Kakvo je ovo vrime došlo, kad ni pčele ne daju meda?!

Posljednjih nekoliko godina na području Imotske krajine, pojavio se određeni broj pčelara, koji su se proizvodnjom meda počeli baviti s odmakom od onih amaterskih pristupa čitavom poslu. Tako je osnovana i udruga koja skrbi o potrebama samih sudionika čitavog postupka dobivanja meda, kao finalnog produkta čitavog procesa. Naglasak je stavljen na proizvodnju ekološkog meda, koji bi potjecao isključivo s ispaše pčela u lokalnom okružju netaknute prirode na širem području Imotske krajine. Međutim, ponekad je potrebno odustati od takvog principa rada, zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta, prvenstveno dužeg perioda ekstremne suše. Tada se košnice sa pčelama moraju premještati na prikladnije lokacije, kako bi prinos meda opravdao barem početne investicije. No, takvoj praksi ne pribjegava Ivan Udiljak, koji se proizvodnjom meda bavi posljednjih nekoliko godina.

– Proizvodnjom meda počeo sam se baviti zbog viška slobodnog vremena, trebala mi je nekakva zanimacija, neki interes, pa sam se odlučio za pčele. Ja sam mali proizvođač, imam samo dvadeset i tri košnice, onako, za prvu ruku, za probu pa ćemo vidit’ šta će bit. To je sasvim dovoljan kapacitet za sve potrebe moje šire obitelji, a višak završi kod rodijaka u Zagrebu koji ima ulaz kod nekih slastičara, za neke kolače. Zato se ne bavim prodajom meda na tržištu jer nemam ni OPG da bih izišao na tržište sa svim potrebnim papirima – kazuje Udiljak.

Može li se od meda živjeti?

– Može, mislim da može, posebno tko ima više košnica i tko misli od toga napraviti ozbiljan i profesionalan posao. Vidiš, cijena meda, po kilogramu, nikada nije ispod pedeset kuna i to je cijena za onaj med kojeg ima najviše na tržištu u tom trenutku. Evo, ja imam prijatelja u Zagvozdu, koji dio svojih košnica drži na strminama Biokova i koji svoj med od šale proda po 140 ili 150 kuna. Kvaliteta je to koja se može prodati.

Kakva je bila ova godina za pčelare Imotske krajine?

– Nikakva. Da kažem ukratko, nikakva. Dugotrajna suša uništila je sve živo, na pojedinim područjima nisi mogao ni cvita naći. Pčele nisu imale od čega praviti med. Tko je premještao košnice možda se može nadati kojem kilu više, ali sve je to vrlo, vrlo slabo. Lani je kiša pokvarila prinos, ove godine suša, sve je to daleko od pravih vremenskih uvjeta. U najboljim sezonama ja sam u svojim košnicama znao izvući 600, 650 kila meda. Ove godine bio bih zadovoljan i sa 150 kila pa računajte o kakvim se podbačajima radi.

Slična iskustva ima i Mate Kujundžić.

– Kakvo je ovo vrime došlo, kad ni pčele ne daju meda. Ja sam svoje košnice na vrime otra’ u Liku kod svog rodijaka, jer sam vidio šta se ovde sprema. Suša je svakome ubila bolje prinose. A ako gore ne uhvatim štogod, najbolje da pčele pustim u gradove, da po perivojima traže nektar… – kroz smijeh će Kujundžić.

Prinos meda u Imotskoj krajini, u odnosu na lanjski prinos, ipak nije toliko katastrofalan. Doduše, suša je napravila značajnu štetu, ali meda će biti i više nego dovoljno da se određene količine pojave i na tržištu, mada je prinos daleko, daleko od onih najboljih godina. No, isto tako, veseli i spoznaja da se sve veći broj mlađih osoba zanima i uči prvim pčelarskim osnovama.