Centar za otpad u Lećevici planira se 21 godinu! Na gradilištu krave, uz cestu divlja odlagališta, a načelnika općine nigdje…
U travnju 2005. godine osnovana je tvrtka kojoj je cilj bio izgraditi sustav gospodarenja otpada u Lećevici, u zaleđu Kaštela i Splita. Gotovo 21 godinu kasnije, oko obrisa tog Centra tek domaće životinje. Puni naziv županijske firme je Regionalni centar čistog okoliša. Danas imaju desetak zaposlenika, za sobom godine crtanja i planiranja, ali i direktora koji se može pohvaliti članstvom u HDZ-u. Nije jedini, i aktualni gradonačelnik Splita četiri je godine bio direktor te firme.
U Lećevici, općini s tek 495 stanovnika po popisu iz 2021. godine, danas odjekuje zvuk radnih strojeva. Uređuju se pristupne ceste, praši se na sve strane da bi prometnice na kojima bi dosad jedva prošlo jedno vozilo, postale prikladne za velike kamione koje će u Lećevicu dovoziti smeće iz cijele Splitsko-dalmatinske županije. I ne samo s kopna, nego i s otoka.


Puno je toga ispričano o projektu za otpad, čak i fratri koji su 2010. godine u crkvi Gospe od zdravlja govorili da je odlagališta u Lećevici prevara i ekocid. U to isto vrijeme direktor te famozne tvrtke za Lećevicu bio je općinski načelnik Ante Baran. HDZ-ovac, pogađate, koji novinare voli ko lopov policiju. No, o tome nešto kasnije.
– Mi smo početkom veljače objavili međunarodni javni poziv vezano za realizaciju druge faze Centra za gospodarenjem otpadom u Lećevici, pozivam i ovim putem sve gospodarske subjekte da podignu našu dokumentaciju i sukladno tome na vrijeme dostave naše ponude kako bi projekt bio što bolje projektiran i završen. Plan je da do kraja 2028. godine Centar završimo u potpunosti, očekujemo do ljeta potpisivanje ugovora s ponuditeljima, ekonomski najboljima i sukladno tome ih planiramo uvesti u posao, a realizacija je planirana u roku od 20 mjeseci – kaže Ivan Vukorepa, direktor tvrtke Regionalni centar čistog okoliša.
Vjerovati u završetak projekta te 2028. godine zvuči gotovo jednako uvjerljivo kao i prije nje.
– Ne gradi se on toliko dugo koliko se desetljećima isplaćuju plaće. Direktorske plaće, telefoni, prostor, sve se to naplaćuje i vodi pod gradnju. To nije gradnja već kriminalno djelo – veli Renata Kelam, nezavisna vijećnica u općini Lećevica.
– To nije neki science fiction, nego moderan Centar za gospodarenjem otpadom. Upravna zgrada, portirnica, plohe, vaga i ravnanje terena, a u drugom dijelu dolazi ozbiljniji i tehnički dio – kaže Vukorepa.
Pogon u naselju Kladnjice u vrijeme snimanja priloga bio je zanimljiv tek nekolici krava.
– Bilo je krava, vukova, drugih domaćih životinja. Vidite, ni životinje se ne boje centra – govori nam Vukorepa.
Šalu na stranu, od čovjeka ni stasa ni glasa, a jedini dokaz da je u blizini novog pogona kročila ljudska ruka bile su hrpe smeća ostavljane na više divljih odlagališta tik uz cestu. Uzalud svi moderni pogoni ako se na kraju sve opet svodi na staru naviku – baciti u prirodu i okrenuti glavu. Bolje da smrdi njima, nego nama…
O plusevima i minusima projekta za gospodarenje otpadom namjeravali smo pitati i načelnika općine Lećevica Antu Barana, u kojoj je Centar smješten, ali bez uspjeha. I to na pomalo bizaran način. Nakon tri dana učestalih poziva i poslanog SMS-a, zaputili smo se u zgradu općine. Načelnika nismo pronašli na radnom mjestu, ali zato jesmo pročelnicu Jedinstvenog upravnog odjela u općini Gordanu Maras.
– Načelnik neće dolaziti, da je on tu možda bi i dao neku izjavu, ali sad jednostavno više neće doći tako da ga ne trebate čekati – rekla nam je prvog dana.
Drugog dana još jedan pokušaj i objašnjenje iste te pročelnice…
– Bio je načelnik prije nego ste došli. Mislim… On nema radno vrijeme, on dođe, na terenu je, što će raditi u uredu ako nema nekih obveza…
Možda nije imao službenih obveza, ali na telefonski poziv javiti se ipak je stvar osnovne osobne kulture. Riječ je o načelniku o kojem se u javnosti već dosta govorilo – od trošenja općinskog novca na hranu i piće preko velikih izdvajanja za gorivo, pa sve do priče o doktoratu u Osijeku. Svojim postupcima zaslužio je tako da jedan epizodu ovog serijala posvetimo baš njemu! I bit će to puno prije nego prvi kamion otpada dođe u Centar u Lećevici!
I dok se u Lećevici čeka prvi kamion otpada, jedno je pitanje ostalo bez konkretnog odgovora. Tko će, zapravo, odgovarati za sve ove godine čekanja? Jer gotovo 21 godina nije malo. U tom se vremenu dijete rodilo, završilo osnovnu i srednju školu, upisalo fakultet i možda već pronašlo posao. Promijenile su se vlade, župani, gradonačelnici, ministri i političke okolnosti. Mijenjali su se zakoni, strategije i europski standardi gospodarenja otpadom. Samo je Lećevica ostala konstanta. Projekt koji je uvijek tu negdje, pred početkom, pred završetkom, pred novim natječajem ili novim obećanjem.
U hrvatskoj politici postoji gotovo nepisano pravilo da se veliki infrastrukturni projekti mjere mandatima, a ne godinama. Svaka nova garnitura naslijedi planove prethodne, svaka ima svoje objašnjenje zašto nešto nije napravljeno, a svaka pritom obećava da će upravo ona biti ta koja će posao privesti kraju. U međuvremenu, građanima ostaju konferencije za medije, izjave, fotografije s terena i datumi koje treba zaokružiti u kalendaru. Samo što se ti datumi, kako vrijeme prolazi, sve češće brišu i zamjenjuju novima.
U slučaju Lećevice posebno je zanimljivo što se projekt ne odnosi na kakvu sporednu prometnicu, mjesni dom ili igralište, nego na sustav koji bi trebao biti jedan od temelja gospodarenja otpadom u cijeloj Splitsko-dalmatinskoj županiji. Govorimo o području na kojem žive stotine tisuća ljudi, kojem se tijekom turističke sezone pridružuju brojni posjetitelji i na kojem se količine otpada ne mogu jednostavno ignorirati. Smeće ne čeka raspisivanje javne nabave, izbor izvođača ili potpisivanje ugovora. Ono nastaje svakoga dana, bez obzira na to tko je direktor, tko načelnik, a tko župan.
Posebna je priča i položaj same Lećevice. Mala općina u Dalmatinskoj zagori, s manje od pet stotina stanovnika, trebala bi postati mjesto na kojem će završavati otpad iz znatno većih i gospodarski snažnijih sredina. Split, Kaštela, Solin, Makarska, Sinj, Imotski, otoci i ostali dijelovi županije dio su prostora za koji se planira zajednički sustav. Sasvim je razumljivo da stanovnici takvog područja žele znati što im se gradi u susjedstvu, kakav će biti utjecaj na okoliš, koliko će kamiona prolaziti njihovim prometnicama i kakvu će korist, ako ikakvu, od svega imati lokalna zajednica.
Upravo bi zato komunikacija s javnošću trebala biti jedan od najvažnijih dijelova cijele priče. Nije dovoljno građanima reći da će sustav biti moderan, siguran i usklađen s propisima. Treba im objasniti kako će funkcionirati, koje će se tehnologije koristiti, kako će se nadzirati mogući neugodni mirisi, promet, buka i ostali utjecaji te tko će reagirati ako nešto pođe po zlu. Takva pitanja nisu dokaz protivljenja razvoju, nego sasvim legitimna pitanja ljudi koji će s posljedicama projekta živjeti svakoga dana.
I tu se ponovno vraćamo na načelnika Barana. Jer ako postoji osoba od koje bi se očekivalo da o ovome govori otvoreno, onda je to prvi čovjek općine na čijem se području Centar gradi. Pogotovo kada je riječ o čovjeku koji je i sam bio na čelu tvrtke zadužene za njegovu realizaciju. Malo je političara koji su imali priliku upoznati isti projekt iz dvije tako važne perspektive. Jednom kao direktor, drugi put kao načelnik. Upravo zbog toga njegovo bi mišljenje bilo posebno zanimljivo. Što se promijenilo? Je li zadovoljan dosadašnjom realizacijom? Smatra li da su interesi Lećevice dovoljno zaštićeni? I, naposljetku, bi li danas išta napravio drukčije?
Odgovore nismo dobili. Umjesto njih dobili smo objašnjenja kada načelnik dolazi, kada odlazi i zašto ga nema smisla čekati. Naravno, nitko ne očekuje da općinski načelnik cijeli dan sjedi za uredskim stolom i čeka novinare. Njegov posao podrazumijeva i teren, sastanke, razgovore i brojne druge obveze. Ali javna funkcija podrazumijeva i javnu odgovornost. Ako se već ne može javiti na telefon, uvijek postoji mogućnost povratnog poziva, kratke poruke ili dogovora za razgovor. Uostalom, novinarska pitanja nisu privatni poziv na kavu, nego pokušaj da javnost dobije informacije o temi koja je se neposredno tiče.
Možda bi upravo razgovor s načelnikom otklonio dio dvojbi. Možda bismo čuli argumente koje dosad nismo čuli, saznali nešto novo ili dobili sasvim drukčiju perspektivu cijelog projekta. Novinarski posao nije unaprijed presuditi, nego postavljati pitanja, provjeravati odgovore i omogućiti javnosti da sama donese zaključak. Ali za razgovor su potrebne dvije strane. A kada jedna uporno izostaje, onda i njezina šutnja postaje dio priče.
Na koncu, nije problem samo u tome hoće li Centar biti završen 2028. godine. Problem je što se nakon više od dva desetljeća uopće moramo pitati hoće li još jedno obećanje biti ispunjeno. Svaki novi rok u ovakvim okolnostima nosi teret svih prethodnih. I svaki put kada se javnosti kaže da je završetak blizu, sasvim je opravdano upitati što je ovoga puta drukčije. Jesu li riješene sve prepreke? Jesu li osigurani potrebni uvjeti za realizaciju? Postoji li realan plan koji neće završiti novim pomicanjem datuma? I tko će preuzeti odgovornost ako se i ovaj rok pokaže preoptimističnim?
Pritom ne treba zanemariti ni pitanje troškova. Veliki projekti zahtijevaju pripremu, stručnjake, dokumentaciju, nadzor i ljude koji će voditi njihovu provedbu. Sve to ima svoju cijenu i samo po sebi nije sporno. Sporno postaje kada građani godinama ne vide rezultat razmjeran vremenu koje je prošlo. Zato bi javnosti trebalo jasno i pregledno pokazati koliko je novca dosad utrošeno, na koje stavke, koliko je otišlo na samu izgradnju, a koliko na pripremu i funkcioniranje sustava koji još nije počeo raditi u punom opsegu. Ne zato da bi se unaprijed nekoga proglasilo krivim, nego zato što je riječ o projektu od javnog interesa i novcu za koji javnost ima pravo tražiti račun.
Dok se o rokovima raspravlja, divlja odlagališta uz cestu prema budućem Centru predstavljaju gotovo savršenu sliku našeg odnosa prema otpadu. S jedne strane govorimo o suvremenim tehnologijama, europskim standardima i velikim investicijama, a s druge se smeće i dalje ostavlja ondje gdje mu nije mjesto. Kao da su to dvije potpuno odvojene stvarnosti. Jedna postoji u projektnim dokumentima i službenim priopćenjima, a druga na terenu, među kamenjem, raslinjem i napuštenim predmetima.
Upravo zbog toga ni završetak Centra neće sam po sebi riješiti sve probleme. Potrebno je razvijati navike odvajanja otpada, osigurati kvalitetno prikupljanje, sprječavati nelegalno odbacivanje i stvarati sustav u kojem će građani znati što se događa s otpadom nakon što ga odlože. Velika građevina, koliko god moderna bila, ne može zamijeniti odgovorno ponašanje, dobru organizaciju i stalni nadzor. A bez povjerenja građana u institucije teško je očekivati da će cijeli sustav funkcionirati onako kako je zamišljen.
Možda će se za dvije godine u Lećevici doista otvoriti vrata dovršenog Centra. Možda će prvi kamioni proći novim pristupnim cestama, a strojevi započeti posao zbog kojeg se sve ovo i planiralo. Ako se to dogodi, bit će to važan trenutak za cijelu županiju. Ali ni tada neće nestati pitanje zašto je za dolazak do tog trenutka bilo potrebno gotovo četvrt stoljeća. Završetak projekta može biti uspjeh, no ne može automatski izbrisati sve godine čekanja.
Jer Lećevica više nije samo priča o otpadu. Ona je postala priča o tome koliko dugo jedan javni projekt može trajati, koliko se puta može obećati njegov završetak i koliko strpljenja građani trebaju imati prije nego što dobiju konkretan rezultat. I zato, kada se 2028. godine ponovno budemo vraćali na ovo mjesto, nadamo se da ćemo ondje zateći nešto više od radnih strojeva, novih rokova i domaćih životinja. A možda tada uspijemo dobiti i izjavu načelnika.
Evo i cijelog video priloga…
Ovaj programski sadržaj financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.


