Marko Jelavić: Diktatori se u samostalnim koncertima dosta razlikuju nego kad nastupamo s Banom

Grupa Diktatori,
za koje smo čuli kada je Marijan Ban predstavio svoj prvi prateći
bend, malo pomalo zauzima svoje mjesto pod suncem. Diktatori su
danas jedna od najtraženijih grupa za provod i zabavu, a to govori
činjenica da ovoga ljeta sviraju nekoliko dana u tjednu i nemaju
vremena za godišnje odmore. Frontmen je Marko Jelavić, splitski
glazbenik koji svoju glazbenu karijeru započinje u studentskim
danima u Zagrebu, a povratkom u Split cijela priča postaje
ozbiljnija…

Diktatori su se okupili 2004.
godine, a u ovoj postavi svirate već sedam godina…

– Bend smo
osnovali gitarist Sandro Nižetić i ja prije deset godina, a od
2007. uz nas su bubnjar Marin Kalajžić – Šiljo, klavijaturist
Tibor Bošković te 2010. nam se pridružio sadašnji stalni basist
Luka Tičinović. Zbog fakultetskih obaveza smo Sandro i ja
uglavnom bili u Zagrebu tada pa smo većinom i svirali po tamošnjim
klubovima (Saloon, Best, Sax, Petica, Roko…). Najviše su to bili
studentski tulumi. 

Kako je došlo do suradnje s
Marijanom Banom kojem ste prateći bend već sedam godina?

– Upravo
na jednoj od tih studentijada u Zagrebu smo za gosta Diktatorima
pozvali Marijana Bana. Bilo je to 13. siječnja 2007. u klubu Best. Svirka je
prošla fenomenalno, na zadovoljstvo, kako svih nas, tako i
organizatora i publike. Ban tada nije imao prateći bend pa se bez
puno priče i dogovora logično nastavila uspješna suradnja koja
traje i danas.

Koliko se razlikuju Diktatori na
samostalnim koncertima, a koliko u kombinaciji s Banom?

– Razlikujemo
se dosta. Prvenstveno zato što Ban na koncertima izvodi svoje
autorske pjesme uz dvije, tri obrade od Azre i Jure Stublića, dok mi na
našim solo nastupima izvodimo pjesme od 30-tak nama dragih izvođača
(Prljavo kazalište, Bijelo dugme, Merlin, Dino Dvornik,
Čolić…).

Za Bana se zna tko je i što je, mi svoj zvuk tek
gradimo i usavršavamo što će se moći čuti i u autorskim
pjesmama. Ali pristup je uvijek isti, profesionalan i na visokoj
razini. U krajnjoj liniji, tu smo radi publike i ako je publika
zadovoljna onda smo i mi zadovoljni u potpunosti.

Marko, Vi ste zapravo isto što i
Gobac u Psihomodo Pop-u, što misliš da je tajna dugotrajnog i
 dobrog benda?

– Kao frontmen benda mislim da tu nema
tajne, jednostavno je kao i u svemu drugome u životu. Ako
iskreno voliš to što radiš, a uz to se tome u potpunosti i
posvetiš, rezultati ne mogu izostati. Publika vrlo brzo osjeti ako
netko nije iskren u tome što radi, nju se ne može zavarati.

Ističete da izbjegavate svirati
svadbe, moram priznati da je rijetkost da netko u današnje vrijeme
odbija takav vid posla…

– Ne odbijamo
svirati svadbe ako se netko odluči da želi upravo repertoar koji mi
sviramo na naš način, a to je da pjesma ide od početka do kraja,
nikakvo isticanje samog refrena, onda ćemo mi takvu svadbu
svirati.

Dosta ljudi nas je slušalo i gledalo petkom u jednom
klubu u blizini Splita gdje imamo stalnu svirku, pa budu oduševljeni
punim klubom i odličnom atmosferom gdje svi pjevaju, plešu i piju.
Istina, naš repertoar je dovoljno širok i komercijalan, ali za
tradicionalne svadbe uvijek radije preporučimo nekog od naših
dragih kolega.

Spomenuli ste autorske pjesme,
jeste li razmišljali da ih pustite napokon u javnost? Na sceni ste
već deset godina, ne treba ni spominjati da imate simpatizere u
velikom broju…

– Uvijek smo mi
razmišljali o autorskim pjesmama, ali nekako su se tek sada stvorili
preduvjeti da možemo to raditi na način koji nam odgovara. Nismo
željeli izaći s našim pjesmama na način da ih snimamo reda radi i
da se samo pojavimo u medijima. U deveti i deseti mjesec ove godine
napokon idemo u studio. Pjesme su tu, studio dogovoren, producent
spreman. 

U kakvim se pjesmama vidite?

– Mi se vidimo u
pop/rock muzici u najširem smislu. Ne želimo imati uska žanrovska
ograničenja, mislim da to treba doći spontano kroz rad na pjesmama.
Svi smo odrasli na različitim glazbenim stilovima, a jedina
poveznica svim tim pjesmama koje i mi sviramo od drugih izvođača je
da su to kvalitetne pjesme za koje se može reći da imaju ono
nešto.
Autori po jedne pjesme su Marijan Ban, Tomo Mrduljaš,
snimat ćemo i jednu odličnu pjesmu čiji je autor moj otac Matko
Jelavić, Nino Treskavica iz klape Sveti Florijan, Dado Pastuović,
itd. Imamo izvanrednu suradnju s nekoliko vrhunskih hrvatskih autora,
pa ćemo kad uđemo u studio vidjeti koje će od tih pjesama dobiti i
video spotove.

Spomenuli ste da ste sin Matka
Jelavića, pjevača vječnog hita “Majko stara”, kojeg u zadnje
vrijeme ne viđamo često po medijima iako je imao simpatije
publike. Gdje nam je Matko i koliko s njim komunicirate o vlastitom
glazbenom putu? 

– Imao je simpatije publike, ima ih i danas
jer je ono što radi iznimno kvalitetno. Pričam s njim o svemu,
pa tako i o mom glazbenom putu. Moj otac je jedan od najboljih
hrvatskih autora, pjevač s dugogodišnjom uspješnom karijerom i
rado je slušan među svim generacijama publike, pa mi definitivno
njegovi savjeti vrijede jako puno. Ne miješa mi se u posao i moj
način vođenja benda, ali kad zatreba uvijek se mogu osloniti na
njega i njegovo ogromno iskustvo u ovom poslu. Moj glazbeni put
je trenutno u bendu koji osim mene čine četvorica izvanrednih
glazbenika i kroz bend planiram iznijeti nekakvo moje viđenje
glazbe.

Prateći vas na društvenim
mrežama, ako sam dobro izbrojala, u ovih 11 dana ste imali osam nastupa. Pa vi svirate poput Rozginog benda, uspijeva li se dobro
zaraditi od glazbe danas?

– Ne znam koliko
Rozgin bend svira, znam samo da smo mi jako zadovoljni količinom, a
što je još bitnije, i kvalitetom nastupa. 

Volimo svirke,
to je ono radi čega se i bavimo muzikom. Ovih dana sviramo u
Cavtatu, Pirovcu, Sinju, Splitu, Rogoznici, Cresu, Stonu, Dubrovniku,
Daruvaru, Okrugu, Solinu, Podgori, Stomorskoj, Metkoviću, Milni,
Starom Gradu, itd., pa je logično da se nešto i zaradi.

Jedan Vaš prijatelj mi je
naglasio da moram postaviti pitanje vezano za žene. Da ne
kompliciram, koliko su žene bitne za Diktatore? 

– Taj naš dragi
prijatelj je jedan mučki provokator. (smijeh) A žene su itekako
bitne za Diktatore, pokreću svijet pa tako i nas. Volimo vidjeti
žene i u publici i veseli nas vidjeti toliki broj pripadnica
nježnijeg spola na našim nastupima i neka se tako i nastavi.