˝Zid plača˝ u Imotskom: Ispisuje imena svih Imoćana koji su otišli u Njemačku

“Zid plača”. Tako je nazvao zid od crvenih opeka na autobusnom kolodvoru u Imotskom s kojega su stotine Imoćana otputovali na sve strane svijeta Toni Rebić, četrdesetogodišnjak iz Vinjana Donjih koji je na svaku opeku počeo upisivati po jedno ime iseljenika iz Imotske krajine koji je u bijeli svijet otišao u zadnjih 27 godina, dakle za vrijeme neovisne i demokratske Hrvatske.

Tek je počeo, na zidu je tristotinjak imena, još toliko je spremno za upisivanje, a sudeći po porukama koje stalno dobiva s imenima iseljenih sa svih strana trebat će mu i zida i vremena., piše lokalni.hr

-To su sve naši članovi obitelji, rođaci, prijatelji… Svatko na ovom zidu ima nekog svog. Upisujem ih jer oni nisu zaboravljeni, a tako ni uhljebima i vlastodršcima ne dam da ih zaborave – kaže Toni.

Sve je počelo kada mu je prijateljica Mila Aračić nedavno emigrirala u Njemačku.
-Nisam mogao doći pozdraviti se, a znao sam da će na autobusni kolodvor pa sam došao prije i napisao njezino ime na cigli u zidu u znak pozdrava. Nakon toga u inbox na Facebooku su mi stale dolaziti poruke, a di je moje ime, i ja sam iša ća, zar ja nisam prijatelj? Onda sam prvih dvadesetak imena prijatelja i rodbine na njihov zahtjev upisao. Kad se pročulo, počeli su mi sa svih strana svijeta slati popise Imoćana koji su se iselili da ih upišem. Što ću, upisujem – priča nam toni Rebić kako se našao usred nesvakidašnjeg posla.

 Toga se nakupilo. Evo u džepu, u mobitelu imam još 400 imena koje moram upisati. Lako je bilo u početku kada sam upisivao poznate. Sad moram svako ime provjeriti, vidjeti je li već upisano i onda ga zapisati – priča Toni i pokazuje popise na mobitelu. Tu su cijele obitelji, recimo Martina, Ivan i Ante Lozo. Dok čitamo, stiže nova poruka s listom od desetak imena: Ivan Kutleša, Marijo Puljiz, Stipe Kutleša, Josip Kutleša, Danijela Đuzel…

 Ovo sve pišem da vide gradski oci svoju sliku, kako vode ovaj grad. Ne voze se oni autobusom, ali svatko na ovom zidu ima nekog svog. Moraju doći poslati po autobusu gajbu rašćike u Njemačku. Ja ostajem i pišem dokle i ja ne završim na zidu – zaključuje Toni Rebić.

Cijeli članak pročitajte OVDJE