Proletjelo 15 godina: Živčanio, molio, psovao, lomio rekete i ušao u povijest

Ntko nikad nije osvojio Wimbledon kao naš Goran, a vjerojatno ni neće, barem ne tako skoro. Na današnji dan, 9. srpnja 2001. godine, prije točno 15 godina, Goran Ivanišević pobijedio je Australca Patricka Raftera u finalu najvećeg teniskog turnira u svijetu i ušao u povijest. CNN je njegov uspjeh označio naslovom “unsolved mystery” (neriješeni misterij).

Goran je uoči Wimbledona bio 125. igrač svijeta i zahvaljujući starim zaslugama, dobio je pozivnicu. Nitko nikad nije osvojio Grand Slam s pozivnicom… 

Njegova priča inspirirala je mnoge. Goranove suze obišle su svijet, a Splićanin je osvojio najprestižniji teniski turnir nakon što je triput gubio finala 1992., 1994. i 1998., jednom od Agassija i dvaput od Samprasa.

Bile su to suze radosnice, a s Goranom smo plakali svi…

Teletubbiesi mu pomogli da osvoji Wimbledon

– Trener mi je savjetovao da ih počnem gledati. I nakon što sam tog dana pobijedio, odlučio sam svakodnevno pratiti Tetetubbiese. Tinky Winky mi je postao najbolji prijatelj – rekao je Goran Ivanišević.

To je bio samo dio rituala koje je koristio sve do pobjede u Wimbledonu. 
Goran je svaki dan jeo istu hranu u ustom restoranu, gledao je isti TV program, parkirao je ispod istog drveta u All England Clubu, a imao je i omiljeni pisoar u Wimbledonu, piše 24sata.
Zbog njegovih praznovjerja čekali su da se susjedni auto premjesti na drugo mjesto, a sam Goran morao je trpjeti čudne poglede čovjeka koji je obavljao malu nuždu dok je čekao da ovaj završi iako je imao desetke drugih slobodnih pisoara. 

Na terenu je uvijek puštao protivnike da prvi sjednu na klupu, kad je izlazio na teren pazio je da ne stane niti na jednu crtu. 

– Pogledajte ga samo kako izbjegava linije – rekao je John McEnroe u prijenosu otkrivši samo dio Goranovih rituala. 

Špalir brodica

Cijelu noć slavio je pobjedu u Wimbledonu.

– Niste me probudili, tek sam stigao. Nisam ni oka sklopio – rekao je Goran za britanski BBC koji ga je dobio dok je bio u svom londoskom stanu. 

Znao je da će biti ludnica u Splitu, ali ono što ga je dočekalo nije mogao ni sanjati. 

Avion s pobjednikom Wimbledona sletio je u splitsku zračnu luku Resnik u 18.21 sati. Gorana su dočekali majka i sestra, najbliži prijatelji, majka i otac pokojnog Dražena Petrovića kojem je Goran posvetio naslov, vaterpolisti Dubravko Šimenc i Perica Bukić, Blanka Vlašić i mnogi drugi…

Slavio sam naslov Hajduka ovdje i molio sam Boga da i ja osvojim

No ono pravo uslijedilo je na putu prema Splitu. Goran je krenuo brodom prema svom gradu, praćen s tristotinjak brodica koja su napravila špalir uz kaštelansku obalu, Goran Ivanišević stigao je na rivu gdjega je dočekalo više od 150.000 ljudi.

– Očekivao sam nešto veliko, ali ovo… – rekao je ganuti Goran, koji je na rivu stigao uz pjesmu Olivera Dragojevića “Moj Galebe”, malo prerađenu u čast pobjednika Wimbledona “Moj Gorane”.

Nosio je Zec dres New Jerseya u čast Draženu, popeo se na binu ispred crkve sv. Frane, a u tom trenutku oglasila su se svečana zvona.

– Prije mjesec dana ovdje je bila ludnica nakon što je Hajduk osvojio prvenstvo. Bio sam ovdje s vama i sanjao da ovako proslavim ako osvojim Wimbledon. Molio sam Boga da se to ostvari pa makar više ne zaigrao tenis nakon toga. Hvala vam, bio sam svugdje, ali ovdje je najluđe. Ovo nikad neću zaboraviti – rekao je Goran.

Nećemo ni mi.

Prošlo je 15 godina, ali čini se kao da je bilo jučer. Kao da je jučer stigao u Wimbledon, pogađao aseve iz drugog servisa, pričao sam sa sobom i sucima, živčanio, molio i psovao u prijenosu, a onda kleknuo i zaplakao.

Wimbledon takvog pobjednika nikad nije imao, nikad ni neće imati…