Jure Brekalo: “Čuvajte ono što mater Vam dade u jeziku materinjem”

Dragi
moji,

Svi
moji…..

Ostari i
životom i življenjem,

A sa onog
kamena siva – gdje Tin i Antun Branko hodaše

Odo.

Nauči moja
me mater….jeziku materinjem

Ko
podputbinu da njime mostove ziđam….

Jednom
sretoh kvrgavi korijen sa lijepim cvijetom na grani,

Zastadoh i
upita:

Reci
mi….reci mi

Jesi li
ponosan na tvoj cvijet….

Nasmija se
stari kvrgavi korijen i reče…pomalo tužno:

Upitaj
njega jeli mi zahvalan.

Hodajući
svijetom bio sam i ponosan i zahvalan što stara majka ( ni pisat dobro nije
znala) me nauči….

Jednom,
dobro se sjećam, kad me upita:

„Kako si
dite moje?“

Sam joj
odgovorio:

„Pa eto
nekako čudno da ni moje pjesme ne mogu pisati više!“

…

Par dana
iza toga, opraštajući se, izvadi ona par listića ( i danas ih čuvam ) i reče da
mi je napisala nekoliko pjesama da imam za drugi put kad ne budem pisati
mogao….

Mater i
jezik materinji…

Moja majka
je bila moja, ali sve su one iste….

Zima mu je
bilo u Beču pa mater svoju zamoli da mu biljac pošalje….naš dragi Meštrović…

U jednom
našem gradu vidjeh ljude kako ponosno diskutiraju pred pločom

„Ministarstvo
tuđih poslova“ pa se nasmija kako naše drage „čakule“ nazvaše….

Duša me
boli kad čitam i slušam šta mnogi o daru naše matere govore…

Pa zato
ovo noćas napisa…

Sjećajući se,
a bilo je davno mislim 1993., u jesen, na jednom predstavljanju knjige gdje do
mene bijaše čovjek ( veliko ime…da mu ga ne spominjem),

Tvrdeći da
je

Srpski i
hrvatski jezik

Isto.

Ja ko ono
dite imocko ( na đavla navrnuto):

„Je….je….ti
si u pravu“.

A da ovi
ljudi koji nas slušaju sami vide da je to isto

Ispričat
ću jednu istinitu priču tvoje i moje matere….

Kad moja
dođe sinu mi u bešiki – unuku dragom njenu,

Glasom što
se milovat može reče:

„Bože moj
dragi spava kao anđeo.“

A tvoja
stara majka voli isto unuka svoga i tepa mu:

„ Gledaj
ga bre spava ko zaklan“.

Eto dragi
moji, svi moji….

Čuvajte
ono što mater Vam dade u jeziku materinjem.

Iz duše
Vaš Jure
Brekalo – stoji u potpisu.