Psihologinja Greblo Jurakić na temu nasilja u sportu: ”Djeca moraju roditeljima prijaviti ukoliko se treneri prema njima neadekvatno ponašaju”

Rezultati istraživanja u Europi
pokazuju da svako peto dijete doživi neki oblik nasilja u sportu. Posebno su
ranjivi djeca i adolescenti. Sport je bitan za psihofizičko zdravlje djece
i adolescenata. Hoće li sudjelovanje u sportu pozitivno ili
negativno utjecati na razvoj i o čemu to ovisi razgovarali smo sa Zrinkom
Greblo Jurakić, docenticom na Odsjeku za psihologiju na Fakultetu hrvatskih
studija Sveučilišta u Zagrebu i članicom međunarodnog stručnog tima za siguran
sport pri Vijeću Europe .

Činitelji
koji sudionike sportskih aktivnosti čine ranjivima za seksualno nasilje
uključuju prikaz sportašica u medijima, toleriranje rodne nejednakosti i
diskriminacije u sportu, veću zastupljenost tjelesnog kontakta u odnosu na
druge izvannastavne aktivnosti, neravnopravan odnos moći između trenera i
sportaša, zajedničke tuševe i svlačionice, česta putovanja, ali i veliku
ambiciju darovitih sportaša koji su nerijetko spremni na različite žrtve s ciljem
ostvarenja uspješne sportske karijere. Možemo li izdvojiti pozitivne i
negativne strane sporta?

 –  Pozitivni
učinci sporta do izražaja dolaze u aktivnostima u kojima se vodi računa o
osobnoj dobrobiti mladih sportaša, u kojima se uvažavaju međusobne razlike te
se ističe važnost usavršavanja sportske vještine i osobnog napretka u odnosu na
ranije ostvareni rezultat. Sudjelovanje u sportskim aktivnostima u kojima se
njeguje prijateljstvo, potiče timski duh i međusobno poštovanje svih sudionika
značajno doprinosi psihosocijalnoj dobrobiti djece i adolescenata. Nasuprot
tomu, sudjelovanje u izrazito kompetitivnim sportskim aktivnostima u okviru
kojih se osobna dobrobit sportaša podređuje sportskom uspjehu, negativno
djeluje na tjelesno i psihičko zdravlje djece i adolescenata. U sportskim
aktivnostima koje pokreće snažan imperativ pobjede cilj opravdava sredstvo, a u
takvom su okruženju značajno češće prisutni različiti oblici nasilnog
ponašanja. Drugim riječima, hoće li sudjelovanje u sportu imati pozitivan ili
negativan učinak na tjelesno i psihičko zdravlje djece i adolescenata ovisi o
obilježjima odnosa između trenera i mladih sportaša, o obilježjima odnosa među
suigračima ili članovima sportskog tima te o obilježjima sustava vrijednosti
koji se promiče u određenom sportskom klubu ili organizaciji.

Koje vrste nasilja prepoznajemo?
Možemo li reći da je češće riječ o verbalnom i emocionalnom nasilju nego
fizičkom?

– Rezultati
istraživanja u kojem su sudjelovali maloljetni nogometaši pokazuju da je većina
sportaša doživjela da je trener na njih vikao, psovao ih ili omalovažavao.
Polovica sudionika istraživanja navodi da ih je trener vrijeđao, a svakom petom
sportašu trener je prijetio. Iako je tjelesno nasilje u smislu lakših ili težih
udaraca rjeđe zastupljeno, neki treneri s istim ciljem koriste kažnjavanje
elementima treninga koje može imati jednak ili još gori učinak ukoliko se
provodi s namjerom iscrpljivanja sportaša do krajnjih granica. Problematično je
i zanemarivanje koje, između ostalog, uključuje ignoriranje ozljede ili visoke
razine stresa kod djeteta te izlaganje mladih sportaša opasnostima, na primjer
organiziranjem nesigurnog i  neadekvatnog
prijevoza. Konačno, rezultati istraživanja pokazuju da značajan broj
maloljetnih sudionika sportskih aktivnosti doživjelo seksualno uznemiravanje od
strane sportskih trenera, koje najčešće uključuje šale seksualnog karaktera te
komentare vezane uz njihov izgled i seksualnu privlačnost. U sportskim
aktivnostima u kojima je prisutno nasilno ponašanje trenera, češće su
zastupljeni i različiti oblici vršnjačkog nasilja među sportašima.

Kako mediji mogu doprinijeti promociji
zaštite nasilja u sportu, posebno među djecom?

– Mediji mogu značajno podići razinu svijesti
javnosti o ovom problemu izvještavanjem o rezultatima istraživanja koji ukazuju
na visoku razinu zastupljenosti različitih oblika nasilnih ponašanja u sportu
mladih u Hrvatskoj, što relevantne dionike poziva na poduzimanje konkretnih
mjera namijenjenih prevenciji i sprječavanju nasilja u sportu. Nadalje, važno
je da do roditelja mladih sportaša dođe informacija o tome da pozitivni učinci
nisu zajamčeni samim sudjelovanjem u sportskim aktivnostima, već je prilikom
uključivanja djece u sustav sporta prednost potrebno dati sportskim klubovima i
organizacijama koje zagovaraju nultu stopu tolerancije prema nasilnom
ponašanju. Konačno, mladim sportašima potrebno je poslati jasnu poruku o tome
da, neovisno o važnosti cilja kojem treneri i sportaši zajedno teže, odrasli
nikada ne smiju koristiti neadekvatne i nasilne metode rada s djecom i
adolescentima te ih pozvati da ukoliko dožive ili svjedoče nasilnom ponašanju u
sportu o tome obavijeste roditelje ili druge odrasle osobe u koje imaju
povjerenja.