Mladi hrvatski stručnjaci: Europska komisija idealna za razvoj i stjecanje iskustva

Europske institucije samo su
naizgled zatvoreni i složeni birokratski sustavi, barem tako tvrdi dvoje
mladih hrvatskih stručnjaka zaposlenih u Europskoj komisiji, po čijim
je riječima upravo posao u međunarodnom okruženju idealan za razvoj i
stjecanje poslovnog iskustva.

“Europska unija ima puno
složenih procesa i procedura i kad je promatramo izvana može izgledati
komplicirana kao i svaka druga nepoznata organizacija ili sustav. Ipak, u
dnevnom radu procedure su jednostavne i vrlo brzo se može savladati
onaj dio posla za kojeg si odgovoran. Radi se o velikom i složenom
sustavu koji je podijeljen na male i jednostavne cjeline s jasno
određenim slobodama odlučivanja. Tu treba znati koga što pitati, ali svi
vam uvijek kažu koliko oni mogu pomoći, a koliko netko drugi”, kazao je
za Hinu Toma Šutić, zaposlenik Opće uprave za poljoprivredu i ruralni
razvoj Europske komisije.

I njegova kolegica iz odjela za tržišno natjecanje, Zagrepčanka
Tihana Meić, ističe da, iako glomazna, ‘europska birokracija’ zapravo
nije komplicirana. “Više bi rekla da je birokrativna, što znači da
postoje točno definirane procedure za sve postupke. Iako se na početku
čini da će ih biti nemoguće zapamtiti, čovjek se brzo ‘uhoda’ i nauči
procedure koje su mu bitne za obavljanje posla. Općenito mogu reći da je
moj posao jako zanimljiv i dosta zahtjevan, prvenstveno zbog velikih
ovlasti koje Komisija ima na području tržišnog natjecanja. Osim toga,
svaki slučaj je poseban i drugačiji pa u onome što radim nema puno
rutine”, kaže Tihana.

Kao jedini problem spominje previše vremena koje troše na
prijevode, jer svi građani i tvrtke iz Unije imaju pravo da im Komisija
odgovori na njihovom jeziku. “Komisija naravno nije u mogućnosti imati
osobe sa znanjem svih EU jezika zaposlene u svakom području za koji je
zadužena. Zato se zahtjevi i pitanja građana te naši odgovori često
moraju slati na prijevod što znatno usporava rad Komisije”.

No, ono što Tihana smatra ‘punim pogotkom’ je mogućnost
preseljenja iz jednog odjela u drugi. “Komisija potiče svoje zaposlenike
da ne ostaju na istom radnom mjestu već da skupljaju iskustva u
različitima područjima njenog djelovanja kako bi razvili širu sliku i
samim tim bolje obavljali svoj posao. Budući da Komisija ima preko 30
različitih ‘glavnih uprava’ od kojih je svaka zadužena za nekoliko
područja, mogućnosti kontinuiranog razvoja su stvarno široke”.

Toma također ističe da prilika za napredovanje i razvoj ne
nedostaje, s obzirom da su EU institucije veliki sustav sa širokim
spektrom poslova.

“Sve institucije imaju i tzv. mobility programe koji obvezuju
zaposlenike da mijenjaju poslove svakih nekoliko godina kako bi se
poticala raznolikost iskustava i izloženost različitim sustavima i
radnim sredinama. Na svom poslu puno učim i napredujem jer sam izložen
novim ljudima, načinima rada i komuniciranja. Kolege su redom starije i
iskusnije, a svi su spremni pomoći tako da je ugodno raditi u upravi za
poljoprivredu. Kao ‘external auditor’ (revizor) surađujem i s državama
članicama. Na putovanjima u države članice koje nazivamo ‘misijama’
kontroliramo sustav upravljanja novcem iz fondova Europske unije. Tada
se susrećemo s visokim dužnosnicima i često puno naučimo o načinu rada u
različitim zemljama, ali i imamo priliku vidjeti kako se novci troše u
praksi kad posjećujemo farme ili seoska gospodarstva i susrećemo se sa
seljacima i ostalim korisnicima EU potpora”.

Ipak, i on kao jedan od glavnih problema koji usporavaju
poslovne procese ističe vrijeme potrebno za prijevode, ali i
‘birokratske’ zapreke poput “više potpisa šefova neophodnih da se,
primjerice, dobije dopuštenje za korištenje baza podataka potrebnih za
rad”.

Oboje su prije dobivanja stalnog zaposlenja prošli zahtjevna i
komplicirana testiranja u kojima su kriteriji jasni i jednaki za sve.

“Posao na koji sam se prijavio je posao administratora za koji
je potrebno imati završeno visokoškolsko obrazovanje. Nije bilo potrebno
radno iskustvo kao preduvjet, ali ga je zapravo trebalo imati jer inače
ne bih prošao sva testiranja. Kriteriji su jasno definirani, strogi i
jednaki za sve. Sastoje se od kompjuterskog dijela gdje se testiraju
numeričke, analitičke i verbalne sposobnosti kao i situacijsko
odlučivanje. Nakon toga piše se ‘case study’ iz područja koje je
relevantno za posao, što je u mom slučaju bila ekonomija”, prisjetio se
Šutić.

U konačnici je, kaže, prošao i ‘Assessment Center’, što je jedna od tehnika izbora kandidata za posao u mnogim institucijama.

Istu je proceduru prošla i njegova kolegica. “Morala sam, kao i
većina ostalih, proći takozvani EPSO natječaj. Kriterij za prijavu na
početnu poziciju je, osim završenog studija, znanje stranih jezika. EPSO
test se sastoji od tri djela. Prvi i najteži dio su pitanja slična
pitanjima u IQ testovima, zatim matematika i test razumijevanja teksta.
Najboljih otprilike 20 posto kandidata ulazi u drugi krug u kojem ga
čeka ‘case study’ koji pak ovisi o području za koje je natječaj
raspisan. U ‘Assessment Centru’, osim intervjua postoji i grupna vježba i
prezentacija. Kao i kod svakog ispita, solidna priprema je ključ za
prolazak natječaja”, dodaje Tihana.

Poslom koji su u konačnici dobili toliko su zadovoljni da ne planiraju skori povratak u Hrvatsku.

“Radnu sredinu u Hrvatskoj opisao bih puno sirovijom i više
okrenutom dobrobiti sustava, tvrtke ili poslodavca nego pojedinca. U
Bruxellesu su radnici službeno zaštićeniji, ali i zapravo bolje žive na
poslu. Šefovi se prema njima odnose s više ljudskog poštovanja i
razumiju da ih moraju cijeniti kao pojedince jer zaposlenici imaju
mogućnost izbora poslodavca. U EU institucijama zaposlenici su posebno
zaštićeni i vodi se računa o njihovoj dobrobiti”, ističe Toma.

Ipak, Šutić kaže da vremena van posla ima manje nego u
Hrvatskoj. “Radni dan završava od 18 do 18,30 i ostavlja vremena za
sport ili druženja s prijateljima. U Bruxellesu ima jako puno dobrih
restorana tako da se često družimo na večerama. Krug mojih prijatelja je
širok i uključuje dosta Hrvata, ali i veliki broj stranaca. Ovo je
internacionalna sredina i često se u grupi od 10 ljudi nađe 10
različitih nacionalnosti”.

Tihana navodi da se druži uglavnom sa strancima jer je u
Bruxelles došla par godina prije nego su EU institucije počele
zapošljavati Hrvate, no i ona u ‘europskoj prijestolnici’ poznaje puno
Hrvata. “Svi si uzajamno pomažemo putem FB grupe, mailing liste, imamo
čak i web stranicu. Svako malo netko organizira neko hrvatsko događanje
gdje se nalazimo i dijelimo iskustva. Takva okupljanja i stranice su
možda najbitnije pridošlicama, ali su isto tako korisne i zabavne i nama
‘starosjediocima'”, rekla je Tihana.

Zbog svega spomenutog oboje mladima iz Hrvatske savjetuju da se
prijave na neki od EU natječaja i okušaju u međunarodnoj konkurenciji.

“Mladim i ambicioznim Hrvatima svakako preporučujem da se
javljaju na poslove u europskim institucijama. S obzirom na raznovrsnost
i širinu posla, sigurna sam da svatko može naći nešto što ga zanima.
Mislim da bi posao u europskim institucijama svakome bio koristan
prvenstveno zbog iskustva rada u međunarodnom okruženju i samim time
brzom unapređenju jezika i znanja općenito”, zaključuje Tihana.

I Toma smatra da bi se mladi koji žele iskustvo u međunarodnom
okruženju, “sa zanimljivim temama i stvarnim utjecajem na život građana,
trebali prijaviti na poslove u institucijama (osobito Komisiji)”. Jer
primanja i ostali uvjeti koje pružaju institucije, smatra, teško će se
naći bilo gdje, osobito za početnike, odnosno ljude s relativno malim
radnim iskustvom.