25. godina od odlaska “košarkaškog Mozarta”

Dječački san krenuo se ostvarivati već s 15 godina kada je upisao prvoligaške minute u Šibenci prije čega je bio prepoznat od mnogih vrhunskih skauta koji su mu prognozirali veliku karijeru. Samo tri godine kasnije prešao je u hrvatsku metropolu kako bi zaigrao za Cibonu, a iako je imao mnogo izbora zbog borbe mnogih klubova bivše Jugoslavije da u svoje redove dovedu mladog Petrovića, zbog svog brata otišao je u Zagreb. 

S ‘Vukovima’ je osvojio dva naslova europskog prvaka, Kup pobjednika kupova, jedan naslov jugoslavenskog prvaka te tri Kupa bivše države.

Nakon što je u dvije sezone proglašen najboljim europski igračem otišao je u madridski Real  s kojim je uzeo španjolski Kup i europski Kup pobjednika kupova. No, njegova sudbina bila je najjača košarkaška liga svijeta – brzo su ga skauti američke profesionalne lige prepoznali, a kada je Real već „dobro učvrstio sidro“ da Dražen ostaje, on podnosi sudsku tužbu pa se preselio u momčad Portland Trail Blazersa, u kojoj je u prvoj sezoni više „grijao klupu“ nego zabijao. Nakon toga otišao je u New Jersey, gdje je u sezoni 1992./93. izabran u treću najbolju momčad NBA lige, a iste je godine Hrvatsku reprezentaciju odveo do bronce na Olimpijadi u Barceloni. 

Bio je omiljeni hrvatski košarkaš – branio je svoju domovinu pa je tako zanimljivo kako je prekinuo svaki kontakt s dotadašnjim najboljim prijateljem srpskim košarkašem Divcem kad je ovaj 1990. u Argentini istrgnuo hrvatsku zastavu iz ruku navijača i bacio je na pod te gazio po njoj. O njima je čak i snimljen film „Nekoć braća“, a Dražen je za vrijeme ratne agresije prosvjedovao ispred zgrade Ujedinjenih naroda. 

Ipak, mlada nada, snovi košarkaškog uspjeha ugasili su se tog kobnog 7. lipnja 1993. – vraćao se iz Poljske s još dvije žene – djevojkom Klarom Szalanty, bivšom košarkašicom i modelom koja je i upravljala golfom, te Hilal Edebal, talentiranom 23-godišnjom košarkašicom. Oko 17.30 toga dana, prema policijskim zapisima, golf se punom brzinom, negdje oko 160 km/h,  zabio u kamion, a Dražen, koji je sjedio na suvozačkom mjestu, na mjestu je poginuo.
Nad tim događajem ostao je veliki upitnik i vječno pitanje – zašto je to baš moralo biti tako i zašto Dražen nije sjeo s ostalim igračima na avion, no ostaje uvijek suza u oku u trenutku kada postanemo tužni na dan tog kobnog događaja i preranog odlaska ‘košarkaškog Mozarta’ uz pjesmu „Život leti kapetane“…