Šibenik je sredinom osamdesetih imao tri, možda najveća, europska talenta. Dražen Petrović u košarci, Perica Bukić u vaterpolu koji je kasnije proglašen najboljim vaterpolistom svijeta, Danira Nakić koja je dvaput proglašena najboljom europskom košarkašicom. Onda nije bilo mobitela, oni idu na pripreme i ti ako njih ne uhvatiš u sobi, ne možeš komunicirati. Znali su da će ih zvati novinari iz Ljubljane, Skopja, Beograda, a kako su bili svjesni toga da ih volim i da znam način njihovog razmišljanja, dali su mi vjerodajnice, svih troje, da izmislim intervju kao da sam ja pričao s njima - uvodno govori Ivo Mikuličin, poznati šibenski novinar - i još štošta, zbog čega je, uostalom, i dobio nagradu grada Šibenika za životno djelo - i još štošta drugo.

I sve to s humorom kao sredstvom za razrjeđivanje i najopakijih floskula i otrova što ih se ulijeva u uho i memorijom kakva bi vjerojatno stala tek u onih 20 terabajta tvrdog diska koliko valjda najviše stane u jedan kvadar.

- Godina 2022. je zaista bila moja godina. Dobio sam nagradu grada Šibenika za životno djelo, za doprinos sportu, kulturi, novinarstvu i publicistici. Dobio sam nagradu Franjo Bučar za doprinos sportu. Croatia Records je izdala moj autorski CD, na kojoj moje pjesme ne pjevaju samo klape, jer sam najveći dio glazbenog puta posvetio samo klapama, nego su i Arsen i Oliver i Mišo i Patiera i Jasna Zlokić. I četvrto je, izdao sam knjigu "Lipo stoji narančasta boja" od 90 godina Nogometnog kluba Šibenik. Dakle sve u roku od pola godine - govori u dahu. Evo i nastavka...

- CD sam nazvao "Dalmatinske drage luke“ zato što ja sam zakleti Šibenčanin, ali istodobno i bodul jer su moji porijeklom s Žirja odakle je Željko Jerkov, Maksim Mrvica, Miro Bilan. Ponosan san na to i da je Žirje dalo veliki doprinos Domovinskom ratu. I naravno, jer volim svaku dalmatinsku valu. No, za razliku od drugih kolega, izvještavao sam s utakmica košarkaša Zadra, nogometaša Hajduka, košarkaša Jugoplastike, vaterpolista Juga stjecajem okolnosti jer su, eto, u Slobodnoj Dalmaciji smatrali da treba ići netko tko bez obzira pripada li toj sredini, razumije sve događanja ili kao posljedica možda neke svađe tko treba ili ne treba ići pa sam ja ispao kompromis.

"Urednik nije mogao vjerovati da sam 216 naslova imao u jednom mjesecu..."

Kad je Smoje napisao da se zabavlja i gušta učenjem povijesti, nisu mu vjerovali, ali onako nonšalantno objasnio je tu posebnu metodu koja ne uzima sate učenja povijesti u školi, "strašno dosadne povijesti koju ni pas s maslom ne bi mogao progutati" već povijesti iz naočala dalmatinskog grada. Jer kako tuđem čovjeku objasniti drugačije morske orgulje, klape, dubrovačke zidine, Dražena, Jugoplastiku? Kako mu objasniti Hajduka? Kako mu objasniti tu ludu glavu koja će izazvati na dvoboj svaki zid koji vidi ispred sebe? Nevažno koliko visok. Taj mentalni sklop kojemu nikad ne smiješ reći da je nešto nemoguće? Jer će ti dokazati da nije.

Ivo Mikuličin za života je postao - povijest. Infišan u svoje poslove i hobije, tri ljubavi i ljubavnice - novinarstvo, sport i glazbu.

- Split moje mladosti je nešto divno, predivno. Zdravka Krstulović, Boris Dvornik, ručkovi u restoranu Central na Pjaci, a pored mene sjede braća Marjanović koje je Smoje koristio u Velom mistu, na Gripama se tek radi dvorana, pjesma odzvanja Dioklecijanovim podrumima. Utvaram si da sam pokupio nešto i od tog šibenskog crnog humora i cinizma kao i Arsen Dedić. Počeo sam pisati za Pomet 1972. godine, a onda je urednik Pometa bio pokojni Ante Jelaska poznat kao kazališni redatelj i kad je 1973. Ivić bio trener Šibenika, moj kolega koji je pratio sport za Slobodnu Dalmaciju je otišao u Split, a onda je Jelaska predložio mene da pratim Šibenik. Kako nas je samo troje bilo u šibenskom dopisništvu, slučajno sam tog tjedna radio i crnu kroniku, i sport i kulturu. U jednom sam mjesecu imao 216 naslova pa me tadašnji urednik Joško Kulušić, definitivno najbolji svih vremena, zvao da vidi tko to može napisati toliki broj tekstova - sjeća se Mikuličin.

No, preduhitrio ga je radio Šibenik na kojem je imao prvi profesionalni odnos, i to u prijenosima Šibenke u najslavnijim danima, kao i onu famoznu utakmicu Šibenka kontra Bosne.  

- Dogodile su se i Mediteranske igre, a mene su stavili za šefa press službe ovdje jer je ovdje bio i kajak i veslanje i nogomet i odbojka, a sad pokojni splitski gradonačelnik Ante Skataretiko, koji je bio i predsjednik organizacijskog odbora, sve je pomno pratio i na polovici igara me prebacio u Split. I tako, iz redakcije Slobodne Dalmacije su došli do mene i potpisali pristupnicu. I tako sve do mirovine. Mislio sam da ću tada stati, ali očito ne mogu bez pisanja u novinama, pjesmama, ma općenito bez pisanja.

"Ponosan sam što su mi prijatelji bili Arsen i Oliver"

Pa kako zapravo stati? Uz kotač vremena i toliko zabilježenih crtica kakvih se rijetki mogu podičiti.

- Slobodna Dalmacija me iz relativno malog grada Šibenika, moramo biti iskreni, slala na europska, svjetska prvenstva, olimpijske turnire. Bio sam i u Sevilli i u Rio de Janeiru, Berlinu. Zgodno je bilo što je moj posao objedinjavao moja dva hobija, a to su sport i glazba. Zgodno bi se nekad potrefilo da bi negdje išao kao glazbenik, a onda bi napisao nešto za sport. Jedan put sam se prevario, bili smo u Vancouveru i nazvao me urednik da napišem reportažu jer tko će u skoro vrijeme ponovno tamo. I napišem ja tada da je Vancouver raj za Indijance i pedere. Međutim, kad sam drugi put došao u Vancouver, dočekali su me hladno u Hrvatskoj katoličkoj misiji, i od tog sam trenutka odlučio da gdje god da idem kao glazbenik, izbjegavam što drugo. Jednostavno se kosi. 

A on i dalje sanja Arsena u kući pored mora i ne vjeruje da ga nema dok nebo kišu sprema, baš kao ni Olivera, pape koji se pjesmom uvijek vrati s mirisima ljeta i juga. 

- Ponosan sam što su mi prijatelji bili Oliver i Arsen, a Oliver mi nikad nije niti lipe uzeo za koncerte koje sam organizirao za klape i on bi došao pjevati. Jedino je, na Šibenskom trgu jednom prilikom, kad sam mu dao umjetničku sliku, rekao da mu je dosta slika i da bi bio red da mu poklonim pršut, po mogućnosti drniški. A s Arsenom? S njim sam bio toliko blizak da kad sam napisao jednu od moje četiri knjige, u toj „Moj Šibenik dušu ima“, nazvala me je Gabi i rekla da pola sitnica nije znala o Arsenu jer se on meni otvarao na jedan specifičan način. Znate, u jednom danu su na tri mjesta u Šibeniku neprijateljske granate ubile tri čovjeka, a Arsen je gledao vijesti i na njima vidio svoju mamu na ruševinama. Toliko se uznemirio, uzbudio da je nazvao svog prijatelja, književnika Momu Kapora u Beograd i rekao mu, ovim riječi -  Ako slučajno osjetiš da si ubijen, to sam te ja mućki ubio s leđa. Čudo je to, ljudi ne znaju tu njegovu stranu - veli Mikuličin.

Klikom miša letimo do kaleta i trgova Dalmacije, izvorišta notnih igrarija klapa.

- Ja možda nisam najbolji voditelj dalmatinskih klapa, ima puno poznatijih, kvalitetnijih, ali teško bi se iti jedan voditelj klapa mogao pohvaliti da je utemeljio, vodio ili pjevao u ovom kvartetu: klapa Šibenik, Bonaca, Vodički bunari i Skradinke. To su sve klape koje su osvajale nagrade na Omišu. Producirao sam i tridesetak izdanja nosača zvuka. I na duge staze, to se primijeti. I eto, uz sve to, pored svih zadarskih novinara napisao sam uvod u knjigu klape Intrade, recenziju za Misu svetog Vlaha našeg Vicka Dragojevića koji vodi klapu Kaše, recenziju za najboljeg splitskog melografa Duška Tambaću kao i recenziju za klapu Vinčace, trostrukog pobjednika Omiša. Bilo bi prirodnije da je to netko pisao iz njihovog kraja, međutim možda su oni smatrali da ću biti i nepristran i bez lažne skromnosti stručan, a ja si utvaram da mogu stručno pisati o tome.

"Od početka se vidjeli da je Dražen drugačiji..."

A njegova klapa "Bonaca" proputovala je svijeta i svijeta...

- Moja Bonaca je bila na jedno sedamdeset posto hrvatskih noći koje su se priređivale u okviru propagande Hrvatske turističke zajednice. Zašto su nas stalno nanovo zvali? Pa gdje god da bi došli, pjevali smo jednu pjesmu iz te zemlje. To znači dođeš u Stockholm, otpjevaš neku pjesmu od ABBA-e, primjerice. Shvatio sam to kad su Domingo i Svetlana Vassileva u Splitu otpjevali „Ta divna splitska noć“.  I onda smo Oliver, koji je bio moj prijatelj, i ja tako napravili u Londonu. Oliver i Bonaca izveli su „Let it be“. I tako to ide. To nije podilaženje, to je poštovanje domaćina. Vrhunac je bio Pariz, dan državnosti kada smo veleposlaniku svake države svirali i pjevali jednu njihovu pjesmu, jedino nam je štekao grčki pa smo samo odsvirali „Sirtaki“.

Baš kako stručno pričati može o košarci i nogometu jer je bio savezni sudac loptanja pod obručima i sudac na zelenom travnjaku s brankama. A Dražen? O njemu bi mogao pričati satima...

- Svaki klub je onda imao klub satelit. Šibenka je imala Osvit. Ja sam bio trener tog Osvita i finalna utakmica kadetskog prvenstva šibenskog saveza je bila ista kao Šibenka-Bosna. Nije se znalo vrijedi li zadnji koš. U tom sam trenutku bio i predsjednik košarkaškog saveza Dalmacije i zamolio sam Hrvatski košarkaški savez da na prvenstvu Hrvatske ne nastupa Šibenik ni Osvit već reprezentacija šibenskog saveza. Išli su po četiri igrača Šibenke, dva Osvita i dvojica iz zaboravljenih klubova. I tako, bio sam trener s kojim je Dražen Petrović osvojio prvu medalju u životu. I da stvar bude još jača, onaj isti sudac Matijević, koji je presudio Šibenka-Bosna, na tom je prvenstvu bio trener momčadi Maksimira. I još, uz sve to, kako sam pretpostavljao, za igrača turnira htjeli su proglasiti nekog iz Zagreba, a onda sam intervenirao koda Rate Tvrdića pa je ipak Dražen Petrović proglašen najboljim. Od početka se vidjelo da je on drugačiji - veli.

Kako? S tumačenjem u svega tri rečenica...

- Evo, slušajte sad ovo, naš centar dohvati loptu i sad ide Dražen protiv četvorice igrača, ja mu kažem da stane, a on prođe između njih i zabije koš. Drugi put kad bih rekao da stane, on opet prođe i zabije koš. I ja sam uvijek govorio jednu stvar, koju zapravo često spomenem, on je bio sebičan, ali mu to nije bila mana. To je jednostavno bio Dražen.

Svaki je pjevač najprije osobnost, priča za sebe, netko je duhovit, netko hrče, a netko uvijek nešto zaboravlja. Al' kad sve to zajedno zazvuči, osjetiš koliko su svi povezani, a opet ponaosob jedinstveni. Ima tu škvare, prave ka daska, šta znaju stvarat brodove k'o iz snova. Svaki ćošak i svaki šaraf im je ka svoja pismica, sve držu u šaci. Tu su i oni pisari, k'o žive enciklopedije jer svašta znaju i sve zapišu. Dok ostali rade, oni brkaju perom i po papiru šarama ispisuju. Bilježu svaki korak, svaku pikanteriju i ne bi nikad propustili ni jednu priču, ma i najmanju kažu. I ovdi ima ljudi šta znaju zavrtit jezikon ka najbolji političari. Zamota te u priču i ne pušta, dok se ti čudiš kako su uspili sve na svoju stranu povuć.

I raznih su struka - od meštara, pitura, inženjera, ekonomista, građevinara, programera, profesora, studenata, liječnika, obrtnika do glazbenika sa školon. Svaki ima svoga "ćuka", sami bi rekli.

"Nakon izvedbe Pete simfonije u kazalištu, znao sam sve..."

"Da nisam dobio zbor, možda i ne bih ostao u školi..."

- Ono što je mene kopkalo bilo je formirati zbor dječaka, pogotovo kasnije, oko 1988. godine, kad sam već preuzeo Muški zbor Brodosplit. Htio sam raditi po uzoru na pjevanje u srednjovjekovnim crkvenim kapelicama. Danas se je taj način zadržao naročito u Engleskoj, gdje pjevaju zborovi koji su sastavljeni samo od muških glasova, ali u širokom rasponu. Mješoviti zbor u sastavu: Cantus-djeca, falsetisti, tenori i basovi. Odlučio sam ući u tu priču, odnosno spojiti dječake sa Muškim zborom Brodosplit. Izdržao sam dvije godine vodeći zbor dječaka od 8 do 12 godina. Bilo je lijepo ali naporno, njima se koncept svidio, međutim imali su i drugih aktivnosti, najviše sporta, jer ovo je ipak Split. Trebalo je s njima raditi i solfeggio, a trebao im je i netko za razgovor. Trebala im je i mama i sestra, da ja mogu biti samo tata. No, to nije moglo tako. Jednostavno nisam bio osoba za to. Da sam imao neku pomoć, možda.

"Osjetio sam ljepotu muškog glasa i zvuka pjevača iz Dalmacije"

- Za mene su sve pjesme kao djeca. Sentimentalno sam vezan uz svaku. Nekako mi se čini da su mi uvijek značajnije pjesme koje su ljudima poznatije, koje su pobijedile na festivalu, pa mogu izdvojiti "Ništa kontra Splita", "Di si bija kad je grmilo", "2002. godine u Splitu", "Nismo mi bez cilja", Terezu Kesoviju i "Tajnu života". To su pjesme koje mi puno znače i koje su postigle veliki uspjeh. Međutim, postoje i pjesme koje nisu napravile veliki uspjeh, a uz koje sam vezan. Jedna od njih je i pjesma "Šumi more", koja je specifična i koju su izvodili Dubrovački poklisari, pjesma koja je kao himna moru, koja i mene prikazuje u jednom drugom svjetlu koji je bliži stručnjacima i glazbenim urednicima - diže obrve Vilović.

"U stanu sam napravio studio na balkonu..."

- U stanu sam napravio studio na balkonu. Pregradio sam balkon staklenom pregradom, na balkonu su mi bili uređaji, a prijatelji su dolazili snimati u moju spavaću sobu, gdje smo i pjevali i svirali. Sve je bilo dobro dok susjedi nisu poludjeli od buke. Bio je tu i bubanj, i to je treslo da, naravno, drugi nisu mogli spavati ni normalno živjeti. I tako, domislio sam i napravio kabinu u kojoj je bio bubanj, takvu da se vani ništa nije osjetilo, a kako se udarac ne bi prenosio na pod, stavio sam sedam fapovih federa, i onda kada bi bubnjar počeo svirati sve bi se ljuljalo. Ali se snimalo! Sve je bilo dobro dok jednom bubnjar unutar te kabine nije pao u nesvijest zbog nedostatka zraka. I onda sam uzeo usisavač majci i njime dovodio zrak sa balkona direktno u kabinu. Idući problem je bio, naravno, zvuk usisavača koji se čuo na snimci pa smo načinili sklopku koja bi se pritiskom na record usisavač ugasio. Iduće tri minute za vrijeme trajanja snimanja ne bi bilo zraka, ali bilo je izdržljivo - veli Neno.

"Svaka melodija ide na ovaj ritam..."

Nekada se vodilo računa kako se ne bi propustio neki dobar film ili utakmica. Danas takvih briga više nema, jer se uglavnom sve snima. I reprizira. Pritisneš dugme i vratiš prošlost u sadašnjost. Ali još uvijek, usprkos svoj toj silnoj tehnologiji, postoje stvari koje ne smiješ propustiti, jer su jednostavno neponovljive. Ne smiješ propustiti trenutak kada si nekome mogao uputiti lijepu riječ, stisnuti ruku, obrisati suzu.

Niti jedna tehnika, niti jedna elektronika, niti jedna informatika, nije, i nikada neće ni biti, u stanju nadoknaditi sve ono dobroga što smo propustili podijeliti sa svijetom, a što nosimo u svome srcu, u domeni svojih osjećaja. Bez obzira što je toliko toga u životu jednostavno bačeno na nas, i to u jednoj suludoj brzini, da naši odabiri u svemu tome prođu relativno nezapaženo.

Soren Kierkegaard je majstor aforizama. Evo jednog - Život se jedino može razumjeti unatrag, ali se jedino može živjeti unaprijed. Brzina i životni kaos prisiljavaju nas birati, a naš život ne dolazi do nas spakiran, pročišćen - isfiltriran.

On je poput jednosmjerne ulice. I onda, kako je naš pogled prema naprijed definitivno razmrvljen i kaotičan, život zahtijeva - pogled unatrag. Povratak u prošlost. Okret unazad.

- Interes prema prošlosti pokazao sam dosta rano, u ranom djetinjstvu kada svatko iskazuje neke svoje interese. Netko ima interese prema autima, avionima, jedrenju, a netko prema prošlosti. Moj interes je upravo ono što je prošlo, a ne ono što se događa danas ili što će tek doći. Taj interes je ostao, i postao sam povjesničar umjetnosti. Formirao sam se kako bih istraživao umjetnost prošlih vremena, a onda postupno sazrio - govori tako Radoslav Tomić, jedan od nekolicine akademika podno Marjana, ovaj povjesničar umjetnosti, persona kojoj je izbor studija bio točka preokreta, onog spomenutog okreta unazad.


Kao ljudska bića posjedujemo slobodnu volju. Mi smo, kako to neki kažu, "slobodni agenti", ali opet je najvažnija genetska predispozicija, mentalna, emocionalna ili psihološka struktura ličnosti koju velikim dijelom nasljeđujemo, a onda i različite životne okolnosti.

- Jasno je da je kod osobe koja se rodila na mediteranskom prostoru ta prošlost prisutna, vidljiva i očigledna, ali i da može izazvati senzacije kod onih koji žele iskusiti takvu vrstu senzacija. Netko prođe Peristilom, a zapravo ga nikad ni ne pogleda, a netko drugi, taj isti Peristil doživljava kao senzaciju koja ga bitno određuje. Rekao bih, što se Splita tiče, da je na mene najviše utjecala unutrašnjost splitske katedrale. Za mene ona predstavlja taj magični prostor, bez pretjerivanja, i bez umanjivanja njezina značaja. Splitska katedrala je autentična, nije me kod nje privukla samo rimska starina, već i kasniji stilovi koji su se nataložili u njoj. I barokni oltar sa zlatnim anđelima, i slike koje su se pojavljivale - sve su to vizualne senzacije iz ranoga djetinjstva koje su na mene ostavile neizbrisiv trag. Tih senzacija je bilo mnogo, u različitim mjestima, a u Splitu su to Dioklecijanova palača i Katedrala.

Naše društvo i danas počiva na tim pronalascima, pronalascima uz koje je titralo srce Tomića kroz svaki val baroknog pokreta, dok su njegove misli lutale kroz labirinte raskošnih crkvenih svodova, muzejskih dvorana i plemićkih palača.


A uzme li se objeručke i konstatacija da je umjetnost u Dalmaciji vezana uz umjetničko djelovanje venecijanskih kipara dolazimo do uzročnika Dalmacije kakva je građena...

- U Dalmaciji je samo kamen, mramora nema. Zbog toga jer nije postojao niti jedan domaći kipar koji bi mogao raditi mramorne skulpture. Kupovalo se najviše u Veneciji, dok je Dubrovnik naručivao umjetnine i u drugim centrima na Apeninskom poluotoku. Jedna je to od tema koja je europski relevantna, a mramor je kao materijal skup sam po sebi. Mramor je zahtjevan i nije se svakome davao u ruke, već je bio namijenjen uglednim umjetnicima. Može se reći da je broj skulptura na hrvatskoj obali znatan, i nije beznačajan u ukupnom korpusu mletačke skulpture 17. i 18. stoljeća. Najvećim dijelom istraživao sam umjetnost tih dvaju stoljeća, čije razdoblje nazivamo barokom, iako, u tom razdoblju postoje i određeni stupnjevi i preobrazbe navedenoga stila. Ali svakako, 17. i 18. stoljeće je u središtu moga interesa, a taj period širim i na 16. i 19. stoljeće o čijim sam umjetninama znao pisati. Dakle, bavio sam se umjetnošću novoga vijeka, od 16. do 19. stoljeća.

A Tomić je htio, zapravo, upoznati Dalmaciju kao cjelinu. I uspio je. Kao nekakav svjetionik koji nas vodi kroz gustu maglu vremena, otkrivajući tajne prošlosti i njihovu nevjerojatnu ljepotu. Pa i samo ime Radoslav kroz korijene iz slavenskih jezika, "donosi radost i slavu”.

- Gotovo da nema otoka, sela, gradića ili crkve koju nisam obišao. Osim crkvi, drugih prostora nije niti bilo. Muzeji su  relativno kasno osnovani, u privatnim zbirkama bilo je toga manje, ali ipak sam imao sreće vidjeti većinu relevantnih privatnih zbirki. Tada su zbirke bile sačuvane, dok danas više nisu. Obišao sam prostor od Kotora do zadarskoga kraja u potrazi za zbirkama inzistirajući na upoznavanju čitave regije, kako bih na racionalan i uravnotežen način mogao objasniti što sam vidio. Htio sam izbjeći određene subjektivizme, i nisam pojedine gradove htio definirati kao središta, a obzirom da živim u Splitu, Split bi trebao biti ta središnja točka moga interesa. Suprotno očekivanom, moj interes je jednako raspoređen prema svim lokalitetima, i ovisno o onome što sam vidio i prepoznao, pristupio bih istraživanju i pisanju.

I nije se kolebao reći kako je bilo i važnijih gradova od rodnog Splita, sredina u kojima je umjetnost bila raspoređenija u baroknom razdoblju. Prvi primjer je jedan prekomorski, onaj na otoku Braču.

- Na Braču su tijekom 18. stoljeća mnoga naselja dobila urbani karakter. Može se reći, da je župna crkva u Nerežišćima ljepša od svih baroknih crkava u Splitu. Crkva u Milni također, a da ne govorimo o Zadru, Boki Kotorskoj, Dubrovniku. Trebalo je samo sa velikom pažnjom uspostaviti ravnotežu vrijednosti urbanih sredina koje su se u baroku proširile. Brojna sela su u razdoblju baroka postala urbana. Izgrađene su nove crkve, podignuti novi oltari, kupljene nove slike i kipovi, i to je fenomen koji karakterizira barok.


- Lijepe umjetnine mogu se pronaći i u Zlarinu, Betini, na otoku Braču, ali i Lošinju koji je bio pastirsko mjesto, a tijekom razdoblja baroka je postao umjetničko središte. Također, tu je i Boka, koja je u tom razdoblju doživjela svoj vrhunac. Neka naselja su se definirala zahvaljujući i pomorstvu. Pomorstvo donosi i kulturu, dok nedostatak novca smanjuje mogućnost kupnje umjetnički vrijednih djela. Kada ste emancipirani i ekonomski neovisni, i ukoliko ste  proputovali svijet, tada se i vaš ukus promijenio. Barokne umjetnosti mogu se naći i u nekadašnjim zabitima, u selima koja su nekada bila ratarska i pastirska, i odjednom narasla. Njihovi stanovnici su posjetili Trst, vidjeli Veneciju, Anconu, Napulj, i shvatili da novcem mogu kupovati umjetnine koje će imati trajnu vrijednost. Moći će opremiti interijere umjetninama, i ukrasiti crkve. Neke srednjovjekovne mogle su novim mecenama djelovati zastarjelo, a umjetnine u njima mogle su im izgledati skromno, pa su zbog toga podizali nove crkve koje su opremali suvremenim djelima. Sve je to rezultat baroknoga previranja koji je u Dalmaciji bio intenzivan i zanimljiv.

U Splitu je Radoslav okular okrenuo prema katedrali svetog Dujma koja se u razdoblju baroka ukrasila raznim umjetninama.

- Uzmimo za primjer glavni oltar, koji je vrlo lijep, u kombinaciji drveta i pozlaćenog mramora, i slike koje se nalaze jednim dijelom na samom oltaru, a jednim dijelom iznad njega. U katedrali se posebno ističe i oltar svetog Dujma, to je remek-djelo barokne skulpture u Dalmaciji čiji je autor ugledni mletački majstor Giovanni Maria Morlaiter, koji je za Dalmaciju izradio veći broj umjetnina. Oltar svetog Dujma pokazuje visoki estetski obzor kanonika i plemića koji su taj oltar naručili, i za čiju prigodu je Julije Bajamonti napisao i skladao oratorij. Po tome vidimo da se radilo o događaju prvoga reda koji se u Splitu više nije ponovio. Bila je to svečanost koja nije bila samo izgradnja oltara za sveca zaštitnika, već su veličinu toga događaja svi osjetili. Svečanost, koja je uveličana koncertom i izvedbom oratorija. Radilo se o više umjetnosti, najprije kiparskoj, pa slikarskoj, ali i glazbenoj koja je bila integralni dio te svečanosti. Upravo je to smisao baroka – u cjelinu povezati različite umjetničke žanrove i vrste, i time stvoriti jedinstveno umjetničko djelo, kako ga Nijemci nazivaju Gesamtkunstwerk. Na taj način objedinjuju se u jedinstvenu cjelinu slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, ali i glazba te književnost, jer oratorij sadrži i riječi. Time bih zaključio, i naglasio da je to jedinstvena profinjena dionica koju je Split dao cijeloj dalmatinskoj i hrvatskoj likovnoj baštini 18. stoljeća.

- Moje djetinjstvo je bilo teško, prvo jer mi je otac umro kada sam imao petnaest i ostali smo majka i nas tri brata, a drugo jer je bila velika neimaština, tada nam je majka radila u poljoprivrednoj zadruzi. Međutim, taj sport, taj nogomet me vezao da zaboravim sve drugo. Nikada nisam mislio da ću biti ono što sam bio, niti da ću ići u profesionalce jer sam išao u industrijsku školu, ali dogodila se moja prilika i iskoristio sam je. Završio sam za brodskog strojara, ali sve se nekako čudno posložilo tako da sam ja na kraju škole, tamo negdje u svibnju i lipnju potpisao ugovor sa Hajdukom. Nisam radio ni dana, ali sam tri godine svako drugi dan morao na brodogradilište. I kako sam, eto, bio najstariji od braće, želio sam raditi kako bih došao što prije do financija kako bi se mogla prehraniti obitelj - sjeća se dana kada je sve što je napravio bilo poput sna, dalekog sna.

"Beara me naučio svemu..."

"Nisam mogao ostati trener ako nisam imao rezultat i trofeje..."

A dok je igrao ili bio trener, gledao je da je Hajduk jači i bolji. Nije kao danas, žalostan je Katalinić, da svi gledaju samo sebe.