S Rakelom po svitu – Od Splita do Egipatskih piramida

Godinu dana nakon neuspjelog puta oko svijeta kojeg je morao prekinuti zbog sudara i teške ozljede koljena u Sibiru, odlučio se na novo putovanje. Bez obzira na sve što se događalo nakon nesreće u Rusiji, ni u jednom trenutku nije poželio prekinuti s moto avanturama. 
Odlasci u daleke zemlje na dva kotača su mu nevjerojatan užitak kojemu se što češće želi prepustiti jer se tada doslovce preporodi i oslobodi uobičajene svakodnevice, odnosno problema svih vrsta. 

– Što ćete, jedni uživaju loviti ribu, drugi se penju po planinama, a treći skijaju. Uz dužno poštovanje prema svim hobijima i ukusima drugih ljudi, meni je gušt voziti motor po dalekim destinacijama. Ako gledamo stvarnost, teško je reći da volim vjetar u kosi jer cijelo vrijeme nosim kacigu, ali bi možda prikladnije bilo reći da zovu avanture na cesti i bespuću naprosto ne mogu odoljeti – govori Rakela.

Nakon prometne u Sibiru sebi je postavio za cilj da se što brže oporavi i da što brže napravi GS-a kako bi mogao krenuti u nove avanture. Nastradao je 15. kolovoza, motor je vratio iz Rusije tek 13. prosinca, a ponovno na motoru je bio 15. veljače. 

Taj dan je sjeo na motor i napravio đir do Sv. Jure na Biokovo, a žice su mu bile još u koljenu, tj. klupko žice s kojim je bila isprepletena patela koljena.

Što se tiče novog putovanja, dvoumio se par dana oko nekoliko atraktivnih lokacija koje namjerava posjetiti. Ta ruta je trebala biti jako zanimljiva i atraktivna i na kraju je izbor pao na Kapadokiju u Turskoj, Petru u Jordanu, Kairo u Egiptu, te Jeruzalem i Betlehem u Izraelu. 
– Po običaju sam poduzeo opsežne pripreme za put jer ne volim neugodna iznenađenja. Bolje je biti metodičan i dobro se pripremiti na vrijeme kako bi minimalizirao probleme kojih će, znam iz ranijih iskustava biti napretek. Zato uvijek volim odraditi svoj dio, a za ostalo ćemo se pobrinuti na licu mjesta – rekao je Željan.

Beogradski odbor za doček

U konkretnom slučaju, prva prepreka su bile vize, za dobiti sirijsku je trebalo ići u Beograd, dok su egipatsku dobili u Zagrebu. Za Jordan i Izrael nisu mogli učiniti ništa unaprijed. Optimistično su ih očekivali dobiti na graničnim prijelazima. Što se pratnje tiče, na ovo putovanje je htio ići samo sa suprugom Ivanom, ali im se prije samog polaska pridružio i Zoran, umirovljeni ratni invalid. 

Zoran je vozio BMW-a GS 1200 R, od prijašnjih putovanja je bio po samo po Europi, ali ga do zajedničke avanture nije toliko dobro poznavao i nije se nadao da će imati problema s njim. Međutim, kasnije se pokazalo da izbor partnera za ovo putovanje nije bio previše mudar.
Iz toga je izvukao određene pouke i sada s vremenske distance može svima slobodno kazati – pazite s kime idete na put. Uostalom, ne postoji uzalud stara poslovica koja glasi: “ljudi se dobro upoznaju tek kada provedu duže vrijeme zajedno”.

– Nova avantura na dva kotača je počela s oproštajnom bakljadom partija MK Fjake. Ujutro su nas prijatelji iz BMW MK Split ispratili sve do Sarajeva. Užitak nam je bio zaustaviti se u Sarajevu i na Baščaršiji pojesti ćevapčiće za ručak. Jelo je bilo odlično, pa smo nekako siti i poletni oprostili se od svojih klupskih kolega i preko Romanije krenuli za Beograd. Na cilj smo stigli oko ponoći, prevalivši toga dana 650 kilometara. Onako umorni radovali smo se malom odboru za doček kojeg su činili Dane, Koma, Misa, Blažo, Micko, Švaba, Šmajser i ostala beogradska ekipa koji su avanturisti, a većinom voze BMW motorkotače – prisjeća se Željan.
Navečer su spavali kod prijatelja Nikole Sandulovića koji ima predivnu vilu u atraktivnom naselju Senjak, gdje su većinom smještene raskošne vile raznih ambasada. Zoran je vidno bio iznenađen luksuzom, domaćinstvom i samom kućom Željanovog prijatelja Nikole. Dobro su se naspavali i onda dugo doručkovali s domaćinima u Beogradu. 

Preživio dva atentata

– Pričao sam s Nikolom o mnogim temama, čovjek je bio tjelohranitelj i šef osiguranja srpskog premijera Đinđića, a sad se bavi politikom i preživio je dva atentata. Jednom su ga gađali kašikarom u dvorištu njegove kuće, a drugi put su mu pod vozilo postavili pola kilograma eksploziva, u zadnji tren je izašao iz vozila prije eksplozije, zahvaljujući svom prijatelju koji ga je pozvao da mu nešto kaže. S takvim čovjekom punog životnog iskustva nikad ne može biti dosadno. Odjednom mi se u glavi upalila lampica poput nekakvog alarma: “Čovječe, moramo krenuti, čeka nas put do Istanbula” – rekao sam onako glasno ispred svih, iako mi je ugodno bilo pričati s interesantnim Nikolom. Oprostili smo se od njega i oko podne krenuli za Tursku. Prema planu smo trebali doći do Istanbula, ali smo prekasno krenuli iz Beograda i sporo išli preko Bugarske zbog velike kiše. Ništa nismo mogli učiniti nego voziti sporije budući da je kroz cijelu Bugarsku lijevalo kao iz kabla – opisuje Željan.

Put su dodatno otežavale lešine velikih pasa, kojih je bilo mnogo zgaženih po Bugarskim cestama. Noć, jaka kiša, magla i otežana vidljivost s velikim mrtvim psima na cesti su ih dodatno usporavali. Ipak, prošli su kroz taj povodanj bez problema i stigli blizu Turske granice. Iz ranijeg iskustva, vozeći se kroz Tursku kad je išao za Nepal, znao je da Turci imaju vrlo skup benzin i za litru traže 2 eura. Stoga je u Bugarskoj nalio gorivo “do čepa” i tek se zaputio prema granici. 
Prijelaz nije bio baš ugodan, prolazili su tri punkta provjere što je potrajalo nešto duže, a nakon 700 kilometara su svi zajedno bili malo i umorni. Kada je procedura na granici bila uspješno obavljena, shvatili su da je kasno za vožnju do Istanbula. Zbog toga su oko 23 sata noćili u gradu Endire, prvom mjestu nakon bugarske granice.

– S kišom baš nismo imali sreće ni idućeg dana, pratila nas je sve do Istanbula gdje smo došli oko 13 sati. U Istanbulu smo ostali sve do večeri i posjetili Grand Bazaar, mjesto gdje se prodaje sve i svašta. Bila bi šteta boraviti u Istanbulu i ne vidjeti ovo mjesto koje se nalazi u gradskom kvartu Fatih. Riječ je o jednom od najstarijih natkrivenih pazara na svijetu koji se proteže kroz 60-ak uličica. U njemu ima više od 3000 dućana, s time da dnevno kroz njega prođe zaista mnogo ljudi. Službeni podaci navode od 250.000 do 420.000 posjetilaca i to svakog dana. Pronašao sam podatak kako je pazar počeo s radom 1455. godine i bio je posvećen sultanu Mehmetu Osvajaču – nadodaje Željan povijesnih podataka.

 Makedonsko iznenađenje u Istanbulu

Tijekom šetnje po pazaru su zbog kockastih obilježja na kacigama upali u oko nekim trgovcima koji su ih oslovili na hrvatskom jeziku. Brzo se ispostavilo da to nisu Hrvati već Makedonci koji odlično govore jezik. Bili su vrlo prijateljski nastrojeni prema njima i ta mu je ljubazna gesta ostala u lijepom sjećanju. 

Imaju jako interesantan dućan kožnih jakni, a najpoznatiji su po tome što jakne šiju po mjeri. Nakon što izmjere čovjeka, za dva sata čeka sašivena jakna baš po mjerama osobe, model birate vi, koji god hoćete. Pričali su s njima pola sata o svemu, nakon čega su im čak pronašli jeftin i udoban smještaj u hotelu Tokio s dvije zvjezdice.

– Pošteno smo se naspavali u Istanbulu pa otišli po motocikle koji su nam bili parkirani dvije ulice dalje na čuvanom parkingu koji se nalazio u nekakvom velikom dvorištu. Krenuli smo rano, jer nas je čekalo 760 kilometara do Kapadokye u centralnoj Anatoliji. Bili smo pomalo iznenađeni vremenskim prilikama budući da smo na putu vidjeli i osjetili, što bi se reklo, sva godišnja doba. To znači da je na nekim dionicama bilo plus 30 stupnjeva, ali je zato na nekim područjima puhao ledeni vjetar. Upadali smo i u predjele s kišom, te prolazili kroz krajolik gdje je bilo pravo proljeće – prisjeća se Željan.

Na putu prema Kapadokiji naišli su na veliko slano jezero “Tuz Goul” o kojemu je pisao i Marko Polo. Tuz Goul je drugo po veličini slano jezero u Turskoj i nalazi se na 890 metara nadmorske visine u samom središtu Turske. Dužine je 100 kilometara, a širine 40 kilometara, možete ga naći ako vozite magistralom od Aksaraya prema Ankari. Najveća dubina jezera zimi je od 1 do 2 metra, a ovo jezero podmiruje čak 70% ukupnih potreba za 70 milijuna stanovnika Turske.

 “Tamburica” iz frižidera

– Uživali smo, šetati po slanoj pustinji jezera gdje smo napravili predivne snimke i fotografije, a poslije osam sati vožnje na solidnim cestama, stigli smo u Kapadokyu u Nevshehir provinciji. Nismo imali snage za bilo što drugo nego otići u egzotični hotel “1001 noć” gdje smo odlučili prespavati. Hotel imena 1001 noć je jako interesantan, sobe su doslovno isklesane u stijenama po kojima je poznata cijela Kapadokija. Preporuku za taj hotel mi je dao moj prijatelj iz Splita, Stipe Jakir koji je tu bio godinu dana ranije i bio oduševljen hotelom isto kao i mi sada – opisuje Željan neobičan i egzotičan hotel.

Osoblje hotela je bilo jako prijazno, nakon što su se smjestili, Željan i Zoran su otišli u kuhinju kako bih kuharu objasnili kako da napravi piletinu ispod peke. Nakon što su sve pripremili i upalili električnu peku, kuhar je odlučio skratiti vrijeme. 

– Iz velikog frižidera u kuhinji je izvukao veliki instrument, nalik velikoj tamburici i počeo svirati i pjevati, mi smo odmah prihvatili i krenuli smo plesati. Cijelu večer su nam svirali za stolom i baš smo se lijepo zabavili dugo u noć. Sutradan smo na svjetlu mogli vidjeti naš egzotični hotel. To je u biti impresivna građevina sa sobama uklesanim u kamenu. Interijer je uređen tradicionalno turski, s time da se doručak po želji poslužuje na mini terasi ili u drvenoj kućici na krošnji obližnjeg stabla. Nakon što smo doručkovali na krošnji drveta, odlučili smo s motorima otići u cjelodnevni obilazak interesantne Kapadokije – priča nam kroz smijeh Željan.

Na putu prema motorima su ih zaustavili prodavači suvenira, koji su odmah počeli darivati Ivanu s raznim suvenirima. Bio je mjesec rujan i sezona je završila, tako da su prodavači puno darežljivi i lakše spuštaju cijenu. Jedan od prodavača je i motorist, malo stariji gospodin, koji je bio očaran njihovim velikim motorima, koji su bili natovareni svom opremom. 

Osim što su im poklonili mnogo suvenira, čak su im demonstrirali kako se suveniri i rade. Nakon njihovih poklona i Željan je odlučio njima nešto pokloniti, majice “Adventure-Rakela” i majice njegovog kick boxing kluba “Terminator”. Nakon razmjene darova i zajedničkog fotografiranja, krenuli su u obilazak čarobne Kapadokije.

Što su sve posjetili u Kapadokiji, kako izgledaju podzemni gradovi koji imaju i po 8 katova ispod zemlje možete pročitati u sljedeći ponedjeljak.