Afrika 3. DAN

Slaganje robe poput gradnje katedrale od divnog kamena

Jednom je jedan vlasnik kamenoloma  došao vidjeti radnike…Svi su tukli kamen ali jedan se isticao . .nosio je crvenu košulju i tukao najbrže najjače… upita ga vlasnik …kako si tako motiviran…zašto tako jako radiš…A radnik mu odgovori…zato što ja  gradim katedralu….od ovog kamena će biti divno zdanje..Vlasnik oduševljen  povuče tog radnika sa sobom….na bolji posao i da mu veću plaću ..Eto tako je Slavica Ninković Gašparović jučer bila taj radnik…Slagale smo nas tri robu iz donacije satima…al ona je išla korak dalje.. slagala je da i sve bude usklađeno za tu djecu…pazila na veličine…boju…na sve….Gledam tu silnu robu….prezimena na nekoj…i pitam se jel ti ljudi što su je poslali uopće slute koji divan radnik / radnica to slaže za djecu… Pažljivo ko za svoje dijete kada kreće u  prvi dan vrtića .. škole.  .Da…jesmo li pažljivi prema svima kao prema sebi….jel svi imamo viziju katedrale…ili samo mislimo….da tučemo kamen…a nismo….nikad nismo….

4. DAN

Revokat i ja bez žice

Kako se liječim od života….da ponekad se razbolim….onako bez veze….ne mislim na prehlade ..i prave bolesti….već one koje se ne vide…doktori ih nemaju zavedene u svojim knjigama…a one u stvari najviše bole…ne znam im ni imena.. Samo ih svela pod jedno: Boli me život. i tad ja otputujem…..kažu da često putujem…znači da mene više boli..ne sramim se toga…možda sam nježnija. možda sam izgubljenija….al sam našla sebi lijek…odlazak i davanje…Ovaj dječak je prvo što sam ugledala kad sam ušla u selo..stajao je iza ograde…i promatrao me…gdje su misionari sve je ograđeno radi sigurnosti…imamo i čuvara…….danas idem iz škole i čujem dječji glas kako viče Elizabeth ….Elizabeth wait…On moj novi prijatelj…nosi granje…valjda roditeljima…smije se i trči sa tim granjem put mene…da bi nas dvoje malo prošetali….gledam ga i kažem fotkat ću te…./neki ne daju/ a on se smije…i kaže ..ti možeš..gledam ga i mislim se …e malac da ti znaš da me liječiš…sad sa tom svojom vikom dok se drugi okreću.. i sretan si šta me vidiš… i trčiš mi…meni tad drugi ne postoji…jer ja samo mislim sebično koliko mi pomažeš….svojim načinom…bez opterećenja…bez računice…ženi koja ti baka može biti…..a i ne znaš da si cijeli moj svemir sad i da me za ništa drugo nije briga…jer na ovoj cesti smo ti i ja sami…jer nije ovo cesta obična….prašnjava….nama je ona put u nešto bolje i tebi i meni…u sretan život…Revokat i ja bez žice..

5. DAN 

Fra Vjekina termosica poput najvećeg blaga

ja se nalazim u misijskom centru oca Vjeke Ćurića…koji je pokrenuo cijeli projekt…danas ga vodi fra Ivica Perić…Oca Vjeku su ubili 1998…i to iz trećeg puta…u automobilu..Ubili su ga jer je pomagao potrebitima…Ubili su ga ..jer je previše davao ..zvali su ga ruandski Šindler…Fra Ivica je došao po mene u autu od fra Vjeke u kojem je ubijen…rupe od metaka su itekako dan danas vidljive..Dirljivo mi to bilo…taj čin fra Ivice da vozi to auto na spomen za sve što je fra Vjeko prošao …ja to zovem poštovanje i ljubav…Kako ustajem jako rano molila sam da mi daju termosicu za kavu .da ne dižem kuhara u 5….jer uz kavu pišem…i dobila sam je…al ne bilo kakvu…od fra Vjeke…njegovu…svaku večer s ljubavlju napunim tu termosicu…i ujutro je koristim…i razmišljam o njemu…vidi li od gore koliko je uspio…vidi li koliko njegov se san ispunjava…vidi li kako jedna mala s Klisa nosi tu termosicu..ko sveti gral…i zahvaljuje mu beskrajno…vidi li sada da pišem o njemu…vidi li da se fra Ivica brine o 600 djece da imaju svaki dan obrok../ jer ovdje djeca jedu samo dva do tri puta tjedno/….vidi li da me rasplakao onako ljudski na svoj život…i zna li da nas ima još koji želimo dati dio sebe njegovom snu…pa fra Vjeko do susreta na nebu…hvala ti za sve….termosicu čuvam ko najveće blago…, piše dalmacijaonline.hr