05.10.2015. u 17:50h
"U desnom redu aviona nasuprot mene mi se obratio srednjovjekovni gospodin s blago telećim pogledom, koji je mislim bio i blago pijan te mi je rekao "ne boj se, jedino ruski avioni nakon pada mogu da se poprave i ponovno da polete", namignuo mi u stilu kao sve je ok nema razloga da se brineš. Kasnije sam saznao da je Rusija u 2012. god. imala najviše incidenata u svijetu avionskoga prometa."
Probudili su se ujutro oko 6 sati po lokalnom vremenu, obavili jutarnju higijenu, navukli opremu, sjeli na motore i krenuli prema Bajkalu. Prije samog polaska ušli su u obližnji dućan kupili Fantu, Colu i sladoled na štapiću. Taj sladoled je Željanu bio interesantan, bio je zapakiran u celofan na kojem je pisalo CCCP, može lako biti star i preko 20 godina još iz doba sovjetskog saveza.
Upitao je prodavačicu gdje piše rok trajanja, no ona se nasmiješila sa zlatnim zubima objašnjavajući da je to ekstra kvalitetan sladoled i da on jednostavno nema roka trajanja. Sladoled je bio ukusan i nije imao nikakvih želučanih problema što opravdava njene tvrdnju o ekstra kvaliteti.
Bez ikakve gužve u gradu kroz Kansk uhvatili su otvorenu cestu, a nakon par kilometara zaustavili se ispred željezničkog prijelaza jer je prolazio dugi vlak koji vozi transsibirskom željeznicom. Nakon 100 kilometra nailaze na jedan pravac van naseljenog mjesta i u Željanovoj traci se nalazio veliki ruski kamion Kamaz okrenut haubom prema njemu. Na prednjem velikom hladnjaku tog kamiona su bila dva znaka, znak obaveznog smjera u lijevo - da ga zaobiđu i drugi znak radovi na cesti.
- Kako je bio dug pravac i nije bilo nikoga iz suprotnog smjera, dao sam lijevi žmigavac i s nekih 80 km/h sam počeo obilaziti taj kamion. Odjednom iza njega je izletio automobil marke Toyota Carina, pokušavao sam se dati skroz lijevo ali frontalni sudar nije bilo moguće izbjeći. Prije samoga sudara sam se podigao na noge u cilju da prilikom udara u vozilo preletim preko njega kako bih uspio sačuvati tijelo od većih ozljeda kao npr. direktnog udara u moju desnu nogu, loma bedrenih kostiju o volan motora ili najgori scenarij da mi se u trbuh zabije volan motora. Uspio sam preletjeti preko vozila ali sam pao van asfalta gdje su uz cestu bila kamenja veličine šake, i na moju nesreću sam baš lijevim koljenom udario o jedan takav kamen, koji osim što je bio velik i tvrd bio je i oštar. Taj kamen mi je odmah smrskao lijevu patelu u koljenu - prisjeća se Željan s bolnom grimasom na licu.
Nakon 8.000 prijeđenih kilometara, oko 9 sati ujutro po tamošnjem vremenu usred Sibira, 682 kilometra prije Irkutska poviše Mongolije, ponovno teška prometna nesreća i prekid putovanja. Nije se pokušavao ustati jer je osjetio da mu nema čašice od koljena, a i prsti na lijevoj i desnoj nozi su trnuli što je bio znak da je i njih slomio. Prišao mu je Bubalo vidno ustrašen i odmah ga pitao kako je, a nakon par sekundi je stigao i vozač automobila koji se predstavio kao Vladimir Nikolajevič. Nikolajevič je odmah počeo sa standardnim ispričavanjem da ga nije vidio, da je on inženjer na tom gradilištu pa je zato autom izlazio iza kamiona itd, itd.
- Kroz glavu mi je prošao cijeli put, od konferencije za novinare, ispraćaja s Rive, stotine prijatelja koji su vjerovali u naš podvig i sada šok i nevjerica. Poslije 10 godina ponovno prometna s motorom i ponovno ležim polomljen na asfaltu 8.000 kilometara od Splita gledam u vedro nebo i pitam se "pa što mi ovo sve treba". Bubalo je sjeo do mene i upitao "što ćemo sad", a odgovorio sam mu "ništa, uzmi fotoaparat, kameru i snimi ovaj krš". Dok me Bubalo snimao polomljenog na Sibirskom asfaltu pokušao me je dobronamjerno utješiti riječima "bitno je da je glava na ramenu", no nije me to baš utješilo jer sam vidio sve što slijedi dalje: jedna operacija, pa rehabilitacija, pa druga operacija pa opet rehabilitacija. Međutim u takvim situacijama treba biti hladne glave , pokušati ostati pri svijesti te početi razmišljati o izvlačenju iz ove situacije - priča nam Željan.
Prvo je stigla prva pomoć u "Uaz" vojnom kombiju i doktor mu je dao injekciju u lijevo rame, stavili su ga u nosila i ubacili u kombi a za to vrijeme Bubalo je sve snimao. Prije nego su zatvorili vrata starog vojnog sanitetskog vozila vidio je dva policijska terenca isto "Uaz" koji su stizali, no Željana su krenuli voziti prema bolnici.Vozač Nikolajevič je policiji odmah priznao vlastitu krivicu za nesreću, a njega su odveli u ambulantu u obližnjem selu. Kroz prozore kombija je vidio trokatnicu bez fasade napravljena od crvene cigle, a do nje je vodio makadamski put, to je bila bolnica. Odveli su ga u prostoriju za rendgen, a tu je bila velika debela, brkata medicinska sestra koja ga je namjestila za slikanje.
- Prije nego je otišla iz prostorije zamolio sam je da mi da kesu s olovom kako bih pokrio genitalije da ih zaštitim od zračenja, a na to je sestra odmahnula rukom kazavši "njet, to moderna aparat". Nakon toga je otišla u 2 prostorije dalje na sigurno i uključila "moderan aparat", sve dlake na tijelu su mi se naelektrizirane. Tu su mi utvrdili komplicirani prijelom patele lijevog koljena, ali su odustali od saniranja ozljeda uz opravdanje da to - ne mogu obaviti. Stoga su me odlučili odvesti u vojnu Bolnicu u gradu udaljenom 60 km. Trpio sam strahovite bolove jer su ss UAZom vozili po rupama velikom brzinom. Valjda je vozač jurio 100 na sat. Zamolio sam medicinsku sestru u pratnji da mi da kakvu injekciju za bolove. Pokušavala mi je međutim pomoći s injekcijama i ukupno me ubola 3 puta. Kako bolovi nisu prestajali, odlučila se za jednu dodatnu, rekla je "ovo je specijalni vojni narkotik" i ubola me injekcijom. E, ta je djelovala i nisam uopće ništa osjećao, ali sam zato blijedo gledao mušice dok su mi sisale krv na nožnim prstima. Sve one rupe su nestale i imao sam osjećaj da se vozim autoputom u Mercedesu S klasi - prisjeća se Željan.
Prošlo je tako 20 minuta u tišini dok mu se nije počelo mokriti. Molio je naravno opet sestru za gusku, nema ni to nisu imali. Stali su uz cestu vidno nervozni jer im stalno kuka i gledaju unaokolo ima li koja boca da se pomokri. Potraga je urodila plodom, došli su s praznom kantom boje i ponudili za mokrenje. Kanta visoka oko 30 centimetara, a Željan u ležećem položaju i ne može nikako njime dosegnuti ni rub pa je propao i taj pokušaj. Stigli smo do grada gdje ga je primio mladić od 19 godina.
Nije shvatio je li doktor ili medicinski tehničar, ali mu je stavio barem 2 kilograma gipsa za koji je prethodno morao dati novac da ga kupe u ljekarni, sašilo mu prste, te oba stopala također obložio gipsom. Potom mu mladić kaže: "Morate u Krasnojarsk, 500 kilometara odavde, ni mi ovo ne možemo operirati".
- "A kako ću ovakav do tamo" – zarežao sam od ljutnje i očaja što me tretiraju kao krpu. S obje noge u gipsu i na rubu svijesti uspio sam ih pitati mogu li mi prodati štake. Njet, nema – bio je odgovor kojeg sam i očekivao. Krasnojarsk i taksi, bile su dvije riječi koje su spominjali. Dok sam se borio protiv nesvjestice, očajnički sam razmišljao kako transportirati motor i sebe iz te zabiti do nekog grada gdje ću moći nešto konkretno napraviti. Ostao sam ležati na bolničkom krevetu u hodniku. Počeo sam se tresti od zime, vjerojatno me počeo hvatati šok, kad u to trenutku ulazi Bubalo i četiri policajca. Odmah sam osjetio miris kapule i alkohola koji je bazdio iz Bubalovih usta dok mi se približio na 10 centimetara od glave da me pita kako se osjećam - govori kroz smijeh.
- Pitao sam ga "Bubalo pa jesi li ti to pijan", odgovorio mi je skroz ozbiljan, gledajući me ravno u oči "Morao sam, sjeli su me u auto, odveli do prve krčme jer su rekli da im je taman počela pauza, naručili su mi marendu, popili smo par votki i napravili zapisnik. Prvo sam mislio da me vode u stanicu, sva srića odveli su me u krčmu , ljudi su super kažu da nema baš puno stranaca tu i da ovdje zimi bude -45". U tom trenutku je stigao moj doktor i rekao mi "Neka te tvoj drug odvede na motoru do Krasnojarskog", nije bilo potrebe da mu objašnjavam kako ne mogu sjediti na motoru dok mi je lijeva noga u gipsu od kuka do stopala, a na desnoj cijelo stopalo - nastavlja Željan.
Uzeo je mobitel i nazvao Aleksandra Zigla koji je trebao ići s njima na put i objasnio mu što mu se dogodilo. On je odmah nazvao načelnika tog policijskog okruga koji je rekao policajcima, novim Bubalovim prijateljima da prisile Nikolajevića da osigura prijevoz do Krasnojarskog.
Nikolajevič je uzeo taxi, vozili su ga 7 sati do Krasnojarskog na zadnjem sjedištu. Taksist je također izgledao jako interesantno, prednja 4 zuba su mu bila normalna, a svi ostali su mu bili od bijelog zlata, na taksiju su bile zimske gume sa šarafima za led iako je bio 8 mjesec i nije bilo vrijeme snijega. Par puta je Željan bio u situaciji da padne u nesvijest pa su ga polijevali hladnom vodom, dok je Bubalo na motoru vozio iza njih, što je bilo jako naporno jer su se kretali jako sporo zbog bolova.
Navečer su stigli i spavali su u stanu kod Nikolajeviča koji je inače iz Krasnojarskog. Tijekom vožnje do Krasnojarskog, kontaktirao je svoje prijatelje doktore Rakića, Dolića i Vukelića te im prenosio kako se trenutno osjeća. Sva trojica su rekla da iako je kompliciran prijelom, da ga ne treba hitno operirati, te su mu savjetovali da izdrži bolove i kad dođe u Hrvatsku da se operira.
Tako je i napravio, nije se htio operirati u Rusiji pa da se ujutro probudi nakon operacije bez rožnice oka i jednog bubrega uz objašnjenje "Morali smo, bilo je nužno da vas spasimo", šali se Željan, ali ujutro mu je Nikolajevič pomogao kupiti kartu za zrakoplov do Moskve. Morao je proći pregled na aerodromu, da mu doktor da svoje mišljenje je li sposoban za let do Moskve i sva sreća mu je odobrio. Nekakvim velikim paletarom su ga dignuli i smjestili u avion. Sjedio je preko tri mjesta jer, zbog gipsa nije mogao savinuti nogu da normalno sjedne.
- U jednom trenutku novi šok, avion se odjednom jako zatresao i pomislio sam da će se srušiti. Svi putnici su bili u šoku, a odjednom se obratio pilot preko razglasa kazavši drhtavim glasom "Ispričavam se zbog neugodnosti, prošli smo previše blizu drugog aviona". U desnom redu aviona nasuprot mene mi se obratio srednjovjekovni gospodin s blago telećim pogledom, koji je mislim bio i blago pijan te mi je rekao "ne boj se, jedino ruski avioni nakon pada mogu da se poprave i ponovno da polete", namignuo mi u stilu kao sve je ok nema razloga da se brineš. Kasnije sam saznao da je Rusija u 2012. god. imala najviše incidenata u svijetu avionskoga prometa, čak u 22 avionske nesreće je poginulo više od 500 ljudi. Većina nesreća se desila u Sibirskom dijelu Rusije. U međuvremenu Aleksandar Ziegel iz St. Petersburga je telefonom riješio da se moj skršeni BMW spremi u skladište policije. Dan kasnije je stigao kamion po njega i dovezao ga do Krasnojarska. Zahvaljujući baš Ziegelu, policajci su se prema nama super ponašali - govori nam Željan.
Kad je nakon 5 sati u zraku sletio u Moskvu, dočekali su ga Dane Medanović i njegov ruski prijatelj Saša. Karta ga je koštala 1000 eura, ali drugačije nije ni mogao putovati nego zrakoplovom. Bubalu je prije odlaska iz Krasnojarskog dao još 1000 eura za prijevoz motora vlakom do Moskve. On je napravio veliki posao, ostao je par dana u kući kod Nikolajevića, sredio da se njegov motor i Željanov ukrcaju u vlak, te ih je tako transportirao do Moskve. On je također išao vlakom do Moskve i tako osjetio čari putovanja Transibirskom željeznicom. Željanov motor je bio smješten u skladištu Podravke u Moskvi.
Cijelo vrijeme je bio s nogama u gipsu i bez štaka jer ih ni u zrakoplovnoj luci nije bilo nigdje za kupiti. Otišao je polomljen i do bilježnika kako bi Ziegelu napravio punomoć da može poslati motor natrag u Hrvatsku. Prespavao je u Moskvi i sutradan krenuo iz Moskve za Zagreb. Kad su napokon najavili let, Rusi su ga do zrakoplova doveli s kamionom koji ga je uz pomoć vlastite rampe podigao do ulaznih vrata zrakoplova.
Sjedio je tako u avionu i trpio užasnu bol u koljenu budući da je patela smrskana. Stenjao je onako tiho na sjedalu i stiskao zube, a avion nikako da poleti. Ponovno je sjedio preko 3 sjedala i tako zauzeo mjesto dvojici putnika, a oni su se bunili protiv toga. Nakon 20-tak minuta mu je ponuđeno mjesto u biznis klasi i tako je dogovoren kompromis, napokon su poletjeli.
- Jedva sam čekao da sletim u Zagreb i otiđem na operaciju, no bilo mi je ujedno izuzetno teško zbog neslavnog završetka putovanja oko svijeta. Naša avantura nije prekinuta radi loših cesta ili financija, nego zbog situacije koju nikako nisam mogao izbjeći. Puno mi je žao jer nisam ni kriv za nesreću, ali što je, tu je, viša sila. Unatoč svemu, znao sam što mi je činiti, najprije operirati nogu i osposobiti sebe, a onda motor. Bio sam svjestan da sam razočarao i neke ljude koji su naše putovanje pratili preko interneta. Međutim, nikome na zemaljskoj kugli nije bilo više stalo nego meni da se ovo putovanje uspješno okonča. Ipak, sudbina je htjela da se nesreća dogodi baš u tom trenutku i na tom mjestu, pa nismo postali prvi Hrvati koji su na motoru obišli svijet. Sve fizičke, psihičke i financijske teškoće, a račun mobitela mi je bio 15.000 kuna, sam međutim stoički podnio znajući da se moram pomiriti i s nekim porazima. Naučio sam otprije kako su i porazi dio života, ali se uvijek treba podići iz prašine i krenuti dalje. U nove pobjede i uspjehe - priča Rakela.
Bubalo ga je ugodno iznenadio. Bilo mu je ovo prvo putovanje, ali se ponio kao pravi profesionalac i izdržao Željanov žestoki tempo od 12 do 14 sati dnevno vožnje i znao se nositi u stresnim situacijama. Kad je opterećen svim tim mislima stigao u Zagreb, koljeno mu je bilo otečeno poput lubenice. Da nesreća bude veća, puklo je lijevo koljeno na nozi koja je prije 10 godina bila skoro potpuno uništena u prvoj prometnoj nesreći.
Kad je stigao u bolnicu Dubrava, doktor je vidio konac s kojim su mu sašiveni prsti na nogama i nije mogao odoljeti da ne zove druge doktore s odjela, da dođu vidjeti taj konac koji se ne koristi zadnjih 50 godina. Epilog priče je sljedeći, doktor Rakić i Kostić iz bolnice Dubrava u Zagrebu su odlično obavili posao i noga mu je nakon dužeg oporavka opet u redu. Rehabilitacija je bila naporna i jako bolna, ali zahvaljujući terapeutu Ivanu Mandiću iz Splita, uspio se oporaviti.
- BMW R1200 GS Adventure je nakon puno mjeseci čekanja vraćen u Hrvatsku tako da sam morao sa žicama u koljenu sjesti u kombi sa svojim prijateljom Buljanom iz Zagreba i otići osobno po motor, napisati izvješće, ispričati se majci Rusiji što mi je isteklo njihovo osiguranje bbez obzira na to što se motor nije vozio, morao sam platiti kaznu od 50 eura. Nakon 2 mjeseca GS je popravljen, pa sam s njim nastavio putovati po svijetu. Tuga zbog neuspjeha putovanja je u međuvremenu prošla, ali nesreću u Rusiji ipak nikada neću moći zaboraviti. Bio je to uistinu jedan od težih neuspjeha u mom životu. No, ipak nedovoljan da uništi moto karijeru - zaključio je Željan.
Od sljedećeg ponedjeljka možete uživati u novim avanturama kroz Tursku, Siriju, Jordan, Egipat, Izrael i Cipar.
Upitao je prodavačicu gdje piše rok trajanja, no ona se nasmiješila sa zlatnim zubima objašnjavajući da je to ekstra kvalitetan sladoled i da on jednostavno nema roka trajanja. Sladoled je bio ukusan i nije imao nikakvih želučanih problema što opravdava njene tvrdnju o ekstra kvaliteti.
Bez ikakve gužve u gradu kroz Kansk uhvatili su otvorenu cestu, a nakon par kilometara zaustavili se ispred željezničkog prijelaza jer je prolazio dugi vlak koji vozi transsibirskom željeznicom. Nakon 100 kilometra nailaze na jedan pravac van naseljenog mjesta i u Željanovoj traci se nalazio veliki ruski kamion Kamaz okrenut haubom prema njemu. Na prednjem velikom hladnjaku tog kamiona su bila dva znaka, znak obaveznog smjera u lijevo - da ga zaobiđu i drugi znak radovi na cesti.
- Kako je bio dug pravac i nije bilo nikoga iz suprotnog smjera, dao sam lijevi žmigavac i s nekih 80 km/h sam počeo obilaziti taj kamion. Odjednom iza njega je izletio automobil marke Toyota Carina, pokušavao sam se dati skroz lijevo ali frontalni sudar nije bilo moguće izbjeći. Prije samoga sudara sam se podigao na noge u cilju da prilikom udara u vozilo preletim preko njega kako bih uspio sačuvati tijelo od većih ozljeda kao npr. direktnog udara u moju desnu nogu, loma bedrenih kostiju o volan motora ili najgori scenarij da mi se u trbuh zabije volan motora. Uspio sam preletjeti preko vozila ali sam pao van asfalta gdje su uz cestu bila kamenja veličine šake, i na moju nesreću sam baš lijevim koljenom udario o jedan takav kamen, koji osim što je bio velik i tvrd bio je i oštar. Taj kamen mi je odmah smrskao lijevu patelu u koljenu - prisjeća se Željan s bolnom grimasom na licu.
Nakon 8.000 prijeđenih kilometara, oko 9 sati ujutro po tamošnjem vremenu usred Sibira, 682 kilometra prije Irkutska poviše Mongolije, ponovno teška prometna nesreća i prekid putovanja. Nije se pokušavao ustati jer je osjetio da mu nema čašice od koljena, a i prsti na lijevoj i desnoj nozi su trnuli što je bio znak da je i njih slomio. Prišao mu je Bubalo vidno ustrašen i odmah ga pitao kako je, a nakon par sekundi je stigao i vozač automobila koji se predstavio kao Vladimir Nikolajevič. Nikolajevič je odmah počeo sa standardnim ispričavanjem da ga nije vidio, da je on inženjer na tom gradilištu pa je zato autom izlazio iza kamiona itd, itd.
Bolno putovanje do bolnice
- Kroz glavu mi je prošao cijeli put, od konferencije za novinare, ispraćaja s Rive, stotine prijatelja koji su vjerovali u naš podvig i sada šok i nevjerica. Poslije 10 godina ponovno prometna s motorom i ponovno ležim polomljen na asfaltu 8.000 kilometara od Splita gledam u vedro nebo i pitam se "pa što mi ovo sve treba". Bubalo je sjeo do mene i upitao "što ćemo sad", a odgovorio sam mu "ništa, uzmi fotoaparat, kameru i snimi ovaj krš". Dok me Bubalo snimao polomljenog na Sibirskom asfaltu pokušao me je dobronamjerno utješiti riječima "bitno je da je glava na ramenu", no nije me to baš utješilo jer sam vidio sve što slijedi dalje: jedna operacija, pa rehabilitacija, pa druga operacija pa opet rehabilitacija. Međutim u takvim situacijama treba biti hladne glave , pokušati ostati pri svijesti te početi razmišljati o izvlačenju iz ove situacije - priča nam Željan.
Prvo je stigla prva pomoć u "Uaz" vojnom kombiju i doktor mu je dao injekciju u lijevo rame, stavili su ga u nosila i ubacili u kombi a za to vrijeme Bubalo je sve snimao. Prije nego su zatvorili vrata starog vojnog sanitetskog vozila vidio je dva policijska terenca isto "Uaz" koji su stizali, no Željana su krenuli voziti prema bolnici.Vozač Nikolajevič je policiji odmah priznao vlastitu krivicu za nesreću, a njega su odveli u ambulantu u obližnjem selu. Kroz prozore kombija je vidio trokatnicu bez fasade napravljena od crvene cigle, a do nje je vodio makadamski put, to je bila bolnica. Odveli su ga u prostoriju za rendgen, a tu je bila velika debela, brkata medicinska sestra koja ga je namjestila za slikanje.
- Prije nego je otišla iz prostorije zamolio sam je da mi da kesu s olovom kako bih pokrio genitalije da ih zaštitim od zračenja, a na to je sestra odmahnula rukom kazavši "njet, to moderna aparat". Nakon toga je otišla u 2 prostorije dalje na sigurno i uključila "moderan aparat", sve dlake na tijelu su mi se naelektrizirane. Tu su mi utvrdili komplicirani prijelom patele lijevog koljena, ali su odustali od saniranja ozljeda uz opravdanje da to - ne mogu obaviti. Stoga su me odlučili odvesti u vojnu Bolnicu u gradu udaljenom 60 km. Trpio sam strahovite bolove jer su ss UAZom vozili po rupama velikom brzinom. Valjda je vozač jurio 100 na sat. Zamolio sam medicinsku sestru u pratnji da mi da kakvu injekciju za bolove. Pokušavala mi je međutim pomoći s injekcijama i ukupno me ubola 3 puta. Kako bolovi nisu prestajali, odlučila se za jednu dodatnu, rekla je "ovo je specijalni vojni narkotik" i ubola me injekcijom. E, ta je djelovala i nisam uopće ništa osjećao, ali sam zato blijedo gledao mušice dok su mi sisale krv na nožnim prstima. Sve one rupe su nestale i imao sam osjećaj da se vozim autoputom u Mercedesu S klasi - prisjeća se Željan.
Prošlo je tako 20 minuta u tišini dok mu se nije počelo mokriti. Molio je naravno opet sestru za gusku, nema ni to nisu imali. Stali su uz cestu vidno nervozni jer im stalno kuka i gledaju unaokolo ima li koja boca da se pomokri. Potraga je urodila plodom, došli su s praznom kantom boje i ponudili za mokrenje. Kanta visoka oko 30 centimetara, a Željan u ležećem položaju i ne može nikako njime dosegnuti ni rub pa je propao i taj pokušaj. Stigli smo do grada gdje ga je primio mladić od 19 godina.
Nije shvatio je li doktor ili medicinski tehničar, ali mu je stavio barem 2 kilograma gipsa za koji je prethodno morao dati novac da ga kupe u ljekarni, sašilo mu prste, te oba stopala također obložio gipsom. Potom mu mladić kaže: "Morate u Krasnojarsk, 500 kilometara odavde, ni mi ovo ne možemo operirati".
Taksijem do Krasnojarskog
- "A kako ću ovakav do tamo" – zarežao sam od ljutnje i očaja što me tretiraju kao krpu. S obje noge u gipsu i na rubu svijesti uspio sam ih pitati mogu li mi prodati štake. Njet, nema – bio je odgovor kojeg sam i očekivao. Krasnojarsk i taksi, bile su dvije riječi koje su spominjali. Dok sam se borio protiv nesvjestice, očajnički sam razmišljao kako transportirati motor i sebe iz te zabiti do nekog grada gdje ću moći nešto konkretno napraviti. Ostao sam ležati na bolničkom krevetu u hodniku. Počeo sam se tresti od zime, vjerojatno me počeo hvatati šok, kad u to trenutku ulazi Bubalo i četiri policajca. Odmah sam osjetio miris kapule i alkohola koji je bazdio iz Bubalovih usta dok mi se približio na 10 centimetara od glave da me pita kako se osjećam - govori kroz smijeh.
- Pitao sam ga "Bubalo pa jesi li ti to pijan", odgovorio mi je skroz ozbiljan, gledajući me ravno u oči "Morao sam, sjeli su me u auto, odveli do prve krčme jer su rekli da im je taman počela pauza, naručili su mi marendu, popili smo par votki i napravili zapisnik. Prvo sam mislio da me vode u stanicu, sva srića odveli su me u krčmu , ljudi su super kažu da nema baš puno stranaca tu i da ovdje zimi bude -45". U tom trenutku je stigao moj doktor i rekao mi "Neka te tvoj drug odvede na motoru do Krasnojarskog", nije bilo potrebe da mu objašnjavam kako ne mogu sjediti na motoru dok mi je lijeva noga u gipsu od kuka do stopala, a na desnoj cijelo stopalo - nastavlja Željan.
Uzeo je mobitel i nazvao Aleksandra Zigla koji je trebao ići s njima na put i objasnio mu što mu se dogodilo. On je odmah nazvao načelnika tog policijskog okruga koji je rekao policajcima, novim Bubalovim prijateljima da prisile Nikolajevića da osigura prijevoz do Krasnojarskog.
Nikolajevič je uzeo taxi, vozili su ga 7 sati do Krasnojarskog na zadnjem sjedištu. Taksist je također izgledao jako interesantno, prednja 4 zuba su mu bila normalna, a svi ostali su mu bili od bijelog zlata, na taksiju su bile zimske gume sa šarafima za led iako je bio 8 mjesec i nije bilo vrijeme snijega. Par puta je Željan bio u situaciji da padne u nesvijest pa su ga polijevali hladnom vodom, dok je Bubalo na motoru vozio iza njih, što je bilo jako naporno jer su se kretali jako sporo zbog bolova.
Navečer su stigli i spavali su u stanu kod Nikolajeviča koji je inače iz Krasnojarskog. Tijekom vožnje do Krasnojarskog, kontaktirao je svoje prijatelje doktore Rakića, Dolića i Vukelića te im prenosio kako se trenutno osjeća. Sva trojica su rekla da iako je kompliciran prijelom, da ga ne treba hitno operirati, te su mu savjetovali da izdrži bolove i kad dođe u Hrvatsku da se operira.
Opasna turbulencija
Tako je i napravio, nije se htio operirati u Rusiji pa da se ujutro probudi nakon operacije bez rožnice oka i jednog bubrega uz objašnjenje "Morali smo, bilo je nužno da vas spasimo", šali se Željan, ali ujutro mu je Nikolajevič pomogao kupiti kartu za zrakoplov do Moskve. Morao je proći pregled na aerodromu, da mu doktor da svoje mišljenje je li sposoban za let do Moskve i sva sreća mu je odobrio. Nekakvim velikim paletarom su ga dignuli i smjestili u avion. Sjedio je preko tri mjesta jer, zbog gipsa nije mogao savinuti nogu da normalno sjedne.
- U jednom trenutku novi šok, avion se odjednom jako zatresao i pomislio sam da će se srušiti. Svi putnici su bili u šoku, a odjednom se obratio pilot preko razglasa kazavši drhtavim glasom "Ispričavam se zbog neugodnosti, prošli smo previše blizu drugog aviona". U desnom redu aviona nasuprot mene mi se obratio srednjovjekovni gospodin s blago telećim pogledom, koji je mislim bio i blago pijan te mi je rekao "ne boj se, jedino ruski avioni nakon pada mogu da se poprave i ponovno da polete", namignuo mi u stilu kao sve je ok nema razloga da se brineš. Kasnije sam saznao da je Rusija u 2012. god. imala najviše incidenata u svijetu avionskoga prometa, čak u 22 avionske nesreće je poginulo više od 500 ljudi. Većina nesreća se desila u Sibirskom dijelu Rusije. U međuvremenu Aleksandar Ziegel iz St. Petersburga je telefonom riješio da se moj skršeni BMW spremi u skladište policije. Dan kasnije je stigao kamion po njega i dovezao ga do Krasnojarska. Zahvaljujući baš Ziegelu, policajci su se prema nama super ponašali - govori nam Željan.
Kad je nakon 5 sati u zraku sletio u Moskvu, dočekali su ga Dane Medanović i njegov ruski prijatelj Saša. Karta ga je koštala 1000 eura, ali drugačije nije ni mogao putovati nego zrakoplovom. Bubalu je prije odlaska iz Krasnojarskog dao još 1000 eura za prijevoz motora vlakom do Moskve. On je napravio veliki posao, ostao je par dana u kući kod Nikolajevića, sredio da se njegov motor i Željanov ukrcaju u vlak, te ih je tako transportirao do Moskve. On je također išao vlakom do Moskve i tako osjetio čari putovanja Transibirskom željeznicom. Željanov motor je bio smješten u skladištu Podravke u Moskvi.
Cijelo vrijeme je bio s nogama u gipsu i bez štaka jer ih ni u zrakoplovnoj luci nije bilo nigdje za kupiti. Otišao je polomljen i do bilježnika kako bi Ziegelu napravio punomoć da može poslati motor natrag u Hrvatsku. Prespavao je u Moskvi i sutradan krenuo iz Moskve za Zagreb. Kad su napokon najavili let, Rusi su ga do zrakoplova doveli s kamionom koji ga je uz pomoć vlastite rampe podigao do ulaznih vrata zrakoplova.
Sjedio je tako u avionu i trpio užasnu bol u koljenu budući da je patela smrskana. Stenjao je onako tiho na sjedalu i stiskao zube, a avion nikako da poleti. Ponovno je sjedio preko 3 sjedala i tako zauzeo mjesto dvojici putnika, a oni su se bunili protiv toga. Nakon 20-tak minuta mu je ponuđeno mjesto u biznis klasi i tako je dogovoren kompromis, napokon su poletjeli.
Konac koji se ne koristi zadnjih 50 godina
- Jedva sam čekao da sletim u Zagreb i otiđem na operaciju, no bilo mi je ujedno izuzetno teško zbog neslavnog završetka putovanja oko svijeta. Naša avantura nije prekinuta radi loših cesta ili financija, nego zbog situacije koju nikako nisam mogao izbjeći. Puno mi je žao jer nisam ni kriv za nesreću, ali što je, tu je, viša sila. Unatoč svemu, znao sam što mi je činiti, najprije operirati nogu i osposobiti sebe, a onda motor. Bio sam svjestan da sam razočarao i neke ljude koji su naše putovanje pratili preko interneta. Međutim, nikome na zemaljskoj kugli nije bilo više stalo nego meni da se ovo putovanje uspješno okonča. Ipak, sudbina je htjela da se nesreća dogodi baš u tom trenutku i na tom mjestu, pa nismo postali prvi Hrvati koji su na motoru obišli svijet. Sve fizičke, psihičke i financijske teškoće, a račun mobitela mi je bio 15.000 kuna, sam međutim stoički podnio znajući da se moram pomiriti i s nekim porazima. Naučio sam otprije kako su i porazi dio života, ali se uvijek treba podići iz prašine i krenuti dalje. U nove pobjede i uspjehe - priča Rakela.
Bubalo ga je ugodno iznenadio. Bilo mu je ovo prvo putovanje, ali se ponio kao pravi profesionalac i izdržao Željanov žestoki tempo od 12 do 14 sati dnevno vožnje i znao se nositi u stresnim situacijama. Kad je opterećen svim tim mislima stigao u Zagreb, koljeno mu je bilo otečeno poput lubenice. Da nesreća bude veća, puklo je lijevo koljeno na nozi koja je prije 10 godina bila skoro potpuno uništena u prvoj prometnoj nesreći.
Kad je stigao u bolnicu Dubrava, doktor je vidio konac s kojim su mu sašiveni prsti na nogama i nije mogao odoljeti da ne zove druge doktore s odjela, da dođu vidjeti taj konac koji se ne koristi zadnjih 50 godina. Epilog priče je sljedeći, doktor Rakić i Kostić iz bolnice Dubrava u Zagrebu su odlično obavili posao i noga mu je nakon dužeg oporavka opet u redu. Rehabilitacija je bila naporna i jako bolna, ali zahvaljujući terapeutu Ivanu Mandiću iz Splita, uspio se oporaviti.
- BMW R1200 GS Adventure je nakon puno mjeseci čekanja vraćen u Hrvatsku tako da sam morao sa žicama u koljenu sjesti u kombi sa svojim prijateljom Buljanom iz Zagreba i otići osobno po motor, napisati izvješće, ispričati se majci Rusiji što mi je isteklo njihovo osiguranje bbez obzira na to što se motor nije vozio, morao sam platiti kaznu od 50 eura. Nakon 2 mjeseca GS je popravljen, pa sam s njim nastavio putovati po svijetu. Tuga zbog neuspjeha putovanja je u međuvremenu prošla, ali nesreću u Rusiji ipak nikada neću moći zaboraviti. Bio je to uistinu jedan od težih neuspjeha u mom životu. No, ipak nedovoljan da uništi moto karijeru - zaključio je Željan.
Od sljedećeg ponedjeljka možete uživati u novim avanturama kroz Tursku, Siriju, Jordan, Egipat, Izrael i Cipar.
