S Rakelom po Americi: Osjećao sam se kao Alisa u zemlji čudesa

Željan i Ivana, 26. dan putovanja, smješteni su u velikom luksuznom hotelu Tropicana u Las Vegasu, zahvaljujući Riti Viggiano, rođenoj Splićanki sa adresom stanovanja u Chicagu. Počastila ih je s tri noćenja u prekrasnom hotelu. Nakon obilatog doručka Ivana i Željan krenuli su u obilazak tog predivnog grada poznatog i pod nazivom Sin City (grad grijeha). Inače, Las Vegas je najmnogoljudniji grad u americkoj saveznoj državi Nevadi i svjetski poznato odredište za kocku i kupovinu.

Osnovan je 1905. godine, a službeno je postao grad iste godine kad je osnovan i Hajduk – 1911. godine. S rastom koji je uslijedio, Las Vegas je krajem stoljeća bio najmnogoljudniji američki grad koji je osnovan u 20. stoljeću, a sada sa širom okolicom broji dva milijuna ljudi. Klima Las Vegasa je suptropska pustinjska klima, tipična za pustinju Mohave u kojoj se grad nalazi. Grad uživa u sunčanim periodima i ima preko 300 sunčanih dana godišnje, od kojih su 133 dana godišnje toplija od 32 stupnja. 

– Primjetio sam da su ulice čiste s obzirom da su pune turista od 0-24. Grad je prepun hotela koji su ujedno i velika casina. Svaki hotel je po nečemu poseban, pa tako hotel MGM koji se nalazi odmah nasuprot našega hotela ima žive lavove unutar casina koji su smješteni u staklene kaveze, a interesantan je podatak da u tom hotelu baš svaku večer nastupa poznati mađioničar David Copperfield, a u hotelu Cezar Palace svaku večer nastupa poznata pjevačica Celine Dion – počeo je Rakela priču o Las Vegasu.

U Las Vegasu se može vidjeti i Fontanu di trevi, Eiffelov toranj, Venecijanski most, Keopsovu piramidu (hotel),…

– Ono što me najviše oduševilo je velika fontana ispred hotela Bellagio, koja je preko 400 metara dugo, umjetno jezero, ukupne površine preko tri hektara, dubine gotovo četiri metra i u njemu je više od tisuću fontana. Svakih pola sata danju i svakih 15 minuta noću, one ožive i zaplešu u možda najambicioznijem vodenom spektaklu. Uz zvuke glazbe, u savršenoj koreografiji, fontane pred vama koketiraju, uvijaju se i isprepliću, lelujaju i savijaju, onda jurnu, brzinom od blizu 900 km na sat, s jednog kraja jezera na drugi, i uz pravu eksploziju zvuka, dižu ravno u zrak, preko 76 metara visoko – još je uvijek zadivljen Željan.

Posjetili su naši putnici i Madame Tussauds muzej voštanih figura. Ovaj lasvegaški je otvoren 1999. i prvi takav je u Americi. Ima više od sto figura – glumaca, glazbenika, sportaša, superjunaka, kao i 4D kino. Cijeli dan su proveli Ivana i Željan šetajući ovim predivnim gradom koji je, sudeći po Željanovoj priči, noću još ljepši jer je predivno osvijetljen. Upoznali su i lokalne motoriste koji uglavnom voze Harley Davidsone, a njihovi dvokotači puni su neonskih svjetala i lampica. Kako kaže Rakela “izgledaju poput božićnih jelki“, a za vlasnike tvrdi da “nisu nešto pričljivi, većinom su uobraženi likovi“. 

Rakela je stalno bio – iznenađen

– Osjećao sam se poput Alise u zemlji čudesa. Stalno me je nešto iznenađivalo, pa tako npr. i rent-a-car gdje se može iznajmiti Ferrari, Lamborghini i sl. Ulicama su paradirala svakojaka vozila; od sportskih, preko luksuznih limuzina, terenaca, do kamiona koji vuku na prikolici helikoptere kako bi reklamirali tu vrstu usluge, vožnju helikopterom – priča dalje Rakela.

– Predivno smo se proveli u Las Vegasu, kad nismo šetali gradom vrijeme smo kratili na bazenu našeg hotela gdje smo opet bili iznenađeni. Većina gostiju je ležala na plastičnim ležaljkama koje su inače besplatne, a mi smo imali rezervirani “krevet” pored bazena na naše prezime i pili smo koktele koji su bili uračunati u cijenu hotela kojeg su nam platili naša Rita i Bill. Nakon tri dana uživanja, bilo je vrijeme da se oprostimo od grada grijeha i krenemo prema novom odredištu, San Franciscu. Tamo nas je čekao naš novi domaćin Pablo koji je, inače, iz Beograda i vlasnik je najvećeg foruma za motoriste u Srbiji BJB. Njegov kontakt mi je dao prijatelj Zoran Livaja, također motorista i kolega zaštitar koji ima zaštitarsku tvrtku u Beogradu, a prije par godina je napravio i put oko svijeta na motoru – pojasnio je Željan.

Nakon 900 km vožnje po pustinji Mohave napokon su stigli u grad San Mateo koji je udaljen 20 km od San Francisca. Vožnja je trajala 11h i bila je dosta naporna zbog vrućine kroz predio pustinje Mohave. 

– Moje BMW odijelo je inače crne boje, ali od jakog sunca je cijelo izblijedilo po rukavima i nogavicama. Kad smo stigli kod naših domaćina Pabla i Nikole odmorili smo se, otuširali, večerali te otišli na spavanje. Plan nam je bio ostati tri dana u San Franciscu i razgledati simbole grada. Sutradan smo se prvo otišli provozati preko simbola grada mosta Golden Gate – kazuje Rakela.

Most Golden Gate, zatvor Alcatraz…

Golden Gate je bio najveći viseći most na svijetu nakon izgradnje 1937. godine, te je odmah postao simbol San Francisca. Trenutno je osmi najveći viseći most u svijetu, a drugi u SAD-u. Ukupna duljina mosta (uključujući prilaze) je 2737 m. Udaljenost između dva tornja (glavni luk) je 1.280 metara, dok je visina od vode 67 metara. Dva tornja se uzdižu na visinu od 227 metara. Promjer glavnih nosećih kabela je 91 centimetar. 

– Dok smo se vozili preko njega puhao je jak vjetar, ali je bila i velika gužva, svejedno osjećaj je bio predivan. Nakon vožnje preko mosta otisli smo u podnožje gdje je Pablo našao pravu lokaciju kako bi nas slikao, gdje se u pozadini vidi predivan most. Nakon mosta smo otišli na vožnju brodom koju nam je također organizirao Pablo, a vožnja je bila sve do mosta gdje smo prošli ispod njega i nakon toga otišli do otoka gdje je najpoznatiji zatvor na svijetu Alcatraz – s oduševljenjem će Rakela.

Alcatraz je maleni otok u zaljevu San Francisca u Kaliforniji, površine oko 90.000 četvornih metara. Najprije je bio vojna utvrda, zatim vojni zatvor, a tek poslije državna kaznionica. Name, FBI je shvatio da bi otok zbog svog položaja – u blizini kopna, ali ipak okružen snažnim morskim strujama i hladnim morem, bio idealno mjesto za smještaj najopasnijih kriminalaca. Upravo zato Alcatraz 1868. službeno postaje vojni zatvor, a 1906. na otok je iz potresom razorenog San Francisca premješteno i više od stotinu civilnih zatvorenika. Godine 1912. izgrađen je veliki središnji dio s ćelijama, a do 1920. gradnja je bila gotovo u potpunosti završena. Zatvor je bio poznat i po iznimno teškim kaznama za zatvorenike koji bi prekršili stegu: stavljalo bi ih se danima u samice, bez ikakvog doticaja s okolinom, a uz nogu bi im bila privezana teška kugla. Spavali su na hladnom podu.

Zatvorenici su se dizali u sedam sati ujutro – u 20 minuta morali su se obući, obrijati i složiti krevet. Tijekom dana su radili, imali nešto vremena za vježbanje, a u ćelije su se morali vratiti do 18 sati. Zatim su se zatvorenici prebrojavali, a svjetla su se gasila oko 21 sat. Svaka buka se kažnjavala. Otok se danas nalazi pod upravom Nacionalnog parka, odjela nacionalnog rekreativnog centra Golden Gate. Zatvor je poznat i po pobuni iz 1946. u kojoj su poginula tri zatvorenika i dva stražara, a njegov najpoznatiji zatvorenik je bio Al Capone. U Alcatrazu mu nije bilo nimalo lako, iako je imao financijsku pomoć izvana, i neke mafijaške prijatelje, bilo je nekoliko pokušaja da se ubije Veliki Al. Bio je uboden u leđa, bilo je pokušaja trovanja, davljenja…

“Borba” s rakovima 

– Nakon obilaska Alcatraza otišli smo se prošetati starim gradom uz rivu San Francisca gdje nas je Pablo odveo na tradicionalni ručak, naime jeli smo krem juhu u kruhu od poznatih rakova koji se tu jedu i za glavno jelo, naravno, rakove. Taj dio grada se zove Fishermans Wharf koji je uz dokove na obali. Ukusna krem juha od rakova poslužena u tradicionalnom kruhu (crab chowder). Nakon juhe dobijete veliki “babarin” i kliješta i krenete u “borbu” sa rakovima koji su uistinu ukusni. Obližnji drveni pontoni puni su morskih lavova koji se izležavaju na suncu i ponekad glasno glasaju – priča Rakela.

– Nakon ručka u ribarskom gatu otišli smo posjetiti još jednu atrakciju San Francisca, a to je popularni Cabel Car tj. vlak koji se pokreće pomoću sajle, a često je prikazivan u raznim američkim filmovima. Godišnje ih posjeti oko 7.500.000 turista i jako su popularni. Postoje jos uvijek tri linije koje voze, a mi smo se ukrcali odmah pored ribarskog gata, gdje su restorani sa rakovima. Napravljene su 1873. i tad je bilo ukupno 23 linije. Posjetili smo i nacionalni park Muir Woods, gdje smo otišli vidjeti i poslikati čudesna stabla  sekvoje koja spadaju među najviša stabla na svijetu – dosežu visinu 80-100 m, a na zemlji postoje već milijunima godina. Prije 140 milijuna godina bila su rasprostranjena po cijelom svijetu, dok ih danas možemo naći samo na malom području u Kaliforniji u SAD-u. Neka su toliko velika da ih jedva 20 ljudi kad se uhvate za ruke mogu okružiti – ne skriva svoje oduševljenje viđenim Rakela. 

Nakon toga, imali su i malu nezgodu.

– Po povratku iz parka imali smo i mali sudar,  ne Ivana i ja na motoru nego naš domaćin Pablo. Naime, ne znam ni sam kako, lakše se sudario svojim vozilom sa velikim terencem iz kojega je izašlo neko biće koje se ponašalo i psovalo kao muško, a opet konstrukcijski izledalo kao žensko i imalo je sise. Nisam se mogao načuditi koliko je agresije izašlo iz te osobe, pa sam se morao umišati na tečnom splitskom: ” Šta se dereš koju pi…. materinu, koji ti je k…. , šta oćeš”. Odjednom se “to” počelo povlačiti govoreći ” Russi, fuck Russi, I call policeman, I foto your registration, fuck Russi people”. Vjerojatno je “to” mislilo da smo Rusi, brzo je ušlo u svoje vozilo i nabilo pun gas na svom terencu, a mi smo ostali u dimu dizela i smradu guma. Sva sreća sve je prošlo u redu – prepričava dalje Željan Rakela.  

Nailazili su Ivana i Željan na svakom koraku na scene kakve se u Hrvatskoj ne mogu niti zamisliti, a još manje vidjeti.

– Vozeći se prema kući sa svoje desne strane sam vidio muškarca potpunog golog, sa bijelom zaštitnom kacigom na glavi kakvu koriste građevinari, a preko ramena je imao nekakvu dizajnersku modernu torbicu i na nogama je imao uglancane šarene klompe. Nisam ga uspio slikati jer sam ostao u šoku, kasnije mi je Pablo objasnio da je to normalno u San Franciscu, i da je to grad koji je poznat po velikoj LGBT zajednici, koja se još početkom šezdesetih počela boriti za svoja prava. Raskrižje 18. ulice i kvarta Castro naziva se “najpederskijim kutkom svijeta”, no zapravo je takav cijeli grad i to je kod njih normalno. Postoje posebna mjesta u gradu gdje se može gol šetati, ali samo u pojedinim mjestima u gradu – u čudu je bio Rakela.

Dan nezavisnosti, Kerum…

– Na naš 30. dan putovanja i posljednji dan u San Franciscu se potrefilo da je bio i Dan nezavisnosti, tako da smo Ivana i ja bili te sreće da smo prisustvovali i velikom vatrometu koji smo gledali sa drvenih dokova. Vatromet je bio predivan i trajao je punih 50 minuta. Uskoro je došlo vrijeme da se oprostimo od naših beogradskih prijatelja Pabla i Nikole, no prije samog polaska me Nikola upitao ” je li možda poznaješ nekog biznismena iz Splita, preziva se Kerum?”. Ja mu odgovorim “naravno da ga poznajem, to mi je prijatelj”, a Nikola mi na to ushićeno kaže “pa ja ti hodam s njegovom ćerkom”. Zbunjeno mu kažem: ” kako, pa ona je u Splitu “. “Ne s tom, nego sa ovom ovdje u San Franciscu, majka joj je iz Meksika”. Na to sam mu se nasmijao i rekao ” pazi se te male, ona nešto mulja, Željko ima samo jednu kćer i vjeruj mi, ne bi te volio za zeta! ” – duhovito će splitski avanturist.   

Pozdravili su se sa svojim prijateljima i krenuli prema Los Angelesu, a vozili su cestom State Route 1 koja ide uz samu obalu i ima pogled na pješčane plaze i ocean. 

– Moram priznati, prvih sat vremena i nismo bas uživali, cijelim putem je bila jako gusta magla zbog miješanja sa kopna i sa oceana, ali poslije je bilo predivno. I baš sam na toj cesti okrenuo okruglo 200.000 km na svom GS-u. Morao sam stati da uslikam kilometražu i mjesto gdje se to dogodilo. Legao sam na zemlju pored motora i Ivana je napravila par fotografija za uspomenu. Motor je u mene nepunih pet godina i sa njim sam već napravio 200.000 km bez ikakvih većih problema. Nakon 11 sati vožnje i prijeđenih 800 km napokon ulazimo u Kaliforniju i dolazimo u Los Angeles kod našeg novog domaćina Bane Obrenovića koji me čekao pune tri godine. Prije tri godine kada sam krenuo na put oko svijeta sa svojim prijateljom Bubalom, Bane je bio među prvima koji se ponudio za pomoć, međutim zbog moje teške prometne nesreće u Sibiru morao sam odustati od putovanja (radi operacije) tako da se nismo susreli, ali evo moja upornost uvijek urodi plodom- nakon tri godine smo se vidjeli. Bane je veliki ljubitelj BMW motora i sad ih ima 4 komada u garaži – prepričava nam Rakela dalje svoje dogodovštine.  

– Bane je također godinu dana nakon moje nesreće nažalost isto imao tešku prometnu, i to u pustinji u Meksiku di mu se slomio vrat, ključna kost i lopatica, ukupno 14 prijeloma. Vozio je kao logistika na reliju Paris-Dakar i usred pustinje je pao. Nakon par sati su ga slučajno, na svu sreću, pronašli Meksikanci koji su ga jedva transportirali jer mu je pukao vrat. Tako da Bane sada ne vozi više velikog GS-a, ali zato on i njegova zaručnica Christine koja je inače sa Filipina imaju svatko svog GS-a 650, a u garaži imaju još dva, i sad moj – ukupno pet BMW-a. Ostajemo tri dana u Los Angelesu i jedva ga čekam razgledati – dovršio je još jednu pustolovnu priču Rakela.

Doživljaje iz Los Angelesa, Hollywooda, Disneylanda, Beverly Hillsa, Meksika i Grand Canyona čitajte sljedećeg ponedjeljka.