Baka je željela samo jedno za svog bolesnog unuka – Splićanin Luka i njegove sličice učinile su čudo!

Priča o Luki Kanaetu, rođenom Splićaninu i predsjedniku Udruge “Sličice pričaju”, priča je o nesebičnosti, solidarnosti i vjeri da se i iz malih stvari mogu napraviti velika djela. Putem aukcija sličica, dresova i kolekcionarskih kartica Luka i njegovi suradnici pomažu ljudima u potrebi iz svih krajeva Hrvatske – djeci, bolesnima, starijima i obiteljima pogođenima nesrećama, prenosi HRT.

Sve je, kako kaže Luka, započelo spontano.

–Ja sam Luka Kanaet, rođen u Splitu, po zanimanju završeni konobar, ja kažem za sebe da sam sin željezničara, skretničara, običan lik iz kvarta. Radio sam na poslu i u razgovoru sa svojim prijatelje, izašao sam zapaliti, i ulazim na mobitel i samo vidim jednu baku koja kaže ja bih za svog Ivana, dala sve. U tom momentu ja govorim, ja ovu baku moram naći… koja je ovo emisija, što treba ovoj ženi?, prisjetio se Luka.

Riječ je bila o emisiji Labirint i priči bake Jele Zucalo koja se brine za svog unuka Ivana, teško oboljelog od cerebralne paralize.

–Meni se sin nikako nije mogao pomiriti da je on invalid. Muž i ja dobili smo skrbništvo. Kad sam ga dovela u Zagreb, kazali su mi da je to teška cerebralna paraliza, ako mislim da će mrdati rukom ili nogom, da ću morati puno truda uložiti, ispričala je baka Jela u emisiji Labirint (jesen 2024.).

Savjetovano joj je liječenje u Krapinskim Toplicama, mjestu za koje do tada nije ni čula.

–Ovdje je Ivan sretan, i ja sam uz Ivana sretna. Kad biste vi meni rekli Ivan će prohodati, sve bih dala da vidim da je on na nogama, rekla je baka Jela.

Luku je ova priča duboko dirnula, podsjetivši ga na vlastite bake.

–Luka je znao da mora pronaći ovu baku radi sebe, svoje bake Irene, i radi svoje bake Anđe stoga što zna kako je to kad baka ili djed daju unucima. To je najveći nivo.

Kontakt bake Jele dobio je vrlo brzo.

–Dobivam kontakt bake Jele i zovem baku, stavljam je na zvučnik, tu smo bili nas trojica, i samo su suze išle, prisjeća se Luka.

U akciju su se uključili i Lukini prijatelji. Među njima je i ugostitelj Frane Bego.

–Mislim da je njega, a kasnije i nas ta cijela priča o nemoćnoj baki i njenom bolesnom unuku, toliko ganula, da su mi oči pune suza, rekao je Frane.

Putem aukcija dresova i sličica, uz pomoć donatora i kolekcionara, prikupljena su sredstva za kupnju novog vozila prilagođenog invalidima – Caddyja s rampom – za Ivana i baku Jelu.

–Pojavio se Luka iz Splita i pitao me jeste li vi Ivanova baka? Ja kažem da jesam. Rekao je da smatram da je Caddy riješen i da će ga kupiti… Ja sam rekla, Luka, ja tebe dok sam živa moram upoznati. Jer ti si mome Ivanu, donio sreću. Najvišu što mu netko može donijeti, prisjetila se baka Jela.

Nakon toga, dio sredstava – čak 13.000 eura – doniran je i splitskoj onkologiji.

Ljubav prema sličicama kao pokretač dobrote

Lukina ljubav prema sličicama i nogometu seže u djetinjstvo.

–Ljubav za sličice, dobivao sam od svoga oca… Svjetsko prvenstvo 1998. godine mi je ostalo u sjećanju… tada je taj prvi album krenuo, rekao je Luka, pokazujući svoj prvi HNL album iz 1997.

Upravo tu strast pretvorio je u alat za pomaganje drugima. Don Mirko Šakić, svećenik Župe Gospe od Zdravlja u Podstrani, svjedoči o Lukinoj nesebičnosti.

–Vidjelo se u prvom razgovoru da je on jedan običan momak koji ima čisto i veliko srce i da se želi staviti na raspolaganje za druge, rekao je don Šakić.

Dodaje kako ga je posebno iznenadilo što se Luka odrekao iznimno vrijednih dresova.

–To je to slobodno srce, ne vezanost na nešto materijalno.

Među predmetima koji su prodani u humanitarne svrhe bili su i iznimno rijetki primjerci, uključujući dres Michaela Jordana s All Star utakmice, ali i vrijedne kolekcionarske kartice.

–Koliko god je lud kolekcionar, još je luđi pomagač, kaže Frane.

Pomaganje bez granica

Udruga “Sličice pričaju” danas okuplja desetak ljudi, a funkcionira kroz prikupljanje i aukcije sportskih memorabilija.

Luka, međutim, često ide i korak dalje. Nakon potresa u Petrinji prodao je gotovo cijelu svoju kolekciju kako bi pomogao stradalima.

–Rekao sam prijatelju prodat ću sve, briga me, prisjetio se.

Jedan od onih kojima je pomogao bio je i David Davidović iz Petrinje.

-Ono što Luka ima, to se ne može mjeriti novcem… nisam ni znao da je čitavu svoju kolekciju prodao da bi pomogao meni i mojoj porodici, rekao je Davidović.

Susret koji je uslijedio Luka nikada neće zaboraviti.

–Čovjek je iz Petrinje došao u Split sa svojom ženom da me upozna. Da mi se zahvali, da mi stisne ruku, ali da me upozna kao čovjeka, rekao je Luka.

Don Šakić na kraju poručuje:

–Svi smo mi nešto maleno, a onda ljubiti, dati sebe za drugog, to je nešto veliko.