Karamarko protiv “trećeg čovjeka”, a Kujundžić bi spasio HDZ i Grabar Kitarović

Iako je mjesto predsjednika Republike u domaćem političkom sustavu uglavnom tek malo više od protokolarne funkcije, oko utrke za Pantovčak koja će se održati (vjerojatno) krajem ove i početkom sljedeće godine već naveliko pucaju stranački topovi. Kampanja još nije krenula, nije ni blizu, nema reklama, nema sučeljavanja, nema izbornih skupova, ali rovovi su iskopani i plotuni se izmjenjuju od dubokog ljeta.  

U situaciji u kojoj se zemlja trenutno nalazi, s dva relativno izjednačena politička pola (Kukuriku plus Orah, te HDZ-ova gigantska koalicija plus Savez za Hrvatsku), jasno je da je i rezultat manje bitnih izbora za Pantovčak jedan od detalja koji bi mogli biti ključni u odgovoru na glavno političko pitanje – hoće li Hrvatsku do (skoro) kraja desetljeća voditi ljevica ili desnica, piše Novi list.

SDP-u i njemu bliskim strankama bilo bi nevjerojatno bitno da zabilježe konačno jednu nespornu izbornu pobjedu nakon već pomalo zaboravljenih parlamentarnih izbora iz studenog 2011. godine, kad je Kukuriku koalicija došla na vlast. Ući u izbornu godinu s još jednim porazom – nakon dva debakla na europskim izborima i li-la rezultata na lokalnima, bilo bi prilično nezgodno. S druge strane, s pobjedom Kolinde Grabar Kitarović pojačala bi se slika HDZ-a kao snage koja nezaustavljivo nadire, bilježeći pobjede na svakim izborima na koje su izišli predvođeni Tomislavom Karamarkom. 

Postoji tu i još jedan vrlo bitan detalj, a odaziva se na ime kohabitacija. 

Naime, ako bi »lijevi« Josipović bio na vlasti u vrijeme dok istu na razini Vlade i Sabora obnaša HDZ, stvari jednostavno ne bi bile iste kao da HDZ ima u svojim rukama ama baš sve poluge vlasti. Predsjedničke ovlasti su uglavnom nejake, no u nekim područjima do kojih je HDZ-u stalo, poput tajnih službi ili vanjske politike, Pantovčak se mora štošta pitati, i bez svog čovjeka u predsjedničkim dvorima, Karamarkov stisak bi ipak morao biti – blaži. 

Isto je i u obrnutom slučaju, ako bi Grabar Kitarović pobijedila, sigurno bi i ona u samoj kampanji za parlamentarne izbore indirektno puhala u leđa HDZ-ovoj koaliciji, a i kad bi Milanović ostao premijer, sigurno bi s njom teže surađivao nego s Josipovićem – makar ni ta suradnja dvojice bivših stranačkih drugova nije baš bila primjerna i povremeno je skoro pa imala kohabitacijske karakteristike. 

Uglavnom, Kolindin trijumf bi bio izuzetno značajan za HDZ, kako prije, tako i poslije izbora. Zato doista nije baš prejasno zbog čega rade na tome da joj – oslabe šanse. 

Radi se o Milanu Kujundžiću, predsjedniku Hrvatske zore, bivšem Karamarkovom protukandidatu za mjesto šefa Tuđmanove stranke, i vjerojatnom kandidatu za mjesto predsjednika države. 

Za Kujundžića, stranku i koaliciju koju predstavlja (Savez za Hrvatsku), kandidatura je win-win situacija, iako će jamačno – izgubiti. I to bez drugog kruga. Naime, nitko od njega doista i ne očekuje da će potući Josipovića i Kolindu. Unatoč određenom rastu, Kujundžićeve brojke su daleko, daleko od dvoje najjačih kandidata. No, samim sudjelovanjem u kampanji, čak i u prethodnim tjednima, dok se tek razglabalo hoće li se kandidirati ili ne, jako je povećao vlastitu “vidljivost” u javnosti, kao i vidljivost stranke i koalicije koju predstavlja. Hrvatska zora i Savez za Hrvatsku se kroz Kujundžićevu kampanju mogu afirmirati kao “hrvatskije”, “poštenije” i “izvornije” stranke od sadašnjeg HDZ-a i tako, zapravo, odraditi svoju pretkampanju za parlamentarne izbore nakon kojih bi možda mogli i odlučivati tko će sastavljati novu Vladu. 

Ako, pak, Kujundžića ne bude, nema ništa od analiza, rezultata, interviewa i TV-sučeljavanja u kojima će se spominjati i njihova politika i njihove stranke. Takvu priliku za promociju bi bilo jednostavno suludo propustiti, pogotovo što niti jedna anketa Kujundžiću ne predviđa baš debakl – posljednja mu daje 6,8 posto, što je, sasvim sigurno, postotak koji bi, na razini Hrvatske za naredne izbore u Savezu za Hrvatsku odmah i bez razmišljanja potpisali (desetak saborskih mandata). 
   

Ono što je, međutim, apsolutno ključno i gotovo apsolutno nezapaženo u priči oko Kujundžića je njegova uloga u prvom krugu. Posljednja anketa pokazuje koliko bi prvi krug mogao biti biran, štoviše, odlučujući. Naime, prema njoj (Cro demoskop s početka rujna) Josipović dobija 48,9 posto glasova, ali i – pobjeđuje u prvom krugu. Pobjeđuje, kao – gotovo je, nema drugog kruga. Jer u ukupan broj od 100 posto glasova ulazi i 8,4 posto neodlučnih. Maknite ih, rasporedite po ostalim kandidatima – što god, Josipović odmah prelazi pedeset posto i pobjeđuje i to na način koji bi zazvečao poput šamara »stranci u nadiranju«. 

Dakle, očito je da se aktualni predsjednik Republike nalazi vrlo blizu situacije u kojoj bi sve mogao riješiti u jednom krugu. 

Ako, pak, ipak nekako dođe do drugog kruga, moglo bi biti napeto – naime, po istoj anketi zbrojeni rejting Grabar Kitarović i Kujundžića je još uvijek daleko od Josipovića, ali cca devet postotnih bodova. Kako su ankete često malo “neprijateljskije” prema desnici (svugdje u svijetu) i kako bi teško neki glasač kandidata “desnijeg” od Kolinde mogao dati glas “Kukuriku” Josipoviću, to bi još moglo biti i napeto. 

Ali, do drugog kruga treba doći. 

I tu je utjecaj Kujundžićeve kandidature nemjerljivo pozitivan za HDZ: ako ovaj bivši Karamarkov stranački protivnik iziđe na predsjedničke izbore, na njih će sasvim sigurno izvući i dio svojih glasača koji inače ne bi ni išli na izbore, jer ne žele glasati za Grabar Kitarović (jer je “lijeva”, žena«, “Karamarkova/Sanaderova igračica” i tome slično). Ukoliko, pak, izađu dati glas za Kujundžića, odmah se otežava Josipovićev put do 50 posto, jer jednostavno za doseći polovicu treba osvojiti više glasova! Stoga, Kujundžićev izlazak na izbore je win-win, ne samo za njega, njegovu stranku i koaliciju, već i za Kolindu, a time bi trebao biti i za HDZ. 

Stoga su još više zbunjujuće izjave i akcije kojima HDZ-ovci nastoje – spriječiti njegovu kandidaturu. 

Tri su moguća objašnjenja za ovo iracionalno ponašanje: Prvo, Karamarko Kujundžiću ne može oprostiti što mu je oponirao u stranci. Drugo, HDZ ne želi da se Kujundžićevom kandidaturom povećaju šanse za dobar izborni rezultat Saveza za Hrvatsku iduće godine. I treće, Karamarko je već zaključio da Grabar Kitarović nema šansi, pa minimizira štetu – na Pantovčak neće njegova kandidatkinja, ali odustajanjem od kandidature trećeg čovjeka neće biti ni jačanja konkurencije na desnici. 

Niti jedan od ovih razloga ne bi predstavljao ponašanje racionalnog i poštenog političara. No, najgore bi ipak bilo da je istinit onaj četvrti: da u HDZ-u jednostavno ne znaju izračunati da s Kujundžićem matematički smanjuju mogućnost poraza u prvom krugu.