Naš se svakodnevni život odvija između onog izgovorenog i napravljenog. Između naših riječi i djela. Svjedoci smo kako su danas na većoj cijeni ljudi koji lijepo zbore nego oni koji nešto konkretno čine jer izgovorena riječ postala je fetiš. No, opet postoje ljudi i koji jako malo govore, ali zato jako puno toga, i to dobrog, čine. Za njih postoji dobra, stara uzrečica da – njihova djela govore umjesto njih. Ili tek ispjevani stih.
U svijetu kad smo svi ekstremno mobilni, živimo i fizički daleko jedni od drugih, a naši pretrpani dnevni rasporedi ostavljaju nam jako malo slobodnog vremena za zajedništvo, postati legenda za života i ljestvama se uspeti do glazbenog vrha zbilja je izniman pothvat. Nevjerojatan podvig kojeg je bez kalkulacija, srčano i temperamentno ispisala Zorica Kondža jer – obožava ono što radi.
I to prenosi na publiku svih generacija snažnim i jedinstvenim glasom, osjećaj svake note i emociju, glasom koji ju je svrstao u kategoriju bezvremenskih. Malo je onih koji mogu reći da istim sjajem traju toliko dugo, bilo u liku mlade buntovne rokerice ili dive koja uživa u baladama. I nije sve od dana mladosti krenulo putem notnih crtovlja.
– Mladi ljudi stalno nešto žele kopati, čeprkati, ući u svijet nepoznanica i u mladosti nešto otkrivati pa sam i ja imala te avanture. Voljela sam biologiju i arheologiju, iako sam bila rođena s glazbom. Ja naprosto nisam mislila da pjevam nešto naročito dobro premda sam pjevala u društvu i nisam razmišljala o nečem većem. Nikad nisam sanjala da ću biti pjevačica koja će se popeti na pozornicu i dobiti pljesak nepoznatih ljudi – govori Zorica.
Ali…
– Dogodilo se sa 16 ili 17 godina. U to vrijeme mi je Goran Taraš rekao da mu treba pjevačica u bendu, a ja sam pristala samo da ga se riješim. Prvi nastup s grupom “Novi dan” bio je u Kostanjama poviše Omiša i dobro ga se sjećam i danas. Znam da sam umirala od straha, doslovce nisam znala što je mikrofon, a bojala sam se i da me netko ne bi gađao jajima. Nakon prvog aplauza, kad sam vidjela da su ljudi oduševljeni, bilo mi je drago, jedan lijepi doživljaj – priča. I zakotrljalo se.
Mi bez publike ne možemo voditi koncert
U više od tri i pol desetljeća karijere, i bez obzira koliko proteka vremena bilo između nastupa, Zoricu s pozornice isprati dugi aplauz. Ta ljubav publike za Splićanku s impresivnom karijerom, koja je uzlaznu putanju imala uz ultimativne note, razlog je što i danas ima tremu. Pozitivnu tremu.
– Ma svatko normalan tko dolazi ispred ljudi, osjeća se kao da je tu prvi put. Nama glazbenicima su tako karte posložene jer vrlo rijetko pjevamo na istom mjestu već na drugim pozornicima, ambijentu, i pred ljudima, a onda i energiji koja vas nosi. Mi bez publike ne možemo voditi koncert, mi možemo pjevati i svirati, ali publika je ta koja vas vodi. Tako i ja napravim popis pjesama za nastup, a niti jedan nije bio da je išao kako sam ga ja zamislila.
Nije baš da je Kondža mogla predvidjeti i da je struja protrese na koncertu u Kninu.
– Naravno, nepredvidive stvari… Kad prođe puno godina te su situacije smiješne, a onog trenutka u kojima su se dogodile bile su borba. U Kninu zgrada nije imala uzemljenje, dotakla sam gitaristu, i mene je počelo tresti. Imala sam osjećaj da svijetlim i kao da mi se samo kostur vidi, ono kao u crtanim filmovima. Nakon dvadesetak minuta me uhvatio šok i tada sam iskrenula stol u garderobi. Bitno je da sam se ispraznila od tih naboja i preživjela.
Niti da joj peta štikle ostanu “zarobljena”.
– Bine obično budu s daskama koje nisu lijepo posložene jedna do druge pa se stvore procijepi, a onda i nevolje za pjevače. Štikla mi je zapela par puta, a tu seriju otvorio je Splitski festival. Valjda su se tada i u publici pitali što više stojim na bini, Oliver Mlakar nekoliko je puta pozivao publiku da me pozdravi pljeskom – smije se popularna Zore.
Jednim pogledom i gestom se s Joškom dogovori na sceni
Nepredvidivost je ključan detalj i u priči koja počinje i završava u Jošku, a presudan faktor ljubavno glazbene štorije bio je Dino Dvornik.
– Dino je Joška doveo u kuću i tako je sve krenulo. Bio je strašno duhovit i šarmantan. Često me pitaju je li muž glazbenik plus ili minut u životu, a ja sa sigurnošću, dvjesto posto, mogu reći da je veliki plus – što na životnom, što na glazbenom putu. Mi smo Dalmatinci, temperamentni, često razmijenimo mišljenja, istražujemo… On je vrhunski klavirista i autor, a i u životu je, kažu, lakše shvatiti ženu koja pjeva – veli.
Najmirnija je Zorica kada je Joško s njom na pozornici, za nju najbolji klavijaturist na svijetu, s kojim se jednim pogledom i gestom dogovori na sceni – kao u briškuli.
Donedavno okružena četvoricom muškaraca, supruga i trojicu sinova, danas je na obiteljskoj vagi još jedna ženska snaga. Njezini Luka, Toni i Ivan opijeni su glazbom. Čudan i čudesan je taj genski materijal.
– Prije neko sam vrijeme bila kraljica majka, jedina žena u kući, a onda je stigla nevjesta i sada smo dvije. U šali kažemo da nas se čuvaju. Ono što mi je svakako danas lakše je da mogu više raditi, zadnjih desetak godina je zapravo tako, jer su mi sinovi porasli i ne moram im se toliko posvećivati. Ali oni svakako znaju da je svaka njihova sreća i moja sreća – iskreno priznaje pjevačica koja govori da nikad nije razmišljala postati zvijezda.
– Cilj mi je bio biti obiteljska osoba, sa suprugom i djecom, putovati i raditi štošta drugo. Nisam se željela baviti jednom stvari. Volim druženja i ljudi, jasno je da svi imamo jedan život i onda ga treba živjeti punim plućima – u dahu priča.
Jedini i ispravan put je kvaliteta
U eri smo, kao ni jednoj do sada, u kojoj vlada prava inflacija riječi pa nije čudno da je Zorica dobila epitet pjevačice balada iako dobar dio njezine karijere nosi glazba bržeg ritma.
– Iako moram i sama nekako priznati da su mi balade za nešto draže pjesme od brzih. Pa i balada “Zauvijek” pobijedila je s duplom krunom na Splitskom festivalu što znači da su i ljudima puno draže srcu – kaže Zorica i dodaje.
– Bilo kako bilo, Joško i ja želimo publici prezentirati kvalitetu. Kroz godine rada vidjeli smo da je to jedini i ispravan put.
Ispravan put kako je okarakterizirala i odbijanje inozemne karijere, i to čak u tri navrata.
– Da sam ostala u inozemstvu, onda ne bi imala druge radosti. Vjernik sam i mislim da me Bog voli i da je ispunio sve što sam htjela i što je smatrao da je dobro. Čudne okolnosti su bile da nisam ostala u Londonu, Americi ili Njemačkoj, ali od te tri države mi je najviše žao Münchena jer mi bio nekako blizu, a ni danas odlazak tu nije prezahtjevan.
Jer u vrijeme modernih čuda, pjevačica sa zapanjujućom genezom, nije se zadovoljila cupkanjem u mjestu. Koliko god ono bilo ziheraški komotno i financijski isplativo. Kad se sve zbroji i oduzme, jedina stvar bez koje ništa od svega ne bi bilo moguće poprilično je jednostavna.
– Ne bih mogla bez ljubavi, bez svega drugog se može.