Gospina slika u Sinju bila je “zarobljena”, a čuda pred likom Majke događala su se i puno prije pobjede nad Turcima u dolini Cetine

Ljudi i u odrasloj dobi slijepo slijede ponašanje drugih, postavljajući pri pomisli na neku promjenu svog ponašanja uvijek isto pitanje – A što će reći drugi?  Isto se, sigurno, pitao dio časnika i vojnika u Sinju koji se usprotivio vratiti sliku Majke od milosti s Tvrđave u obnovljenu crkvu u Sinju. Oni su bili uvjereni da im je Gospa darovala pobjedu nad ljutim turskim neprijateljem 1715. godine.

Fratri su htjeli mili lik Bogorodice vratiti u njezinu Crkvu iz koje je odnesena prije turske opsade grada i bila postavljena na oltar u crkvici svetog Mihovila na tvrđavi, netom nakon spaljivanja crkve u Varošu koja je obnovljena 1721. godine.

Povijesno je to svjedočanstvo fra Petra Filipovića koji je te događaje, o kojima se rijetko kada piše u novinskim redcima, doživio kao đakon. Nasljednicima je ostavio svoje svjedočanstvo u rukopisu koji se čuva u Samostanskom arhivu u Sinju.

Kruna ostaje na slici…

Istina koja se zbila prije više od 300 godina, a koje se iz dana u dan u Sinju iznova štuje, već je puno puta ispričana – 700 branitelja nekoliko je dana odolijevala turskoj višestrukoj i nadmoćnijoj vojsci, ali u osvit blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije dogodilo se čudo – Turci su pripovijedali kako su u noći vidjeli gospođu u bijeloj haljini kako hoda zidinama grada. 

Posebno u kolovozu, oči vjernika i hodočasnika uprte su u svetu sliku, sva srca za Mariju kucaju, sva usta mole, vapiju i uzdišu, a mnogi ostanu u nevjerici kada im se kaže kako je Gospina slika, nekoliko godina nakon velike pobjede, bila “zarobljena” – ali ne u rukama neprijatelja i zločinaca nego časnika i vojnika koji se nisu mogli miriti s tim da Slika mora napustiti crkvicu na tvrđavi i vratiti se u crkvu podno sinjskog Kamička. Pregovaralo se s crkvenim i državnim vlastima, a vojska i njihov zapovjednik prihvatili su tek dekret koji je potpisao mletački dužd, a koji je naredio povratak Slike u obnovljenu crkvu.

Karlo Spar, kojeg je fra Petar Filipović nazvao “generalom od oružja”. On nije štovao Gospu, ali kad je postao katolik uvidio je koliko štuju Mariju pa se odlučio boriti da se slika vrati u svoju crkvu. Kad su časnici rekli da su oni platili zlatnu krunu i da je ona njihova, on je izvadio vreću punu cekina i časnicima poručio da svatko dođe i uzme koliko je dao za Gospinu krunu – dakle, da uzmu svoj novac, a da je kruna njegova i da ostaje na slici – iz fra Petrova rukopisa prenosi nam fra Gabrijel Hrvatin Jurišić, sinjski franjevac, nekadašnji ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije u Sinju, poznati autor i urednik brojnih knjiga i monografija.

“I kamen bi proplakao”, tim je riječima fra Petar Filipović opisao procesiju koja je uslijedila s tvrđave prema Varošu govoreći o plaču puka na dvoru – prvi plakali od žalosti što Gospa odlazi iz tvrđave, a drugi od velike radosti što se vraća u svoju obnovljenu crkvu.

No, tu nije bio kraj problemima. Vojska je jednom isplanirala pod okriljem noći sliku ukrasti. Kako su fratri čuli za takav plan, neumorno su tri mjeseca stražarili i čuvali sliku – sve dok generalni providur Dalmacije i Albanije u Zadru, na molbu fratara, nije zaprijetio kaznom za sve koji ih budu uznemiravali.

I prije nego su Sinjani i Cetinjani pobjedu nad Turcima pripisali nebeskoj Majci, pred likom Majke od milosti događale su se fascinantni detalji, koji se medicinski ne mogu razjasniti.

– Narod je molio, mise su se slavile, bili su zavjeti, ali nitko nije ništa napisao. Poslije prve zapisane milosti se počelo pisati o toj slici – veli nam fra Gabrijel i tvrdi da je jedan dječak živio u Rami i želio je postati fratar, ali ga nisu primili jer je bio izrazito mali. Kako se nije mogao pomiriti s takvim odgovorom, molio je svim srcem cijelu noć pred slikom Gospe i u “malo dana naraste”, kako piše kroničar fra Petar Filipović. Taj mladić je poznati fra Ivan Mijaljić, izbjeglica iz Rame i kasnije župnik u Sinju.

U Rukopisu je fra Petar zapisao i događaj iz 1733. godine kada je svijetom vladala kuga. Živio je u Sinju Grgur Matić sa suprugom i petero djece, a bolest mu je odnijela dijete od četiri godine. Mnogo je ljudi stiglo na žalovanje, a tek se nakon dva dana otkrilo kako je dijete umrlo od kuge. Nedugo poslije u obitelji su svi preminuli osim jednog sina – Miška. Ljudi koji su ispunili kuću zbog žalovanja molili su se pred Gospom i nitko se drugi nije razbolio. 

Kroz godine su bezbrojni našli zdravlje duši i tijelu, mir srca i duše, obranu i zaštitu, pomoć i utjehu pred likom Čudotvorne Gospe Sinjske. 

Prije nekoliko godina slika se morala restaurirati pa je još jedan kamenčić upotpunio mozaik povijesti i bijega naroda iz Rame u Sinj. Naime, na slici je, među drugim dokazima, pronađen i rez nastao od savijanja slike koji dokazuje da su fratri morali saviti sliku da bi ju mogli staviti u torbu i tako donijeti u Sinj.

– Ta je slika bila najveće blago koje su fratri donijeli u cetinsku dolinu, ona je majka, zagovornica i tješiteljica – naša Čudotvorna Gospa Sinjska – zaključuje fra Gabrijel Hrvatin Jurišić.