Branimir je alkar u “velikoj” Alci, a njegovi pilići Leon i Roko trkali su onu dječju u Vučkovića! Ovakvu priču morate pročitati…

Leon Vučković, alkarskog nadimka Bedžica u nedjelju je posljednji put kao alkarić protrčao trkalištem u Vučkovićima. Posljednji put odjenuo je odoru, uzeo koplje u ruku i stao među dječake s kojima je posljednjih godina dijelio onu posebnu dječačku radost zbog koje se u ovom malom sinjskom zaseoku Alka čeka cijelu godinu. Za njega je 71. Dječja alka Vučkovića bila oproštajna. Dobna granica neumoljivo kaže da sljedeće godine više neće biti među alkarićima, ali Bedžica je svoje posljednje alkarsko ljeto učinio vrijednim pamćenja. Osvojio je Čoju, a pripala mu je i čast da kao alaj-čauš predvodi svoje alkariće.

Mjesecima je kod kuće vježbao govor. Riječi, držanje, trenutak kada će stati pred vojvodu.

– Vojvodo, po prastarim običajima naših predaka – čvrsta desnica i oko sokolovo uvježbani su! Za početak prve trke, 71. Dječje alke Vučkovića očekuju tvoju zapovijed!

I Alka je mogla početi.

Leon o Alci nije morao puno učiti iz priča. U njegovoj se kući o njoj govori, za nju se priprema i s njom se živi. Otac Branimir Vučković godinama je dio alkarske priče, danas kao alkar pratitelj barjaka u povorci Sinjske alke. Zato je i ova dječja priča u Vučkovićima za njih puno više od nekoliko kolovoških dana. Branimira su konji privukli još kao dječaka. Imao je sedam ili osam godina kada ga je pokojni otac, nakon silnih nagovaranja, napokon odveo na hipodrom.

– Sjećam se prvog dodira s konjem. Pokojni ćaća doveo me na hipodrom. Više nije mogao živjeti od mene i mojeg dosađivanja. I tako, ostavio me na hipodromu. Sve ostalo je povijest, kako se kaže. To se dogodi gotovo sa svakim alkarom koji je dio one “velike” Alke, ono što je počelo kao dječačka želja s godinama postane sve ozbiljnije. U alkarske pripreme ušao sam 2014. godine, a od 2021. dio sam Alkarske povorke – govori.

Kao pratitelj barjaka danas je nadomak onoga što je godinama želio – mjesta među alkarima kopljanicima. I baš kada govori o tom putu, najbolje se osjeti koliko čovjeka Alka može vezati uz sebe. Branimir kaže da je sve mirno do jednoga trenutka.

– Kada pukne prva mačkula (mužar sa ostataka utvde Grad iznad Sinja – op.a.), naježiš se i taj te osjećaj ne pusti sve dok Alka ne završi. To je jednostavno jače od tebe. Kada cijeli život živiš za nešto i dođeš na korak do toga, srce te vuče sve jače i jače – priča Branimir.

Takvu ljubav prema Alci nije trebalo posebno objašnjavati ni njegovim dječacima. Uz Leona, sudionik “male” Alke je i njegov brat Roko, alkarskog nadimak Zmaj. Rasli su uz konje i očeve pripreme, a onda dobili svoju priliku da na malom trkalištu u Vučkovićima i sami postanu dio priče. Branimir ih zove svojim pilićima.

Ove godine posebno je bilo gledati Leona. Posljednja godina, osvojena Čoja, mjesto alaj-čauša. Za njega dječačka igra, uzbuđenje i natjecanje, a roditeljima trenutak u kojem shvate koliko je brzo prošlo vrijeme od prve odore do posljednjeg nastupa. I dok se Branimir i dječaci spremaju za povorke, najveći dio onoga što se događa u kući tih dana pripadne Martini. Supruga alkara i majka alkarića dobro zna kako izgleda alkarski dan prije nego što se začuje mačkula. Puna kuća, gosti, ručak, odore koje moraju biti spremne i posljednje pripreme prije odlaska na trkalište.
– Moja uloga kao supruge i majke alkara i alkarića u tim danima stvarno podrazumijeva puno odricanja, ali sve to radimo s velikim zadovoljstvom jer znamo koliko to njima, i malima i velikima, znači. Puno ljudi prođe kroz kuću i puno je pripremanja, ali najvažnije od svega jest pripremiti svojega alkara da hrabro i sretno krene u povorku i u boj.

Upravo je u tome možda i najljepši dio ove priče. Na trkalištu se vidi alkar, ali iza njega je uvijek puno više ljudi. Kod Vučkovića su ove godine u istoj kući živjeli i velika i mala Alka – Branimirova u Sinju i ona njegovih dječaka nekoliko kilometara dalje. Uz sve punte, pobjede i odore, Branimir kaže da svojim sinovima želi prenijeti nešto važnije.

– Alkar prije svega treba imati ljudske osobine. Treba biti čovjek. Mora biti uzor drugim ljudima i djeci na trkalištu, da vide kako to funkcionira, kako to ide i čega se treba držati. Djeca će sve vrline upiti, i na kraju, nadam se, postati dobri ljudi!