Article

//www.dalmacijanews.hr/files/62e6e34518d1cb94398b456a/80
Foto: Ivana Ivanović

Planine su najbolje što mu se moglo dogoditi u životu: Stipe Božić živi svoj san!

Prijateljski osmijeh, stisak ruke, vrijeme za razgovor bez gledanja na sat
I koliko god bila puna klišeja, ipak je točna ona da s čvrstom odlukom i posvećenošću možemo doslovno na vrh svijeta. Jer nisu planine te koje osvajamo ili postignuća ta koja ostvarujemo, već sami sebe tako - pobjeđujemo. Bez ega, bez brige o tome što će netko drugi o nama misliti. Svatko od nas ima svoj vlastiti Everest s kojim svakodnevno, na svoj način vodi bitku.

Prijateljski osmijeh, stisak ruke, vrijeme za razgovor bez gledanja na sat, pošten savjet - sve su to male stvari koje nekomu mogu život učiniti smislenijim. U ovom našem natjecateljskom društvu poštovanje prema pojedincu svedeno je na minimum, a to ljude, poglavito mlade, zna dovesti do ruba.

I premda mali broj ljudi ima dovoljno hrabrosti, odlučnosti, vremena, pa i pozitivne ludosti, za osvajanje planinskih vrhunaca, kad se jednom osjeti čarolija planinskog vrhunca od tada više ništa nije kao što je prije bilo.

Još kad tomu pridodaš da je junak ovih slova, u punom smislu riječi, kamerom zabilježio scene poput onih iz američkih akcijskih filmova, ali koje miljama nisu daleko već stvarne i događaju se svakodnevno, i ljeti i zimi - i baš svakome, nije previše kazati kako oči u oči gledamo čovjeka koji je poput nacionalnog dobra. Iako je zarađivao za život kao električar, fotograf, novinar, montažer, redatelj, autor s više od 120 filmova - planine su najbolje što mu se moglo dogoditi u životu, detalj da na zemaljsko počne gledati na potpuno drugačiji način. Nekad je jedva preživljavao, priznaje, pa je zbog popravka Renaulta 4 morao na jednogodišnji rad u Sudan

- U srednjoj školi sam upoznao prijatelje koji su bili u izviđačima, a na izletima s njima susreo sam ljude koji su se bavili alpinizmom i skijanjem. Kako sam se počeo baviti alpinizmom, to je bio preduvjet, kao svojevrsna ulaznica u Gorsku službu spašavanja. Godinu nakon završene alpinističke škole ušao sam u GSS i do dana današnjeg sam tu. Eto, tako nekako je krenula moja priča - govori Stipe Božić. Priča u kojoj je, svjestan je bio toga, jedan pogrešan korak može značiti kraj.

- Roditelji su bili izuzetno protiv onoga što sam ja želio, ali čak i razumljivo u jednu ruku. Tko je u to vrijeme išao u planine, pogotovo oni sa sela kojima je najbitnije bilo obraditi zemlju. Čak sam se morao i skrivati na početku sve dok se nisam nakon desetak godina od prvih koraka popeo na Mount Everest - veli u dahu.

- Prijelomni je trenutak bio, a kako je sve izašlo u medijima, da je mama otišla do doktorice koja joj je otvorila zdravstveni karton, ugledala prezime Božić i upitala tko sam joj ja. I tako, ponovila joj je puno puta da na mene mora biti ponosna. Čak joj je rekla i da više ne treba čekati u redu kad dođe kod nje zbog mog podviga. I kao da je to malo obuzdalo strah kojeg je najviše bilo zbog dosta nesreća, a pogotovo tada kada nisi imao komunikaciju. 


Boli me u srcu u sjećanje na Kornate

Kada preživiš pogibeljne situacije u planinama, kada preživiš noć, neki bivak na 8 tisuća metara s temperaturom od minus 40 i vjetrom - sve možeš.

- Najviše sam bio u Himalajama, ali najveći trag utisak na mene je ostavio boravak na Antarktici u tamošnjim planinama. Ne može se to tek tako opisati, možda fotografijom ili filmom, ali ni iz toga se ne može vidjeti ta praznina, divljina gdje nikoga nema na tisuće kilometara, pravilni oblici kao da si na drugom planetu.

Nije tajna da se događaja u kojima je ljude spašavao nerado sjeća, a tuga u srcu kao i mnogo godina unazad vrati se kad se sjeti scena s Kornata.

- Iako ona nije bila tehnički najteža kao neke druge u stijenama, broj ozlijeđenih i preminulih u tom je trenu bio zaista zastrašujući kao i sami prizor tih beživotnih tijela ili s velikim postotkom opečenosti. I medijska oluja oko svega toga je bila zastrašujuća i još uvijek kada se na to osvrnem boli me u srcu - veli.


U srcu najdraže Biokovo

Iako se penjao po brojnim planinara i gorama svijeta, u srcu mu je najdraže Biokovo. To je onaj spoj s djetinjstvom, kaže, iz vremena kada je zadivljeno gledao snijegom okovanu sjevernu stranu Biokova. Uzori svima trebaju biti najbolji od najboljih.

- Moji uzori su Edmund Hillary koji se sa Šerpom Tenzing Norgayem popeo prvi na Mount Everest, Ernest Shackleton, polarni istraživač, Reinhold Messner... Osim što su bili vrsni planinari, bili su sjajni ljudi. To je najvažnije - priča ranjenik Domovinskog rata, koji altruizam, humanost i ostale pozitivne vrijednosti živi iz dana u dan.



- Bio sam ranjen u ruke i noge, a tu sam, na prsima, imao okvire za municiju. Jednog je skroz stuklo i to mi je spasilo život. Bilo je to na Dinari kod Vještić gore, na granici BiH i Hrvatske, 20. veljače 1992. godine kada sam bio na ispomoći Planinarskom diverzantskom vodu Kijevo, pri 126. brigadi. Inače sam bio u Četvrtoj.

Bilo je i zanimljivih, nekih i posve čudnih, ali i onih u kojima snalažljivost dolazi u prvi plan.

- Događa mi se često da susretnem ljude koje sam negdje spašavao. Sjećam se baš tako jedne akcije spašavanja u omiškoj Dinari kada su uglavnom bile žene i tako, kada me sretnu na rivi, stalno mi govore da sam njihov spasitelj. Mnogo puta me, zbilja, ljudi sretnu i podsjete na akcije spašavanja u kojim sam im pomagao i to me izuzetno veseli. Bilo je, to isto treba reći, zanimljivih priča kao jedna kada je kolega otišao na akciju spašavanja, spustio se helikopterom, a dočekala ga je žena sva razočarana jer je mislila "da će je spasiti Stipe Božić" - smije se čovjek koji je podvigom iz 1979. godine, kao član ekspedicije bivše Jugoslavije, postao prvi Hrvat kojem je uspjelo popeti se na Everest.

- Bilo je toliko toga u mojoj karijeri da se sada i teško svega sjetiti, ali često govorim o jednom slučaju koji je snimljen i u "Nazovi 112" kada smo imali akciju na Biokovu. Preko Centra 112 komunicirali smo uživo s unesrećenima u stijenama, a kako je padala noć i nismo ih satima mogli pronaći, sjetio sam se da upale blic na telefonu kako bi ih mogli iz helikoptera vidjeti. Tako je i bilo, u stijeni smo našli djevojku i njezinu majku, cijelu večer smo ih izvlačili u tehnički vrlo kompliciranoj akciji po ružnom vremenu.


Na visinama opreza nikad dosta

Iako iza sebe ima zavidno iskustvo, opreza na visinama nikad dosta. Najveći broj nesreća događa se pri silasku, a tako su stradali i mnogi Božićevi kolege. Iako je nakon svake tragedije mislio da se neće vraćati, ovaj alpinist jedini se popeo na Everest zapadnim i južnim grebenom. Većinu prijeđenih kilometara nadmorske visine zabilježio je kamerom ili bar olovkom. Za HRT je napravio više od stotine dokumentaraca.

- I na kraju su me s lakoćom pustili, otišao sam i s malo gorčine - bez zadnjeg projekta kojeg sam želio, ali to su veliki sustavi. Kada bih se okrenuo unatrag, u tih 26 godina rada, presretan sam. Ono što sam ja mogao raditi s HRT-om, s jednim snimateljem i sve moje ideje realizirati bez da mi se tko miješao u posao bilo je  fascinantno te da smo na kraju imali izvrsne proizvode koji su bili najprodavaniji na televiziji.

Izletnički izvještaji

Posebno je zanimljivo bilo čekati Božićeve izletničke izvještaje...

- S Mount Everesta sam izvještavao tako da je naš poštar iz baznog logora trčao tri dana do prvog aerodroma i onda bi taj avion iz Kathmandua poštu donio do Europe i tako došao do Slobodne Dalmacije, tjedan dana poslije slanja. Film i tekst. U to vrijeme se to strašno čitalo, bez obzira na to što je to bilo s odmakom od jednog tjedna, ali za Split i Dalmaciju taj je materijal bio frišak.

- Da bismo zaradili za ekspediciju, a nismo imali drugih izvora financiranja, radili smo na cementarama u Solinu na visokim silosima. Tada su nam tvrtke uplaćivale sredstva na račun, a kako je bila inflacija, valjalo je što prije doći do banke i podignuti novac. Tako sam jednom prilikom došao u Splitsku banku na Rivi, a bankarica mi je pripremila ogroman hrpu love bez vrećice. I stavio sam ja to u majicu, neki je svezak i ispao, ali trčao sam na Pazar da bi tamo promijenio u marke. Mi Splićani smo tako krenuli s 4 tisuće maraka što je bilo dovoljno za najjeftiniji motel i najskromniji obrok i najmanji broj nosača, međutim u Kathmandu je nepalska rupija baš tog dana devalvirala pedeset posto i mi smo odjednom postali, ne svojom krivnjom bogati - prepričava Božić anegdote. Nagovorili smo ga još jednu, za kraj.

- Zvali su nas da posiječemo nekakve borove grane u splitskom Zoološkom vrtu iznad kaveza s lavovima, a među kolegama je počelo zezanje kako će nas ugristi ili pojesti lav. I tako, kako su oni već pomalo bili dosadni, pitao sam ih, jesu oni za lava ili za mene - smije se.

- Na kraju smo grane otpilali, one su pale po divljim svinjama koje su se razbježale - bez posljedica s lavom.

Da njegove priče itekako imaju smisla, pokazao je život. Stipe Božić živi svoj san.  
hr Sun Jul 31 2022 23:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/62f9d13d18d1cb606d8b458c/80
Foto: Ivana Ivanović

Brodove koje je prve projektirao i danas su u pogonu, a novom idejom odlučio je promijeniti povijest, sadašnjost i budućnost

Ukratko ga predstave kao jednog od naših najuglednijih brodograđevnih projektanata, stručnjaka velikog međunarodnog iskustva, a on je, zapravo, osoba koja o brodovima ima sve u malom prstu
Mi rođeni i odrasli uz more sa čuđenjem znamo promatrati kontinentalce kada dođu na ljetovanje. Oni se ponašaju ili preoprezno, pa se osiguravaju na stotine nevjerojatnih načina ili pak priđu moru neodgovorno i bez respekta, pa nastradaju. Ljudi koji žive uz more ili od mora znaju da se more mora poštivati i da je to jedini ispravan način kako se odnositi prema moru.

Voda je sastavni i neizostavni dio našeg života.

Taži nam žeđ, pere nas, plovimo morima, lovimo ribu, a na koncu konca najveći dio našeg tijela jest voda. Voda je izvor života, ali kada nastupi oluja onda su naši životi od te iste vode ugroženi.
U današnje doba ima jako mnogo nemirnih ljudi, ljudi u jurnjavi, prestrašenih ljudi, ljudi koji su čitav svoj život kao u nekom bijegu. Poznate ulice kojima svakodnevno prolazimo od jednom imaju svoje fasade koje nismo do tada zamjećivali jer - žurimo. Detalji nas oduševljavaju i divimo se svemu što je čovjek mogao postići i što čini da bi uljepšao ovaj svijet.

Naravno da danas nitko neće napisati roman ni snimiti film o običnom čovjeku koji živi svoje „Noine dane“, koji kuha, pere, pegla, koji odgaja djecu, koji brine o svojim starijima, koji voli domovinu, koji ustaje rano i liježe kasno, koji pošteno obavlja svoj posao, ali Predrag Čudina sve je to. Ukratko ga predstave kao jednog od naših najuglednijih brodograđevnih projektanata, stručnjaka velikog međunarodnog iskustva, a on je, zapravo, osoba koja o brodovima ima sve u malom prstu.

- Prvih osam godina života proveo sam na Bačvicama i sa prozora kuće gledao sam luku i porat. U to vrijeme su još teretni brodovi dolazili u luku pa mi je bilo kao predodređeno da se bavim brodovima - govori Čudina.

- Iz dana u dan sve više me je svaki novi brod iznenađivao, od njegove  veličina, posebno kad vidite brod od, primjerice, 400 metara duljine što je običnom čovjeku teško zamislivo da iza njega stoji na tisuće ruku koje su ga izrađivale pa do njegove mase, jer današnji imaju i do 500 tisuća tona istisnine. I to sve skupa ne samo što mora sigurno ploviti, prenijeti putnike i posadu nekom određenom brzinom, već neko vrijeme mora biti i potpuno autonoman. Brod je stvarno jedan visokotehnološki proizvod koji radi na okolišu koji nije prijateljski. 



Jer...

- More je lijepo kad je bonaca, ali nekad zna biti i jako ružno i s njim treba biti jako oprezan. Zna biti jako, jako neugodan i negostoljubiv okoliš.

I tako, da će krenuti istraživati more, kroz brodske projekte, imao je jasno zacrtan cilj. Osim nekoliko mjeseci...

- Nakon osmoljetke krenuo sam u klasičnu gimnaziju, ondje sam učio latinski i starogrčki, ali opet sam se pred kraj gimnazije prevagnuo u smjeru brodogradnje, iako sam dvojio i da odem na arhitekturu.

- Kao student, jedna tradicija tijekom studiranja na fakultetu je bila da morate dobro naučiti igrati na karte pa smo tako najviše igrali preferans. U to vrijeme je bio red da je svaki student brodogradnje trebao znati igrati preferans. Naravno, mi Dalmatinci, kako sam studirao u Zagrebu, na fakultetu međusobno smo često igrali i briškulu i trešetu. 

U to vrijeme ljubav prema moru dodatno mu je usadio i otac.

- S njim sam naučio, jer to je i njemu bio jedan od hobija, hvatati ješke, crviće, crve, pedoće, rakove samce, hvatati ribu na kančanicu... Ne idem u ribe već više od 25 godina - prisjeća se.

Ta morska veza Čudinu je stavila među vrh, ako ne i na najviše pozicije jer projektirao je prototip feribota na električni pogon, prvog takvog u Hrvatskoj - bez emisije štetnih plinova. Brodom bi se prevozilo tisuću putnika i 156 osobnih automobila ili dvadesetak autobusa i kamiona te 89 automobila.


- Priča je krenula prije dvije godine u Jadroplovu. Ideje su bile da se flota diverzificira i jedna od tih varijanti promjene flote je bio ulazak u linijski putnički obalni prijevoz. Iako orijentir nije bio u početku na električni pogon, htjeli smo kombinirati razne pogone koji su čišći, koji su prihvatljiviji, manje štetni za okoliš pa smo s tim ciljem analizirali pogon na ukapljeni plin, vodik i metanol, na temelju čega smo zaključili da je akumulatorski električni sustav daleko najprihvatljiviji - prepričava Predrag.

A bilo je nekoliko razloga...

- Današnje generacije akumulatora su litij ionskoga tipa i oni imaju bitno kvalitetnija svojstva i mogućnosti punjenja i pražnjenja od ovih olovnih akumulatora kakvi su uobičajeni. Ulaskom dalekoistočnih zemalja poput Kine, Koreje i Japana na tržište litij ionskih akumulatora cijena tih akumulatora je jako pala, čak na desetinu prijašnje. Nit vodilja je svakako bila i da je eklektična energija bar dvaput jeftinija od iste količine energije iz dizelskoga motora.  


- Ja sam se bavio projektiranjem brodova preko četrdeset godina i u svom radnom vijeku kojeg sam većinom proveo u brodogradilištu Split, izradio sam na stotine projekata brodova, a prema nekim od tih projekata je izgrađeno između 50 i 60 brodova teretnih brodova koji i dan-danas plove po cijelom svijetu - veli.

- Napisao sam i niz članaka na temu optimiranja broda, a prvi od njih je objavljen 1992. godine. Projektiranje brodova je vještina koja se stječe nekakvim radom i iskustvom - u dahu je izgovorio.

Brod koje je prve projektirao i danas su u pogonu.

- Serija je to izgrađenih brodova za rasute terete. Ima ih i preko 24 godine starosti, ali još su u službi. Prvi je isporučen 1995., a u četiri desetljeća staža nakupilo se tu brodova za rasute terete, tankera, brodova za rashlađene terete, čak i jedna jahta od 70 metara. Ovih posljednjih godina bavim se najviše putničkim brodovima. 

Četiri desetljeća unatrag, osnovna pamet ostala je ista, ali su stigli puno lakši i prilagođeniji alati za projektiranje.

- Usporedno s razvojem alata tako se i zahtjevi sve više kompliciraju. Danas se zahtjevi i proračuni koje treba raditi za brodove, da nisu razvijeni alati, ne bi mogli napraviti prije 20 ili 30 godina. Trebali bi potrošiti godine i godine za njihovu realizaciju. Danas radite puno više proračuna, ali potrošite istu količinu vremena jer se radi na zahtjevnijim proračunima - objašnjava Predrag Čudina za kojeg je mirovina samo riječ.

- U penziju sam išao kada sam navršio 65 godina, a nastavio sam na pola radnog vremena raditi u svojoj firmi. Imam malo više fleksibilnosti u svome poslu sada, ali mene i dalje jako veseli i svaki mi je novi projekt izazov isto kao i da imam ispred sebe cijeli život, a ne ovo malo što mi je ostalo. Penzija je ono što mi prvi u mjesecu stigne na tekući račun, a ja i dalje imam uredne radne navike i stalnu plaću za ovo što radim. Projekti su s godinama staža i rada sve bolji i bolji, to svakako. Jer, znate što je danas važno - novi projekt mora biti bolji od prethodnog, a bolji i od onih koji su već na tržištu.
hr Mon Aug 15 2022 06:53:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/62f0bb3518d1cb14588b457e/80
Foto: Ivana Ivanović

Tedi Spalato - čovjek koji svoju veličinu nije preozbiljno shvatio: "Danas mi je jedino mjerilo da nešto korisno uradim za sebe i za drugoga"

Ovomu samozatajnom poeti more, ljubav i Split vječna su inspiracija u njegovim glazbenim čarolijama
Dok smo maleni, dok smo mala djeca, svi jedva čekamo postati veliki, želimo narasti. Naravno tjelesno, ali kada se to dogodi, onda svi želimo i postati veliki u očima drugih ljudi, neovisno o broju centimetara ili kilograma koji očituju našu tjelesnu veličinu.

Svi mi u svom srcu nosimo ambiciju, ali u čiju službu stavljamo talente, svoje napore, uspjehe, svoj ego i veličinu je odlučujuće. Jer, puno je onih koji lukavo glume, a iza svih tih postupaka čuči jedno veliko samoljublje. No, zašto onda malo toga funkcionira na ovom svijetu.

Odgovor leži u jako malenom broju ljudi koji su u stanju stati na začelje i služiti za opće dobro, ljudi koji su voljni sve svoje sposobnosti, sve svoje znanje, veličinu staviti u službu općeg. Za sve nas.



Tedi Spalato čovjek je koji svoju veličinu nije preozbiljno shvatio, ali posjeduje ozbiljno glazbeno, ljudsko dobro. O sebi govori u umanjenicama premda bi i neke uvećanice bile preslab epitet za ono čime je on svijet učinio barem - malo boljim. Imamo snagu, imamo znanje, imamo volju, imamo želju, ali malo je onih koji svojim životom guraju naprijed. Tedi je jedan od njih.

- Nije moja glazbena priča krenula već je bila po nekom genetičkom principu s oca i djeda. Ja sam već kao dvogodišnjak dobio jedan instrument iz Amerike od djeda i počeo sam prčkati kao najavljući obitelji svoje glazbeno postojanje jer svi su bili glazbenici. Od djeda koji je bio odličan tenor, oca koji je svirao i pjevao, majke koja je pjevala i bila u splitskom baletu, sestre koja je bila u zboru u splitskom HNK 16 godina, brata koji svira. Nisam imao izbora. Moj otac je na moj prvi krik odsvirao pjesmu tako da je moj prvi kontakt s ovozemaljskim bio zvuk. Tako je i ostalo - priča Spalato kojemu je doticaj s harmonikom bio prvi izlet u glazbene labirinte.

- Kao klinac sam učio svirati harmoniku, a nakon toga smo došli u Devića - mandolina, mandola pa kontrabas i tek gitara koja je došla u nekakvoj adolescentskoj dobio kao zadnji instrument. I s godinama se rađao taj interes prema instrumentima, glazbi, klapskoj pjesmi i pjevanju.

Putevi nota i crtovlja

Po struci elektroničar, ali mislima i ambicijama daleko od epizoda dioda, multimetara i signala.

- Radio sam ja to uredno i predano, ali nisam se u tome pronašao. Samim time što sam sagledao perspektivu sebe, želim li ostati tu do kraja života i neće se ništa bitno događati u njemu, u odnosu na neke druge koji su imali više talenta za to. I tada sam se odlučio za glazbu, odlijepio se od elektronike i otišao putevima nota i crtovlja.

- U vremenu mojih najranijih dana uzor mi je bila obitelj, drugi Ljubo Stipišić koji me uzeo sa 12 godina i počeo me učiti. Tada sam pjevao u tim njegovim dječjim mjuziklima. Treći utjecaj bio je vokalni i ljudski, bio je Oliver Dragojević bez kojeg se ne mogu zamisliti. Veliki je utjecaj imao na mene u tim mladim danima. Oliver je znao interpretirati fraze, bio je besprijekoran sluhist, ma Oliver kao kompletna ličnost me oplemenila - govori Tedi pa ide i dublje. Neprežaljeni Morski vuk traga je ostavio na svakom Dalmatincu. Takva je valjda sudbina.

- Ja sam svaki dan s njim, u nekoj drugoj dimenziji. On je negdje tu, leti okolo, zafrkava se. Sve ono što je dao sve će to ostati generacijama, a koncert u Veloj Luci je slavljenje Olivera i njegovog djela. Nisam nikada želio da to bude nekakva komemorativna varijanta nego da ga se slavi i da se pjeva. On sigurno odozgor gleda i kaže da pjevamo i veselimo se.



Ovomu samozatajnom poeti more, ljubav i Split vječna su inspiracija u njegovim glazbenim čarolijama. Računala stvaraju glazbu s onim znanjem koje je čovjek imputirao, ali tu se gubi ona osobnost glazbenika koja proizlazi iz živog muziciranja tako da Tedi radije bira gitaru i snimke u kojima svira uživo.

- Nisam nikada ja imao strelovit uzlet , ja sam imao samo neki uzlet određene visine i koridora. Nisam nikada bio da sam se kao pojava eksponirao i imao veliku karijeru, iz anonimnosti me izbacila pjesma Sve ću preživit i Dalmatino, povišću pritrujena.

Mala galerija, glazbeni studio i radionica za rad s drvetom

Od svog je stančića u Solinu, kao veliki ljubitelj likovne umjetnosti, napravio malu umjetničku galeriju, mali glazbeni studio i radionicu za rad s drvom jer se bavi restauracijom starih instrumenata i gitara, preko koje je otkrio tajne rezbarstva.

- Kada sam imao godinu dana djed je za mene iz Amerike poslao Forda tako da su oldtimeri, općenito stare stvare, meni ljubav od malih nogu. Volim oživjeti nešto što je ostalo u nekom stanju i onda se kroz to zapravo razvijam i naviru mi sjećanja.

Tu je i drveni brodić, sjajna izvedba, do detalja vraćen u život.

- Brodić je onako bio usput, kao da me čekao u jednoj antikvarnici, bio je potpuno zapušten i doslovno se počeo raspadati. Dobio sam ga za 700 kuna i polako sam ga počeo obnavljati sa novim drvom, a onda ljepilo, lakiranje, brušenje. Volim korespondirati s prošlošću na aktivan način da jednostavno osposobljavam stare stvari.



Jer...

- Čovjek mog profila kako vrijeme odmiče vidi najveći smisao da se razvija u smjeru nekog glazbenog i duhovnog, a ne materijalnog. Sve manje je tih materijalnih želja, sve više je onog nekog osobnog unutarnjeg zadovoljstva, ljubavi i prema glazbi i umjetnosti općenito.

Njegova mirnoća i nenametljivost u razgovoru jednaki su toj mirnoći koju Tedi posjeduje i u komunikaciji s publikom. Publikom koja je uvijek ključ.

- Ukoliko postoji taj neki zid onda zapravo pravi dojam i nas izvođača i publike nedostaje. Publika je u konačnici ona kojoj vi nešto predočavate, nešto dajte od sebe od svojih emocija. Zatvoreni je to krug, preduvjet da se dogode neke jako lijepe stvari i emocija. Bez publike je teško dobiti nešto od glazbe. Jer glazba je ljubav, glazba se širi, nije vidljiva ali je zvučna, i onda ta akcija, odnosno kontrakcija publike, je izuzetno važna bez obzira o kojoj se glazbi radi.


Najvažnije je biti čovjek

Samozatajan i retro tip, barem tako za sebe kaže, ali itekako prisutan u sadašnjem trenutku. Trenutku u kojem je, od svega, najvažnije biti čovjek.

- Čovjek mora biti ponizan i skroman, a uz trud, zalaganje i upornost se, u nečemu što je Božji dar, ostvaruje. U ovom trenutku moga života ja uistinu gledam jedino što ću ostvariti danas. Danas mi je jedino mjerilo da nešto korisno uradim za sebe i za drugoga. Neostvarenih želja ima, to se može nabrojati uvijek, ali s druge strane sam u konačnici zaključio da mi je Svevišnji dao jako puno. Ja sam sretan čovjek.
hr Mon Aug 08 2022 09:29:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/62ddd0c018d1cb601c8b4667/80
Foto: Ivana Ivanović

Obišla je cijeli svijet, a Split joj je dao ono što je sanjala: Ksenija Prohaska i u sedmom desetljeću neumorno radi

Glumica Ksenija Prohaska veliki dio svoje karijere provela je u Hollywoodu, a za Split je vežu samo najljepše uspomene
Ne mogu se sjetiti kada mi je bilo ovako teško započeti jer s kojom god misli krenuo, nisam bio zadovoljan i uvijek sam imao nekakav prigovor. U vremenu brzom i kompliciranom, teško je danas razgovarati, teško je drugog slušati, teško se približiti ljudima koji su izranjeni i razočarani, ljudima koji su u stalnoj žurbi oko vlastitih moranja i trebanja.

Svatko od nas može razumjeti kad ti se "u životu skupi", kad ti život nanese puno lošega u kratkom vremenu i na jednom mjestu, kad ne vidiš kraja lošim danima i lošoj sreći. No, nema čovjeka bez rana. Rane su dokaz da su bili živi. Pa da i zaboliš, pretrpiš. Pa i da natjeraju suze na oči, isplačeš se kad nitko ne vidi.

Često čujemo onu izreku kako je svaki čovjek kovač svoje sreće, no vremena se mijenjaju, vremena su se promijenila. Tako i u viđenjima, u suvremenoj percepciji - velikih ljudi i putokaza. S vremenskim odmakom ih počnemo cijeniti, kad na vidjelo izađe njihovo djelo, kad oni sami svojim djelom - uđu u povijest. Lice i riječi običnog malog čovjeka koji je u mnogim očima velik i vrijedan - do neba vrijedan.

Mirovina je za Kseniju Prohasku samo riječ. Ne samo da svoje godine odlično nosi već sedmo desetljeće života uglavnom provodi ispred kamere ili na kazališnim daskama. No, nijedan umjetnik ne odlazi u penziju, jer njegova penzija je njegov odlazak iz života. Još u djetinjstvu mnogi sanjaju da će jednog dana stati na velike kazališne daske, zablistati pred užarenim reflektorima koji prate svaki njihov korak, odigrati uloge o kojima će pisati etablirani filmski kritičari. Sanjala je i ona - i uspjela.

U svojoj Dujmovači, na kraju Splita, tamo pokraj ploče na kojoj je pisalo Solin. Uz djeda s kojim bi pješice išla na sajam u Solin, koji joj je obavezno kupio "cici mici na štapici" i onaj drveni leptir kojim bi klapala oko kuće, a ona - zvijezda Stinica. Jer - jedina je mogla stajati na dvije noge na štramcu koji je plovio morem. Stinice je zatrpalo, ali ostale su to lijepe uspomene i sjećanja.



Pjevačica, balerina, glumica


- S pet sam godina svima objavila da ću biti glumica, pjevačica i balerina. I ostvarilo se. Nije da plešem Labuđe jezero, ali skačem po sceni. Moja mama je prekrasno pjevala, daleko jači glas je imala od mene, prava nesuđena operna pjevačica. Nekako me podsjećala na Gertrudu Munitić, i od tuda valjda moja spona s umjetnošću - kaže Ksenija.

- Glazbenu sam školu počela, ali nisam nastavila. To je onda uzrok što sam karijeru glazbenice počela s dvadeset godina odstojanja - veli.

Podno Marjana je rođena, da bi onda obišla svijeta i svijeta kroz zapisane brojne uloge na kazališnim daskama, u filmu i na televiziji. Uz njezine su glumačke uloge odrastale brojne generacije s ovih prostora.

- Puno sam provela kod djeda i bake u Splitu, mama, tata i seka bili su u Rijeci. Split mi je najveća ljubav, čak kad sam imala desetak godina, a kad sam odlazila u Split, imala sam posebnu bilježnicu u kojoj sam pisala pjesme posvećene Splitu. Sjećam se i danas kako smo plakali po odlasku iz Splita. Sada mi je to smiješno, ali i razumljivo za te prilike - u dahu govori.

- Imala sam neviđenu ekipu, posebice četiri brata Simunića među kojima su nogometaš Vjeran, pjesnik Pere, inženjer Mario i Neno. Djetinjstvo u markezovskom stilu, reklo bi se, čarobna kristalna kugla u koju nikad neću ući, ali mi je ispunila srce - priča Prohaska.



Od Zagreba do Amerike


Sedam je godina tri puta tjedno i svake subote i nedjelje njezina svakodnevica bila balet, ali, kako je s više od 180 centimetara visine bila poput diva na sceni, ta je životna epizoda kraće trajala. Zato i oni koji rijetko posjećuju teatar i slučajno ne znaju tko je, neće ostati ravnodušni kad negdje ugledaju glumicu Kseniju Prohasku. Kako i ne bi kada je na daskama što život znače bila sklona metamorfozi.

- Uloga po kojoj me se nakon akademije pamti bila je u filmu "Gosti iz galaksije" Dušana Vukotića, a u kazalištu "Krvava svadba" u kojoj sam igrala nevjestu. Igrala sam 11 predstava u HNK Zagreb, manjih i većih uloga, počela sam kao studentica, a velika škola dogodila se u Hollywoodu za ovu glumicu, nacionalnu dramsku prvakinju koja je četvrtinom Čehinja. Djed joj je podrijetlom iz te zemlje.

- Tamo sam bila u privatnoj školi kod Ricka Edelsteina koji je inače bio učitelj glume, kao i Roberta Duvalla te drugih velikana. Edelstein je čovjek koji me je toliko podržao i koji mi je dao samopouzdanje koje nisam dobila u Zagrebu. Zagrebačka akademija kao da mi je i tog malo samopouzdanja koje sam imala uništila, i taj period rada u Zagrebu bio je obilježen turbulentnim životom. Jednostavno nisam bila spremna za problem - govori pa dodaje.

- Kada sam došla u Ameriku, prvu stvar koju sam napravila bio je koncert. Imala sam fantastične pianiste, jedan od njih bio je Frank Zappa uz Georgea Dukea i Tommya Marsa. Iako nisam klasični glazbenik nego glumica koja pjeva, mislim da su moje pjesme moji najbolji monolozi koje imam u predstavama. Sanjala sam da udružim glazbu i glumu i da to bude na drugačijem nivou, u dramskom izričaju, i u tome sam uspjela.

Jer kad pjeva - onda je najsretnija na cijelome svijetu.

Aktivan nije primjerena riječ za glumca, više za vojničko zvanje, općenito za nekog službenika. Jer glumca - traže i igra dok može. Ksenija danas igra i radi u Italiji, a živi...

- Živim na Dalmatini, ili autoputu Rijeka - Zagreb. Uvijek planiram da ću manje putovati, a ovoga sam se ljeta potpuno posvetila mojoj obitelji.


Split mi je 'napunio' dušu

- Negdje duboko u mome srcu zauvijek će ostati predstava s našom Milkom Podrug Kokotović, a najdraže dvije predstave koje sam imala na sceni su bile sa Žarkom Radićem "Tetovirana ruža" i Alenom Liverićem u "Filomeni Marturano". Nisam s njim surađivala, ali mi je u Hollywoodu lijepe preporuke dao i  moj profesor i prijatelj - Klaus Maria Brandauer. On mi je otvorio put da sagledam moje vrijednosti, da osvijestim tko sam i da se ne bojim na sceni - veli.

Ne boji se već dvadesetak godina, a iako se raduje svakoj izvedbi, danas glumi za radost drugih ljudi.

- Ne bojim se jer smo svi isti, nema veze što sam ja na sceni. Dvadesetak godina unazad sam imala sumanutu tremu, onesvijestila bih se prije predstave, ali danas to nije tako.

Najljepši životni trenutak vezan za Split bio joj je koncert sedam diva za svetog Duju, pred 50 tisuća ljudi kada je bez ikakvog papira najavljivala prijateljice pjevačice. Split joj je, kaže, dao što je sanjala.

- Kada sam se vratila u ovaj grad bila sam prazna i slomljena. Ovaj grad mi je napunio dušu. Dao sve ono što sam sanjala - od rada s najdivnijim umjetnicima poput Borisa Dvornika, tu sam voljela, stekla prijatelje, najbolju prijateljicu. Mene Split nikada nije iznevjerio, teško je kad dođeš u godine pa ljudi počnu odlaziti. Smrt je surova stvar. Teško sam preboljela smrt Borisa Dvornika, Mosora, Jakše Fiamenga, to su ljudi koji su me podržavali, bili su veliki, bili su Split. Nikad ih neću zaboraviti.
hr Mon Jul 25 2022 07:07:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/62d486c218d1cb960c8b45c1/80
Foto: Ivana Ivanović

"Otišao sam u nepouzdane vode, i eto, isplatilo se. Živim ono što volim, ma koliko se svi oko mene čude!"

Diplomirani inženjer brodogradnje, stipendist škvera. Jer, znate ono, Ličani su trebali studirati elektrotehniku zbog Nikole Tesle, a Splićani brodogradnju jer imaju veliki škver i more
Danas se od kamena i kremena malo toga pravi, neka druga pravljenja su sada isplativija. Jedni prave gluposti, drugi prave budale i od sebe i od drugih, a nemali je broj onih kojima je pravljenja smisalica životni san. Praviti djecu može svatko tko nije uškopljen i sterilan, no praviti vino od vode mogu samo Dalmatinci. Oni su u tome nenadmašivi.

Statistički podaci govore da je u posljednjih stotinu godina iz Dalmacije iselilo ljudi koliko je danas u njoj stanovnika. Stoga i ne čudi da su mnoga dalmatinska sela opustjela, da su poluprazna, neka i posve prazna. Niti u njima više zvoni podne, niti pijevci kukuriču, a bogme starci ne kašlju ni djeca plaču. Na kamenu ništa osim lišaja.

Želimir Dundić Dundo u Dalmaciju se vratio kao devetogodišnjak.

Otvorimo dokazni postupak pojmom - povratnik. Obično se time opisivao onaj koji se vraća otkuda. Iseljenik koji se vratio u svoju zemlju. Prvi put je zaplakao u Zemunu jer mu je ćaća bio vojni pilot

Prigovor! Koje je značenje "svoje zemlje" u ovoj raspravi? Na što se ta zemlja odnosi i komu pripada? Časni suče, riječ je naime o zemlji u kojoj svako društvo propisuje svoja pravila i običaje te čini sve kako bi ih zaštitilo. Društvo nas od malih nogu odgaja u skladu s propisanim normama, pa ih većina nas uskoro prestaje propitivati. Društvene vrijednosti s vremenom postaju naše vlastite.

No, uvijek ima i onih koji u taj svijet spokoja unose nešto svoje, razigrano, samouvjereno. Naoružani desecima koncertnih aduta, četiri desetljeća živi Trio Gušt. Umjetnički geni u Dalmaciji uvijek su probijali granice. Izniman talent, inat i lavovska upornost bile su ključ mnogih uspjeha u notama i glazbenim crtovljima.

- Tajna našeg uspjeha su moja visina, ljepota, zelene oči i gusta kosa - kao iz topa odgovara Dundo.

- Sad ozbiljno... - prekidamo ga.

- Ma... Najsavršenije geometrijsko tijelo je kugla i ja težim tom tijelu... - smije se nanovo.

- Evo, onda treća sreća...

- Imamo mi i problem. Nikada nismo postigli popularnost s autorskim pjesmama, nego miksevima već poznatih pjesama. Bio je to stvarno super proizvod na tržištu, novi proizvod kojeg su odmah prihvatili. Bilo je to i vrlo zeznuto napraviti jer ništa nismo radili na računalu nego svirali uživo bez popravljanja. U miksevima koji traju po 15 minuta, s više od 15 refrena i drugačijeg ritma, trebalo je to dobro navježbati jer prekidanja nije bilo - ovako nekako krenula je priča o trojcu koji nisu glamur-urbani pjevači pa da im treba Lisinski nego tek mrva dobre volje, koja čašica vina, tri pajere friških srdela i feta kruha.



S violinom od sedme godine...

- Prije smo autore potpisivali i oni su dobivali taj svoj dio, a sada se za svaku pjesmu autor glazbe i teksta moraju potpisati. I tako za jedan album treba skupiti 120 potpisa. Nemoguće je to u dvije godine, a još pogotovo što su gotovo svi autori narcisoidni - jedan misli da je Beethoven, a drugi da je Jesenjin. Oni bi to malo ovako, malo onako, a ne shvaćaju da smo se mi slomili dok smo dobili konačan proizvod - priča Dundić.

U mojim rokovnicima je u više od šest stotina rubrika, na kojima piše - subota, napisano - pir. Doktorirali smo na toj kultnoj pučkoj svečanosti. Gotovo su svi protokolarno identični, a razlike se uglavnom odnose na jelovnik prilagođen podneblju. U Zagorju je glavno jelo pura z mlincima, na Rabu su to tripice, u Dalmaciji pašticada, u Slavoniji - daj svega. 

Zapravo su to lijepi događaji u svačijem životu, ali nama, s druge strane, izgledaju konfekcijski. 

Baš je ovako Dundo opisao svoj zanat u knjizi "Priče pokraj puta".

- Počeo sam svirati violinu sa sedam godina, a u Željezničarskom KUD-u Filip Dević sam došao negdje nakon mature. Tako nešto...  To je društvo vrlo interesantno jer da je u to vrijeme postojao HDZ, sigurno bi tamo skidali šine, i onda bih uzeo strašnu lovu i infiltrirao se preko umjetnosti do željeza - pretvara se posve ozbiljan. Samo pretvara. 

- Tamo je bio Rade, moj klavijaturist i harmonikaš i Željko Cvitanović gitara. Tu je bio i bend koji je radio polu ilegalno sa strane što je u to vrijeme socijalizma bilo za neke nedopustivo. I onda smo nas trojica bili razočarani, i onda smo iz revolta napustili Filip Dević i napravili Trio Gušt iz dišpeta da možemo otići u Australiju jer nas kao narodni orkestar nisu vodili u Australiju. Rekli su da nema mjesta u avionu, pa su puštali snimljene trake - objašnjava Dundo.

Iz dišpeta... Sedam puta je onda Trio svirao u Australiji i još četiri puta u Novom Zelandu.

- Dipšet je naš ćaća, a Dević je bio maćeha. I... nije dišpet ono što piše u križaljkama - inat. Inat je zločest, a dišpet je kad imaš cilj zbog čega to radiš.


Živim ono što volim

Diplomirani inženjer brodogradnje, stipendist škvera. Jer, znate ono, Ličani su trebali studirati elektrotehniku zbog Nikole Tesle, a Splićani brodogradnju jer imaju veliki škver i more. Imali su ovo prvo...

- Počeo sam u predmontaži, pa sam bio šef objekta, a onda sam došao u institut brodogradnje. Tu sam odlučio da ću postati lutajući pjevač i uhvatiti se violine. Prijelomni je trenutak bio rat, kad se počelo kuhati, i prvo što su u škveru napravili su ukinuli taj institut. I to je sve bilo u rukavicama. Rekli su da ide na čekanje, svi smo dobivali pola plaće godinu, dvije i kad su me onda htjeli vratiti u škver, nudili su mi drugo mjesto. Nisam ga prihvatio. Otišao sam u nepouzdane vode, i eto, isplatilo se. Živim ono što volim, ma koliko se svi oko mene čude.

Jedino gdje trojac nije svirao bila je Afrika, ali tuga ga zbog toga ne hvata.

- Ali ne znači to da tamo nismo bili... Nije to ono baš klasični kontinent i ono gdje svi idu poput Australije, Amerike, Kanade. To smo odradili više puta, kao i svi oni koji to pokušavaju raditi, ali imali smo, recimo, deset dana nastupa i to 1986. u Japanu i u Tokiju, trofejnu turneju u Latinskoj Americi, baš kako potpisujem izjavu da nitko iz Hrvatske, eto, nije svirao na Galapagosu.

Na turneji u Amsterdamu čak je i B.B. King za veselu ekipu kazao da "nikad u životu nije čuo iz manjih ljudi više decibela".

- I tako nas je zapazila jedna televizijska voditeljica, pozvala u emisiju koja se u današnje vrijeme može objasniti kao neka u udarnom terminu nedjeljom poslijepodne, i isključivo smo morali svirati uživo. Mi smo na kraju svirali dvije, a B.B. King jednu pjesmu. Onda smo se u garderobi zezali da bi dobio još koju da je više vježbao. 




Bolest dehidracija je vrlo opasna...

Trio Gušt je svirao i dvadeset metara ispod mora i još na deset tisuća metara nadmorske visine. 

- Svirali smo, eto, u avionu kad smo se vraćali iz Švedske, u business klasi. Kako je bilo alkohola u neograničenim količinama, mi smo se brzo razveselili, uzeli instrumente i onda je prvo došla stjuardesa se derati na nas da bi nas onda pozvao pilot da mu sviramo u kokpitu. Pilot je po nacionalnosti bio Makedonac. I onda smo napravili zabavu za sve. 

Baš kakva se zabava priredi i u vili Olka u Grabovcu, seocetu Imotske krajine koju je Dundo zamislio da svojoj staroj majci olakša život. Na kraju je, od nauma da zahod izvan kuće spoji s ostatkom kako starica ne bi morala iz toplog izlaziti vani, pretvorio u fantastično zdanje s lepezom originalnosti.

- Baka se zove Mare Mustapić, ali kako svi na selu imaju i nadimke, njoj je bio Olka. Stotinu sam je puta pitao, dok je bila živa, zašto baš tako. Ni ona nije znala... Ja to zovem svemirska veza. Njezin brat je čuveni rusku junak Oktobarske revolucije pravog imena Toma Dundić, iako su ga Rusi zvali Oleko... Bio je avanturist, naučio je s gaučosima jahati konje, od dosade je s petnaest godina išao u austrougarsku vojsku u Prvom svjetskom ratu, zarobili su ga Rusi, prešao je kod njih i na kraju poginuo s 22 godine, a šest je jezika govorio. I da se sad vratimo na bit, ona ga je jednom vidjela u životu, i baka dobije nadimak Olka, a njega su zvali Oleko - crticu iz povijesti pripovijedao je Dundo, a onda i zaključio na sebi svojstven način.

- U potkrovlju sam napravio sve bogato i gospodski, ali u starinskom stilu. I kako na svakom katu ima šank, jer sam ljubitelj dobre kapljice, ali doista dobre kapljice, uglavnom vina. Na šufitu su kosi krovovi i da se ekipa ne bi niz skale zavaljala, napravio sam zahod koji je toliko tijesan, a ima sve. Onda moraš ući na guzicu. Zapravo, predviđen je najviše za dokazivanje zakona spojenih posuda gdje tekućina s većeg nivoa ide na niži, odakle god bilo izvorište višeg nivoa. One way ticket, kako kažu.

Šank na svakom katu? Pa...

- Velike su vrućine u kontinentalnom dijelu i bolest koja se zove dehidracija je vrlo opasna. Morate onda imati energy šankove gdje god da se okreneš, isključivo vino.










hr Mon Jul 18 2022 00:01:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .