobio sam nagradu Franjo Bučar za doprinos sportu. Croatia Records
je izdala moj autorski CD, na kojoj moje pjesme ne pjevaju samo klape, jer sam
najveći dio glazbenog puta posvetio samo klapama, nego su i Arsen i Oliver i
Mišo i Patiera i Jasna Zlokić. I četvrto je, izdao sam knjigu "Lipo stoji
narančasta boja" od 90 godina Nogometnog kluba Šibenik. Dakle sve u roku od
pola godine - govori u dahu. Evo i nastavka...
- CD sam nazvao "Dalmatinske drage luke“ zato što ja sam zakleti
Šibenčanin, ali istodobno i bodul jer su moji porijeklom s Žirja odakle je
Željko Jerkov, Maksim Mrvica, Miro Bilan. Ponosan san na to i da je Žirje dalo
veliki doprinos Domovinskom ratu. I naravno, jer volim svaku dalmatinsku valu.
No, za razliku od drugih kolega, izvještavao sam s utakmica košarkaša Zadra,
nogometaša Hajduka, košarkaša Jugoplastike, vaterpolista Juga stjecajem okolnosti
jer su, eto, u Slobodnoj Dalmaciji smatrali da treba ići netko tko bez obzira
pripada li toj sredini, razumije sve događanja ili kao posljedica možda neke
svađe tko treba ili ne treba ići pa sam ja ispao kompromis.

"Urednik nije mogao vjerovati da sam 216 naslova imao u jednom mjesecu..."
Kad je Smoje napisao da se zabavlja i gušta učenjem povijesti, nisu mu vjerovali, ali onako nonšalantno objasnio je tu posebnu metodu koja ne uzima sate učenja povijesti u školi, "strašno dosadne povijesti koju ni pas s maslom ne bi mogao progutati" već povijesti iz naočala dalmatinskog grada. Jer kako tuđem čovjeku objasniti drugačije morske orgulje, klape, dubrovačke zidine, Dražena, Jugoplastiku? Kako mu objasniti Hajduka? Kako mu objasniti tu ludu glavu koja će izazvati na dvoboj svaki zid koji vidi ispred sebe? Nevažno koliko visok. Taj mentalni sklop kojemu nikad ne smiješ reći da je nešto nemoguće? Jer će ti dokazati da nije.
Ivo Mikuličin za života je postao - povijest. Infišan u svoje poslove i hobije, tri ljubavi i ljubavnice - novinarstvo, sport i glazbu.
- Split moje mladosti je nešto
divno, predivno. Zdravka Krstulović, Boris Dvornik, ručkovi u restoranu Central
na Pjaci, a pored mene sjede braća Marjanović koje je Smoje koristio u Velom mistu,
na Gripama se tek radi dvorana, pjesma odzvanja Dioklecijanovim podrumima. Utvaram
si da sam pokupio nešto i od tog šibenskog crnog humora i cinizma kao i Arsen
Dedić. Počeo sam pisati za Pomet 1972. godine, a onda je urednik Pometa bio
pokojni Ante Jelaska poznat kao kazališni redatelj i kad je 1973. Ivić bio
trener Šibenika, moj kolega koji je pratio sport za Slobodnu Dalmaciju je
otišao u Split, a onda je Jelaska predložio mene da pratim Šibenik. Kako
nas je samo troje bilo u šibenskom dopisništvu, slučajno sam tog tjedna radio i
crnu kroniku, i sport i kulturu. U jednom sam mjesecu imao 216 naslova pa me
tadašnji urednik Joško Kulušić, definitivno najbolji svih vremena, zvao da vidi
tko to može napisati toliki broj tekstova - sjeća se Mikuličin.
No, preduhitrio ga je radio Šibenik
na kojem je imao prvi profesionalni odnos, i to u prijenosima Šibenke u
najslavnijim danima, kao i onu famoznu utakmicu Šibenka kontra Bosne.
- Dogodile su se i Mediteranske igre, a mene su
stavili za šefa press službe ovdje jer je ovdje bio i kajak i veslanje i
nogomet i odbojka, a sad pokojni splitski gradonačelnik Ante Skataretiko,
koji je bio i predsjednik organizacijskog odbora, sve je pomno pratio i na
polovici igara me prebacio u Split. I tako, iz redakcije Slobodne Dalmacije su
došli do mene i potpisali pristupnicu. I tako sve do mirovine. Mislio sam da ću
tada stati, ali očito ne mogu bez pisanja u novinama, pjesmama, ma općenito bez
pisanja.

"Ponosan sam što su mi prijatelji bili Arsen i Oliver"
Pa kako zapravo stati? Uz kotač vremena i toliko zabilježenih crtica kakvih se rijetki mogu podičiti.
- Slobodna Dalmacija me iz relativno
malog grada Šibenika, moramo biti iskreni, slala na europska, svjetska prvenstva,
olimpijske turnire. Bio sam i u Sevilli i u Rio de Janeiru, Berlinu. Zgodno je
bilo što je moj posao objedinjavao moja dva hobija, a to su sport i glazba. Zgodno
bi se nekad potrefilo da bi negdje išao kao glazbenik, a onda bi napisao nešto
za sport. Jedan put sam se prevario, bili smo u Vancouveru i nazvao me urednik
da napišem reportažu jer tko će u skoro vrijeme ponovno tamo. I napišem ja tada
da je Vancouver raj za Indijance i pedere. Međutim, kad sam drugi put došao u
Vancouver, dočekali su me hladno u Hrvatskoj katoličkoj misiji, i od tog sam
trenutka odlučio da gdje god da idem kao glazbenik, izbjegavam što drugo. Jednostavno
se kosi.
A on i dalje sanja Arsena u kući pored mora i ne vjeruje da ga nema dok nebo kišu sprema, baš kao ni Olivera, pape koji se pjesmom uvijek vrati s mirisima ljeta i juga.
- Ponosan sam što su mi prijatelji bili
Oliver i Arsen, a Oliver mi nikad nije niti lipe uzeo za koncerte koje sam
organizirao za klape i on bi došao pjevati. Jedino je, na Šibenskom trgu jednom
prilikom, kad sam mu dao umjetničku sliku, rekao da mu je dosta slika i da bi
bio red da mu poklonim pršut, po mogućnosti drniški. A s Arsenom? S njim sam bio
toliko blizak da kad sam napisao jednu od moje četiri knjige, u toj „Moj
Šibenik dušu ima“, nazvala me je Gabi i rekla da pola sitnica nije znala o
Arsenu jer se on meni otvarao na jedan specifičan način. Znate, u jednom danu
su na tri mjesta u Šibeniku neprijateljske granate ubile tri čovjeka, a Arsen
je gledao vijesti i na njima vidio svoju mamu na ruševinama. Toliko se
uznemirio, uzbudio da je nazvao svog prijatelja, književnika Momu Kapora u
Beograd i rekao mu, ovim riječi - Ako
slučajno osjetiš da si ubijen, to sam te ja mućki ubio s leđa. Čudo je to,
ljudi ne znaju tu njegovu stranu - veli Mikuličin.
Klikom miša letimo do kaleta i trgova Dalmacije, izvorišta notnih igrarija klapa.
- Ja možda nisam najbolji voditelj dalmatinskih klapa, ima
puno poznatijih, kvalitetnijih, ali teško bi se iti jedan voditelj klapa mogao
pohvaliti da je utemeljio, vodio ili pjevao u ovom kvartetu: klapa Šibenik,
Bonaca, Vodički bunari i Skradinke. To su sve klape koje su osvajale nagrade na
Omišu. Producirao sam i tridesetak izdanja nosača zvuka. I na duge staze, to se
primijeti. I eto, uz sve to, pored svih zadarskih novinara napisao sam uvod u
knjigu klape Intrade, recenziju za Misu svetog Vlaha našeg Vicka Dragojevića
koji vodi klapu Kaše, recenziju za najboljeg splitskog melografa Duška Tambaću kao
i recenziju za klapu Vinčace, trostrukog pobjednika Omiša. Bilo bi prirodnije
da je to netko pisao iz njihovog kraja, međutim možda su oni smatrali da ću biti
i nepristran i bez lažne skromnosti stručan, a ja si utvaram da mogu stručno
pisati o tome.

"Od početka se vidjeli da je Dražen drugačiji..."
A njegova klapa "Bonaca" proputovala je svijeta i svijeta...
- Moja Bonaca je bila na jedno sedamdeset
posto hrvatskih noći koje su se priređivale u okviru propagande Hrvatske
turističke zajednice. Zašto su nas stalno nanovo zvali? Pa gdje god da bi
došli, pjevali smo jednu pjesmu iz te zemlje. To znači dođeš u Stockholm, otpjevaš
neku pjesmu od ABBA-e, primjerice. Shvatio sam to kad su Domingo i Svetlana Vassileva
u Splitu otpjevali „Ta divna splitska noć“. I onda smo Oliver, koji je bio moj prijatelj,
i ja tako napravili u Londonu. Oliver i Bonaca izveli su „Let it be“. I tako to
ide. To nije podilaženje, to je poštovanje domaćina. Vrhunac je bio Pariz, dan državnosti
kada smo veleposlaniku svake države svirali i pjevali jednu njihovu pjesmu,
jedino nam je štekao grčki pa smo samo odsvirali „Sirtaki“.
Baš kako stručno pričati može o košarci i nogometu jer je bio savezni sudac loptanja pod obručima i sudac na zelenom travnjaku s brankama. A Dražen? O njemu bi mogao pričati satima...
- Svaki klub je onda imao klub satelit. Šibenka je imala
Osvit. Ja sam bio trener tog Osvita i finalna utakmica kadetskog prvenstva
šibenskog saveza je bila ista kao Šibenka-Bosna. Nije se znalo vrijedi li
zadnji koš. U tom sam trenutku bio i predsjednik košarkaškog saveza Dalmacije i
zamolio sam Hrvatski košarkaški savez da na prvenstvu Hrvatske ne nastupa
Šibenik ni Osvit već reprezentacija šibenskog saveza. Išli su po četiri igrača
Šibenke, dva Osvita i dvojica iz zaboravljenih klubova. I tako, bio sam trener
s kojim je Dražen Petrović osvojio prvu medalju u životu. I da stvar bude još jača, onaj
isti sudac Matijević, koji je presudio Šibenka-Bosna, na tom je prvenstvu bio
trener momčadi Maksimira. I još, uz sve to, kako sam pretpostavljao, za igrača
turnira htjeli su proglasiti nekog iz Zagreba, a onda sam intervenirao koda
Rate Tvrdića pa je ipak Dražen Petrović proglašen najboljim. Od početka se
vidjelo da je on drugačiji - veli.
Kako? S tumačenjem u svega tri rečenica...
- Evo, slušajte sad ovo, naš centar dohvati loptu i
sad ide Dražen protiv četvorice igrača, ja mu kažem da stane, a on prođe između
njih i zabije koš. Drugi put kad bih rekao da stane, on opet prođe i zabije
koš. I ja sam uvijek govorio jednu stvar, koju zapravo često spomenem, on je
bio sebičan, ali mu to nije bila mana. To je jednostavno bio Dražen.