Meditacija o Mariji u uskrsno jutro

Marija sjedi u
omanjoj polumračnoj sobi koja se nalazi odmah uz dvoranu Posljednje večere.
Sobu obasjava tek jedna zapaljena svijeća. Dok se na istoku pomaljaju prvi
znaci novoga dana, tama u prostoji kao da se čini još gušća, kad da se ne želi
povući pred zorom koja najavljuje novi dan. Marijino je lice blijedo i
iscrpljeno. Na licu su joj očiti tragovi proživljene boli i tuge, ali i
neprospavanih noći. U srcu kao da joj bol postaje sve veća i veća kako odmiču
sati od onih strašnih časova Velikog petka, dok u mislima traži razloge zašto
je to moralo biti tako. 

Dolaze joj na pamet tolika dobročinstva koja je njezin
Sin učinio tolikima koji ga se odrekoše, koji ga na smrt osudiše te
najkrvaviju, najstrašniju osudu na Kalvariji izvršiše. Uz te misli dođoše joj i
druge, dođoše joj riječi njezina božanskog Sina o tome kako ga čeka težak put
odbacivanja i osude. Prisjeti se da ju je jednom i Ivan upitao da što znači ono
Učiteljevo da mora biti odbačen, da će trpjeti, umrijeti, ali i da će treći dan
uskrsnuti. Nije mu znala baš posve točno odgovoriti; znali su što znači trpjeti
i umrijeti – ta toliko su trpljenja i okrutnih pogubljenja doživljavali gotovo
svakodnevno – ali što točno znači uskrsnuti, tj. od mrtvih ustati ni ona nije
pravo znala. 

Dakako, kao i svi pobožni židovi i ona je vjerovala u život polije
smrti, vjerovala je kako će pravednici na koncu vremena uskrsnuti kako bi od
Boga primili nagradu za svoju pravednost, kao što će i opaki primiti kaznu za
svoja zlodjela. S tim mislim u srcu iznenada je obasja velika svjetlost; učini
joj se kao da je sunce prenaglo izišlo te kroz zid obasjalo prostoriju u kojoj
se je nalazila. Svjetlost je podsjeti na onu iz noći Navještenja kad joj je
prije trideset i tri godine pristupio anđeo Gospodnji. I dok joj kroz misli bljesnu
događaj Navještenja iz svjetlosti izroni lik njezina Sina. Svjetlost kao da se
malo smanjila ili je njezin Sin blistaviji od svjetla blistavog, nije znala
pravo reći. Srce joj od radosti poskoči, a njezin radosni: „Sine!“, stopi se s
njegovim: „Majko!“ Mariju preplavi silna radost; osjećala je kao da će joj srce
iz grudi iskočiti. Pruži ruke, ali nije znala smije li ga zagrliti te mu se
približiti. Ta, taj koji je pred njom stajao sav blistav, blistaviji i od
svjetla,  davno prije joj je naviješten kao
Sin Božji, kao sami Bog. I sada, evo ga tu pred njom: Pobjednik, sav slavan
blista u svome preobraženom, proslavljenom tijelu. I On, njezin Sin, pruži ruke
prema njoj te joj s blistavim osmjehom reče: „Majko, ne ćeš li me zagrliti?“ I
poleti mu u zagrljaj. Zagrljena sinovljevim blagoslovljenim rukama, na kojima
su bili biljezi čavala samo je šaputala: „Sine moj! Sine moj!“ „Majko, tako je
moralo biti. Moralo se je ispuniti što je pisano o meni, s trpećem Sluzi
Gospodnjemu. Ti si sa mnom ustrajala do kraja. Tvoja ljubav bila mi je okrjepa
na križnom putu te na križu. 

Tvoje srce, probodeno mačem boli, tek je pod
križem shvatilo kako za Bogom hoditi znači pristati na trpljenje, na nošenje
križa. Tvojoj ljubavi, od koje nema veće, odgovarala je i dubina boli koju
nitko od ljudi ni približno nikada iskusiti neće. No, baš pod križem tvoje
ranjeno i bolju ispunjeno srce postalo je spremno prihvatiti Ivana kao sina. U
Ivanu, Majko, trebaš prihvatiti svu moju braću i sestre, sve one koje sam
otkupio svojoj krvlju. Sada krijepi apostole, moje prve učenike, uči ih što
znači vršiti volju Božju, a kada dođe vrijeme da te pridružim sebi u slavi tek
će tada tvoje srce, prošireno novi izlijevanjem Duha, postati srce Majke, Majke
novog čovječanstva kojemu sam ja Glava“. Marija prošapta: „Evo službenice
Gospodnje i tvoje, Sine moj. Neka mi bude po tvojoj riječi“.

Tog jutra,
prvog dana u tjednu, Ivan uđe u prostoriju do dvorane Posljednje večere te
veoma brižljivo, da joj iznova rane ne povrijedi, izvijesti Mariju kako su se vratile
žene s groba njezina Sina, ali da njega ne nađoše. Njezin blistav osmjeh i
silna radost na licu otvoriše mu oči te on s Petrom potrča prema grobu.
Povjerova Ivan i prije nego vidje.