“Prestali smo planinariti kako bi markirali Stazu Gospi Sinjskoj!”

Plan izleta Planinarskog društva Sveti Jure Solin za 2015.g. bio je gotov i objavljen članovima negdje u prosincu 2014.g. Plan je sadržavao u prosjeku po dva Društvena izleta mjesečno, predviđao je početak Opće planinarske škole za veljaču, 2-3 akcije markiranja u godini, sadržavao je uglavnom jednodnevne i nekoliko dvodnevnih izleta te jedan duži pohod za ljetne mjesece – ma bilo je u tom Planu za svakoga ponešto. Prvi tjedni nove godine kada se standardno obnavlja članstvo i upisuju novi članovi obećavali su još jednu uspješnu godinu našeg mladog Društva jer preko 100 članova već je u siječnju imalo markicu za 2015.g. Dobar Plan izleta i neloš broj članova obećavali su mnogo toga, prvi izleti uspješno su odrađeni, a onda je sve krenulo u sasvim drugom smjeru. 

Naime, vođeni činjenicama kako se Društvo osim od članarina, donacija i pripomoći jedinice lokalne zajednice može financirati i kroz natječaje Europske unije donijeli smo odluku kako će se krenuti s aplikacijama na projekte koje sufinancira Europska unija, a koji su u domeni djelovanja Društva. I tako se krenulo s pripremanjem nekoliko projekata na temu uređenja i opremanja planinarskih staza i ostalih sadržaja po našem Kozjaku, ali dok su ti projekti još bili u pripremi osvanuo je jedan neočekivan, velik i značajan, osvanula je prilika za prijaviti se za markiranje Staze Gospi Sinjskoj. 

Ova staza mnogima od nas puno znači jer hodočašće Gospi Sinjskoj tradicija je koju njeguju brojni članovi našeg Društva, većina nas je barem jednom hodočastila Gospi Sinjskoj i sada kada smo krajem 2014.g. dobili priliku prijaviti se za markiranje puta kojim će koračati hodočasnici, planinari, izletnici, biciklisti, priliku se nije smjelo propustiti. Nismo razmišljali predugo, sastavili smo svoju ponudu i onda je sve krenulo. A krenulo je pomalo naopako, ali možda baš zato kako treba, jer zbog niza manjih nezgoda poput bolesti predsjednika Društva baš kad je trebalo potpisati papire, pečata kojemu se baš u nezgodan trenutak zagubio trag i snijega koji je napadao baš za taj posljednji vikend u prosincu,  ponudu smo dostavili doslovno u 5 do 12, odnosno, u 11:46 h, a rok je bio u 12:00 h tog ponedjeljka 29. prosinca 2014.g. Ponuda je, iako u zadnji čas, dostavljena i jedino nam je preostalo čekati na rezultate natječaja. Svega nekoliko dana kasnije, negdje u prvoj polovini siječnja, primili smo na znanje da smo upravo mi izabrani za markiranje Staze od Solina preko Sinja do granice s BiH. Iako smo se takvom ishodu potajno nadali ishod natječaja ipak nas je ugodno iznenadio, ali iznenađenje i zadovoljstvo dobro odrađenim predradnjama trebalo je čim prije zamijeniti radom, odnosno, trebalo je zasukati rukave i prihvatiti se posla. I sve bi bilo kako treba da pred nama nisu bila, za markiranje staza, dva najgora mjeseca u godini, siječanj i veljača. Što zbog vremenskih neprilika, što zbog niza nepredviđenih situacija nije se odmah krenulo s markiranjem jer izgleda da ova Staza s našim Društvom ima neobičan pakt: Sve ćete uraditi kako treba, ali u zadnji čas!

Trebalo je tako sa splitskom Stanicom HGSS-a koja je nadzor nad ovim dijelom radova utvrditi specifične detalje vezane za ovu Stazu s obzirom da se markacije i po boji i po obliku i po namjeni uvelike razlikuju od onog naučenog i primijenjenog kod markiranja planinarskih staza. Međutim, dogovor je jedno, a situacija na terenu je drugo pa kada se nakon svih dogovora, kiša i prehladnog vremena u veljači napokon krenulo s markiranjem ispostavilo se kako gotovo sve što je na toj prvoj više nego uspješnoj akciji markiranja napravljeno treba ponovno raditi. Tako smo sasvim neplanirano izgubili jedan dragocjeni dan, a u tom smo danu uspjeli markirati 10 od ukupno 80 kilometara staze. E tu je počela panika, treba završiti na vrijeme, izgubljeni dan treba nadoknaditi, a vremenski su uvjeti sve luđi i luđi, a pred nama je gotovo 80, da, 80 kilometara, za markirati… Čuli su se tih dana i komentari kao: “Ma nećete  vi to Velike Gospe završiti”, ali usprkos skepticizmu, malo po malo, Staza je dobivala svoja obilježja i broj markiranih kilometara bio je sve veći, zadnji su kilometri markirani koji dan prije isteka roka za završetak Staze, a bio je to 31. ožujak. Sretni i zadovoljni o završetku radova odmah smo izvijestili naručitelje, odnosno, voditelje projekta iz grada Sinja te nadzor, članove splitske Stanice HGSS-a. Izvješće je podnijeto, ubrzo je stigla potvrda o dobro obavljenom poslu, neke manje dijelove Staze naknadno će trebati popraviti zbog nepredviđenih radova na dionicama Staze, ali sve u svemu, posao je obavljen i “fešta” je mogla započeti.

 A malo je nedostajalo da “fešte” ne bude…. Razlog tomu prvotno je neprepoznavanje važnosti završavanja Staze u zadanom vremenu te veličine i zahtjevnosti samog projekta jer bio je ovo prvi ozbiljan projekt u kojeg se naše Društvo upustilo. Početnu ležernost, srećom, vrlo brzo je zamijenio ozbiljan pristup projektu, toliko ozbiljan da se pred Društvom iskristalizirala važna odluka: Ili izleti ili markiranje!?! I odluka je pala: PRESTAJE SE PLANINARITI, SAMO ĆE SE MARKIRATI. Takva odluka možda nije sjela najbolje svim članovima Društva, ali morala je biti donesena jer u protivnom je postojala opasnost da sve “pade u vodu” i da se posramljeni povučemo iz čitave priče, a to bi za Društvo, zasigurno, dugoročno imalo pogubne posljedice. Tako je odluka donesena, na izlete se ne ide dok Staza ne bude gotova i bila je to pametna i vrijedna odluka i za dobrobit Društva i za dobrobit zajednice.

Tih su se dana s laganom sjetom i tugom gledale fotografije planinara iz drugih Društava kako guštaju na izletima na bližim i daljim planinama, na nekima od njih i mi smo trebali biti, ali ipak, spoznaja što to mi zapravo radimo davala nam je snagu i tješila riječima: “Sve ćete vi to nadoknaditi, postojite manje od četiri godine, a već ste tako puno toga napravili”…. I onda nas je opet zabljesnula spoznaja što to mi zapravo radimo  – pa markiramo Stazu Gospi Sinjskoj, Stazu od, za mnoge od nas, prevelikog značaja – planine neće pobjeći i svi ti vrhovi će čekati, a mi imamo jedinstvenu priliku označiti put kojim će, nadamo se, hodati brojni hodočasnici, ali i planinari, biciklisti, izletnici …. Ta je spoznaja mnogima donijela mir i radost, radili smo u zajedništvu i kao prava ekipa, ništa nam više nije bilo teško, svaka nova markacija bila je izvor novog zadovoljstva jer te  drugačije markacije, žuto bijele markacije u obliku pravokutnika ili strelice stalno su podsjećale što mi to zapravo radimo i zašto smo prestali planinariti .…. A prestali smo planinariti kako bi tisućama i tisućama budućih hodočasnika, planinara, biciklista, nordijskih hodača i izletnika omogućili koračanje Stazom koja će ih dovesti do Gospe Sinjske, naše Gospe kojoj se utječemo i koja je prije 300 godina cetinski kraj spasila od najezde Turaka.….

A hoćemo li se i mi ovoj stazi navraćati sada kada smo je u suludoj utrci s vremenom napokon uspjeli završiti i predati nositeljima projekta???  Sigurno hoćemo, moramo, jer ove su nas žuto – bijele markacije na dijelu trase nekadašnje “rere” zadužile, moramo im se navraćati jer nikada ne smijemo zaboraviti koliko smo truda i znoja uložili u njeno označavanje, koliko smo kamenih gromada u početku kotrljali, a kasnije zahvaljujući inovacijama našeg glavnog markacista (đivare ili tralje, op.a.), donijeli do Staze koja prolazi kroz polja koja su othranila naše pretke i koja prolazi starim makadamskim putovima kojima su danima putovali naši stari ne bi li prodajom živadi, povrća ili voća uzgojenog na spomenutim poljima prehranili svoje obitelji. Ne smijemo zaboraviti ni na sve one sate i sate umirivanja ruku koje su vrijedno crtale oznake u nemogućim položajima, ne smijemo zaboraviti na sve one trenutke kada smo ushićeni od radosti naišli na neki primjeren kamen ili drvo uz put, dovoljno dobar da se na njega može staviti markacija i koji je značio jedan kamen manje za dovlačenje niotkuda, ne smijemo zaboraviti ono zajedništvo koje je vladalo na tim akcijama gdje smo svi bili isti. Ne smijemo zaboraviti  ni ono zadovoljstvo koje nas je zbog spoznaje da markiramo stazu našoj Gospi guralo naprijed, ne smijemo zaboraviti na sve one slike kolona hodočasnika koje će iz godine u godinu tim putovima koračati Gospi Sinjskoj na utjecaj, ne smijemo zaboraviti na sve one nedjelje koje smo u “trlišima” i sličnoj staroj odjeći umjesto na planinama ili na svetim misama proveli u označavanju Staze Gospi Sinjskoj, ne smijemo zaboraviti na sve one ljude u cetinskom kraju koji su nam na odgovor “Označavamo Stazu Gospi Sinjskoj” kazali: “Ma stavite oznake na moju kuću gdje god vam treba, na tavan, na ogradu, ma i na auto ako treba”……. Ne smijemo zaboraviti kako je ovo prvi ozbiljni projekt kojeg je odradilo naše mlado Društvo i zato ćemo se ovoj Stazi ubuduće nastojati navraćati i tako se prisjećati onog vremena kada smo, srećom, ipak samo nakratko, prestali planinariti, jer iako smo zbog Staze morali dva mjeseca otkazati sve izlete, isplatilo se… staza je tu i zauvijek će ovo Društvo biti dio nje. 

O Stazi Gospi Sinjskoj

Projekt “Staza Gospi Sinjskoj” odobren je u sklopu programa IPA Hrvatska-Bosna i Hercegovina i njegova je provedba započela 9. travanja 2013. godine. Projekt je proveden u suradnji brojnih partnera s hrvatske i bosanske strane, a to su gradovi Sinj i Solin i HGSS Stanica Split te općine Prozor Rama, Tomislavgrad i  Livno. Provedbi projekta doprinijeli su i suradnici: Turistička zajednica Grada Sinja, Franjevački samostan Gospe Sinjske, Franjevački samostan Rama-Šćit, Turistička zajednica Hercegbosanske županije i Planinarska udruga Kamešnica Livno te u konačnici i solinsko Planinarsko društvo Sveti Jure koje je markiralo stazu na hrvatskoj strani.

Staza Gospi Sinjskoj ukupno je duga oko 150 kilometara, na hrvatskoj strani kreće iz Solina, a na bosanskoj iz Franjevačkog samostana Rama – Šćit. Planinarsko društvo Sveti Jure Solin markiralo je Stazu od Solina do Sinja i dalje preko Otoka, Graba, Krivodola, Ljuta i Kamenskog do granice s BiH, a Stazu su s bosanske strane markirala dva bosanka Planinarska društva. Stazu je osmislio naš istaknuti alpinist Stipe Božić koji je u predgovoru Vodiča koji je izišao uz Stazu napisao sljedeće: “MUP Republike Hrvatske svake godine upozorava  hodočasnike da se kreću utvrđenim cestovnim pravcima i da obvezno hodaju uz lijevi rub kolnika u kolonama, odnosno grupama. Istodobno se upozoravaju vozači da u određene dane budu oprezni uz poštivanje uputa i zapovjedi prometne policije. Unatoč dobroj regulaciji prometa u danima hodočašća, često su se događale nezgode u kojima su automobili naletjeli na hodočasnike. Bilo je i smrtnih slučajeva. Potaknut tim prometnim nesrećama i osobnim iskustvom na mnogim hodočasničkim stazama širom svijeta došao sam na ideju da se hodočašće u Sinj može izvoditi po tradicionalnim pješačkim, konjskim stazama i napuštenom trasom “Rere”, nekadašnje željeznice i to ne samo u vrijeme svetkovine nego preko cijele godine.

Pješačenje po obilježenoj stazi jedinstveni je doživljaj koji čovjeka zbližava s prirodom. Hoda se najvećim dijelom izoliran od prometne gužve i kroz slikovite krajeve koji su bogati povijesnim naslijeđem. Utvrde, stećci, gradine, muzeji, sakralni objekti, ostaci starih staza i mostova, vidikovci i ugostiteljski objekti su mjesta za odmor i  kontrolne točke na stazi gdje se može utisnuti pečat na zadnjim stranicama  ovog vodiča kao uspomena na nezaboravno putovanje koje ste uradili snagom svog duha i mišića.”

Božić je najavio i prvu organiziranu hodnju cijelom dužinom Staze negdje krajem travnja ili početkom svibnja, a za što će biti potrebno četiri dana hoda.