I bez radija i televizije, prije sedamdesetak godina, virusom glazbe zauvijek se zarazio Željko Bebek. Tu ljubav prenijela mu je majka Katarina. Jednog Božića puno godina unazad, govor duše izašao je notama. Danima i noćima Željko je zamišljao da svoje životne posrtaje i sretne trenutke prebrodi poput svoje Kate, a san dječaka mu se i ostvario jer je ovaj rođeni Sarajlija pomoću emocije postao uzor djeci i inspiracija mladima i starima pa se na njegovim glazbenim susretima okupljaju oni od 7 do 77 godina na ramenima. 

Kako i neće kad Bebek, iako u osmom životnom desetljeću, ne pokazuje znakove posustajanja.

S usnom harmonikom i mandolinom počeo je kao predškolac, uspješne godine u školskim klupama gotovo su odvele Željka u odvjetničke urede i sudnice, ali prevladala je glazbena iskra. Mnogo životnih epizoda ostalo je u prošlosti, ali živi od sadašnjosti i pogleda prema budućnosti.

- Žalosti me što sam nekoliko godina izgubio vjerujući kako ću kroz život biti pravnik. I dalje smatram da sam u tom trenutku dobro odabrao, ali ipak sam se pronašao u glazbi - priznaje Bebek koji se iz odijela čovjeka koji je stalno trčao i putovao u svojoj karijeri, u vrijeme bez pandemije, transformirao u personu koja je bacila sidro i uživala u zatočeništvu među četiri zida, silom neprilika.

"O tome neki mogu samo maštati..."

Njegovi su snovi kroz cijelu karijeru ostali isti - da dođe neka pjesma i da je ljudi vole.

- Ja sam sedamdesetih godina imao sjajne koncerte diljem regije, ali veseli vas kada su danas na koncertima uglavnom potomci onih koji su tih sedamdesetih bili u prvim redovima. O tome neki mogu samo maštati - iskren je pjevač posebne karizme i glasa. Glasa kojeg svako toliko, dok razgovaramo presjeku emocije.

- Ne spadam u rokere koji su svojom ljepotom osvojili žensku publiku nego rokere koji su ljudima dirnuli dušu glasom i pjesmom. I to je nešto najbolje što čovjek može postići u ovom pozivu - dodaje.

Moja Ružica je neumorna, mali je oblak ljubavi

Svježa energija i pokoje iznenađenje, koje Bebek svako toliko donese, svakako je i glazbena obiteljska priča koja je krenula prije nekoliko godina, a u posljednje je vrijeme uspješno "stasala na noge". 

Sin Zvonimir krenuo je očevom stazom pa je pjesmama, koje su hitovi bili i prije nego se on rodio, već osvojio srce publike koja je tako dobila nasljednik. Baš kako to veli pjesma "Kakav otac, takav sin", živi dokaz sreće, ponosa i užitka kada "Bebek junior" i "Bebek original" dijeli pozornicu.

Posvetio je Željko pjesmu i svojoj kćeri Katarini, posebno mjesto u glazbenom svijetu dobit će i njegova supruga Ružica, pokretni motor ove plodonosne priče.

- Neumorna je i odmjeruje nas u svemu što donosi teška sadašnjica. Ona je mali oblak ljubavi, kako stoji u naslovu albuma - zastao je Željko na trenutak, oči su se napunile suza. Suza radosnica.

 

Ponovno u Spaladiumu!

- Na neki način, u pola stoljeća karijere mogu biti siguran da ću biti nominiran za nagradu za životno djelo, ali biti nominiran za pjevača godine u godinama u kojima sam dočekao i ispratio puno sjajnih pjevača, živeći u eri fantastičnih pjevača, to je zbilja impresivno. U isto mi vrijeme stvara obvezu da i dalje stvaram - odgovara na pogled za sobom, pogled na karijeru s kojom je zadovoljan. Ništa ne može vratiti, objašnjava, što je bilo - bilo je.

U gradu koji je dao velikana Olivera Željko je imao priliku biti dio te male povijesti čovjeka koji je imao specifičan izraz i emociju. Za njega će Oliver ostati u sjećanju kao čovjek koji je "svaku pjesmu prije prostudirao pa tek onda otpjevao na način koji se to svijetu dopada".

U Splitu će Bebek, ekskluzivno nam je otkrio, ponovno svoje poklonike razveseliti koncertom u Spaladium Areni. I to u 2022. godini.

- Mi se spremamo već godinu dana za to, trebat će još vremena, ali napravit ćemo nešto što će biti doživljaj. Obećavam koncert u Spaladiumu, obećao sam ga Splitu sada, a ranije sam ga još obećao samom sebi. Zato, to treba ispuniti - govori ovaj 76-godišnjak koji je već jednom napunio tu veliku dvoranu, ali i onu na Gripama.  Koncert za vječnost skromnog, energičnog i svima dragog Željka.

Radovali su se njihovu dolasku na svijet. U obitelj su trebali stići blizanci. Bila je to njezina prva trudnoća i doživotni šok. Već ih je kaže vidjela u dvorištu, u igri. Čula graju i veselje. No visokorizična trudnoća završila je u 39. tjednu, hitnim porođajem nakon kojeg je kući došla samo s jednim dječačićem. Ono što je u kolovozu 1998. trebao postati najljepši dan u životu mlade majke, pretvorilo se u najgoru noćnu moru. Na porodu je jedan sinčić umro, a drugi rođenjem postao dijete sa stopostotnim invaliditetom.

Loše stvari se događaju u našim životima i u životima ljudi koje volimo. Traume, gubitak posla, smrt, financijski slom, bolest, patnja,... i jednostavno stvari više nisu u redu. Tako je to - život donese ono što ne biramo, što nikada ne bismo htjeli.

Slijeganje ramenima kome god su se obratili. Razumijevanje, popraćeno šturim birokratskim odgovorima. Do kada tako? Do nove tragedije?

Pa zašto baš ja...?!

- Nakon carskog reza, ustanem se uz svu muku, izađem na balkon, pogledam prema nebu i zapitam se pa zašto baš ja. Gorčina unutar tebe. Kako polako dolazite k sebi, mijenja se percepcija na svijet. Kroz cijeli život, i to život od Duje na ovamo, prati te Božja providnost. Na jednu stranu se vrata zatvaraju, ali se automatski svjetlo pojavi na drugom dijelu i otvori druga vrata - govori Dijana Aničić, majka Duje koji 24 godine uveseljava, drma ovim svijetom i dokazuje da je sve moguće, premda su joj liječnici po porodu kazali kako neće dočekati ni sedmi dan.

- U cijeloj toj situaciji bilo je dobrih i loših ljudi, ali jako je malo ljudskosti i puno egotripa. Ni danas mi samo nije jasno ni objašnjivo zbog čega je teško reći da si pogriješio. Svi mi griješimo, prva ja, ali kad ne znam onda pitam, kad pogriješim i ispričam se - priča Dijana osvrćući se na odluku suda kako se dogodila liječnička pogreška pri porodu.

No, Tonija nitko ne može vratiti, a Duje je pri tom porodu zbog nedostatka kisika pretrpio teško oštećenje mozga.

Ipak...

Nema cijene koju roditelj ne bi platio za svoje dijete

Nastala je tako udruga "Anđeli", simbol proboja svih birokratskih pravila i omogućavanja lakšeg života djeci s teškim tjelesnim invaliditetom i njihovim roditeljima. Jer nema te cijene koju roditelj nije spreman platiti za svoje dijete. No, kada je ono teško bolesno, cijena je tada astronomska.


- Kako kada sam rodila Duju nije bilo ničega za rehabilitaciju, a kako ja ne mogu trpjeti nešto što nije odmah i sad, krenula je priča s "Anđelima". Upoznavala sam roditelje s teškim dijagnozama, pričali smo, kopali i osnovali udrugu. Prvo smo bili klub roditelja pri udruzi UOSIS, a onda smo se odvojili - vraća se.

Duji stigao poziv za upis u vojnu evidenciju i nastao - kaos!

Nagledala se Dijana svakakvih epizoda, gorko zaplakala kad je nitko ne vidi. Stigao je Duji čak poziv za upis u vojnu evidenciju...

- Od Hrvatske države sam naučila svašta očekivati tako da mi to nije bilo iznenađenje. Stvorio mi se poziv na vrata, a kad sam to objavila na društvenim mrežama, dogodio se kaos u javnom prostoru. I bila je to prava uvreda za mene, Duju i za cijelu populaciju sličnu njemu. Degradacija,... ma jedna katastrofa - kaže. Još veća je rodni list za nerođeno dijete. I to se dogodilo Dijani koja je bila i razlog za status roditelja - njegovatelja na državnoj razini.


 - Psihoterapija mi je ući u radionicu "Anđela" i proizvoditi jaja, balone, kutije... Ili šivati - veli pa dodaje:

- Za osamnaesti sam rođendan od bake dobila prvu šivaću mašinu i zarađivala sam tako šivajući. Sebi sam prvo, na ruke, sašila kratku haljinu. Baka mi je pokazala punat, ubacivanje laštrika, i nosila sam je... Polako sam na Bagatovoj mašini učila i učila. I sada imam istu mašinu, samo sada treba dosta stvari podvući Duji jer ne nosi sve u ranije određenim veličinama krpica.

U vremenima kada svi žele privući našu pozornost i kada je teško u moru laži, krivotvorina i imitacija pronaći nešto originalno i autentično, Dijana Aničić žena je koja je u skrbi za bolesnog sina i borbi za prava djece s invaliditetom našla životni smisao. Osobnu bol pretvorila je u borbu za svu djecu s invaliditetom. Jer dok djeca šute, roditelji ne odustaju. Roditelji su njihove ruke, noge, ali i glas.

U svim mitovima i legendama za doći do blaga, do bogatstva, junak mora proći kroz velika iskušenja i opasnosti. Ubiti zmaja, spaliti vješticu, poljubiti žabu. I onda oženiš princezu, a njezin ti otac preda kraljevstvo u ruke. Nikada to nije bilo lako, a brojni su i stradavali na tom putu do visokih pozicija.

Odlučno, s puno osjećaja, pronicljivo, onako kako samo on zna, stigao je Zeko na vrh među stotine obožavanih likova. Premda, čim se ovdje malo digneš, njih deset te gleda ugaziti, a on se digao visoko, najviše moguće, a opet ostao uspravan i svoj.


Klis je bio u turskim rukama, Split u mletačkim, a u Zečiće nije mogao ni vodovod dok Dražen s prijateljima nije poručio da je dosta čekanja.

Prestao trenirati u Hajduku i posvetio se pjesmi

- Kad sam imao 4,5 godina onda su mi mama i tata govorili da otpjevam nešto za goste jer sam strašno volio pjevati. Uz to sam i volio nogomet, i on mi je nekako bio prvi jer u Splitu si onda mogao igrati u Hajduka ili, ako te ne prime, onda ideš na neki drugi sport. Ako ne igraš u Hajduka onda si "otpadnik". Tako je bilo i sa mnom. U jednom trenutku mi se dogodio zdravstveni problem, nakon tri godine vježbanja nisam išao na neko putovanje, razočarao sam se i odlučio sam pjevanje izgurati do kraja.

A trčao je cross za školu, a bio je na gimnastičkom i atletskom natjecanju.

- Moja generacija su Slaven Bilić i Toni Kukoč. Kasnije smo svi mi otišli nekim drugim putem, ali je to bila dosta uspješna generacija zdravih glava bez obzira u kojem smo polju - kaže ovaj kantautor koji je poguranac u karijeri dobio kada je Mišo Kovač uzeo njegove tekstove. Mladić koji je frizurom nalikovao na Bobbya iz grupe Boney M, putem do zvijezda u niskom je startu krenuo na festivalu "Mladosti moja raspjevana", sa svega 13 godina.

Pobijedio na festivalu i stekao neprijatelje

Istina je stoga da je gigantskim koracima naprijed koračao poslije 1993. godine i pjesme "Govore mi mnogi ljudi" s kojom se popeo na tron Melodija hrvatskog Jadrana.

- Sjećam se da je za snimanje dugo trebalo čekati za uhvatiti termin u studiju. Kad sam izdao tu pjesmu, na Festivalu je pobijedila i onda sam stekao navodno puno neprijatelja u životu. Ne znam zašto, ali sam sam sebi to objašnjavao da postoji doza ljubomore, ali ona treba biti za borbu na estradi, a ne zato što mrziš nekoga komu ide bolje u jednom trenutku - veli čovjek koji je dvoranu Gripe napunio čak sedam puta.

- U životu kad dođete do nečega shvatite da je pravo vrijeme ono provedeno s prijateljima, uz druženje, pršut, vino, spačke... Zato se vraćam ondje gdje ne trebam paziti što reći, gdje mi je lijepo. Svijet je otišao u drugom pravcu, prenijelo ga je, napravio je krug i nije se vratio u normalu. I još nismo sigurni hoćemo li ponovno cijeniti neke male stvari - odgovora Zečić na pitanje o rodnom mjestu njegove majke i oca. Ondje suši pršute, nareže ih kad je s prijateljima. Spominje rođake Boru, Ivana i ostalu ekipu iz Zečića.

Za gušte zaigra i nogomet.

- Uvijek sam nervozan kad je neko događanje. Moram pobijediti na nogometu, a na koncertu želim da je ljudima dobro. Imam to u sebi, kad izgubimo taj dio onda se ne treba baviti ni sportom ni pjevanjem - u dahu je izgovorio. Pa nastavio.

- Braća Ante i Željko su bili bolji od mene u nogometu. Kasnije sam se ja ipak najviše reklamirao jer sam se bavio estradom i jer sam bio dio Split Starsa pa me onda valjda zbog toga vežu uz balun.

Nepobjediv u briškuli i trešeti, prije koncerta - moli

Nepobjediv je, kažu, u igranju briškule i trešete koje često zaigra u garderobi prije koncerta sa svojim bendom, a ritual prije izlaska pred publiku je i desetak minuta molitve. Ima ipak i smiješnih scena s koncerata.

- U Ljubljani sam svirao, orkestar je već krenuo s glazbom i penjem se ja tako na pozornicu, a tapeta je bilo viška. Ne vidim od svjetla, zapnem i zaplivam. Taman sam u to neko vrijeme operirao i koljeno i srećom nije bilo težih posljedica, izbjegao sam pad a da sam pao svi bi rekli da sam pio. No, baš tu noć nisam ništa popio.

Kaže kako postoje dvije vrste ljudi - grješnici koji za sebe kažu da su pravednici i pravednici koji kažu da su grješnici. Sebe drži za grješnog čovjeka koji se trudi u životu biti bolji.

- Nogomet igrate za svoj gušt, ali kad život posvetite jer znate da će netko doći uživati u vašem potezu, onda pazite koliko pijete, koliko trenirate i slično. Tako je i u mom životu. S glazbom živim 24 sata, moja obitelj je žrtva toga, ali dok mi oni daju podršku, ima li što ljepše na svijetu...

Neprestano nam se servira reality program. Televizijska je misija navesti ljude da se ponašaju sukladno želji organizatora u različitim životnim situacijama. Prepreke, napasti i izazovi svakodnevica je izlaganja sudionika. I obično to prati nagrada, novac, popularnost. Manje više svi imaju isti scenarij s pojedincem kojemu je cilj ostati posljednji.

U svijetu računa, proračuna, bilanci, u društvu prepunom ograničenja, rasporeda, rokova kao i satnica, dnevnica, mjesečnih i godišnjih plaća, nema čovjeka koji nije duboko uvjeren u svoju pravednost.

Iako tako lako upiremo prstom u drugoga, svaki svoj postupak opravdavamo bez ostatka, držimo ga pravednim i čudom se čudimo kad netko drugi za nas ustvrdi da smo - nepravedni. Pravda i pravednost. Istjerujemo ih od rođenja, ali za sebe držimo kako smo pravedni da pravedniji biti ne možemo.

Da tomu tako nije dokazuje čak i prikaz pravde koja se često postavlja u lik žene koja u jednoj ruci drži vagu, a ima prekrivene ili zatvorene oči. Umjesto da jamči "pravdu za sve" ona ima ili loše baždarenu vagu ili viri kroz prste kojima prekriva oči.

Od Crvenog i Modrog jezera preko Supetra do Splita

- Sjećam se da sam bio 5.c razred, bila su tri peta razreda po 35 učenika. Danas je to spalo na iznimno malu brojku, neprepoznatljivu. Bio sam gore prošle subote i popričao sam s mještanima koji kažu da je u zadnjih par godina trend porasta djece. Daj Bože da se tako i zadrži. Pa i Runovići su vrlo blizu Splita, sat vremena prosječne vožnje, a za isto toliko vremena u srednjoj Europi samo voziš do radnog mjesta - govori čovjek koji je svojim djelovanjem postao eufemizam za splitsku odvjetničku scenu.

- Moj otac vrlo je mlad umro i nas petero je najviše odgajala baka. Inzistirala je na tome da svi moramo završiti školu i imati zanimanje. I tako, imao sam sklonosti prema ovakvom poslu, a i sestra starija tri godine je završila Pravni fakultet - priča Ljubičić koji je, kako kaže, vrlo brzo osjetio zov rada u privatnom odvjetništvu.

- I to kad sam se zaposlio prvi put, a bilo je to 1981. godine na Braču, u općini na Supetru. Državni posao, ja mlad, neoženjen, svaki drugi dan sam putovao tamo i onda sam shvatio da je to previše zatvoren krug poslova kojima bi se trebao baviti. I nakon 14 mjeseci nisam više mogao, išao sam od odvjetnika od odvjetnika, svi su bili susretljivi, a primio me je moj uzor u svemu, sada nažalost pokojni, Domagoj Matejčić. Kod njega sam bio i vježbenik.

"Ključna je vjera u sebe, a sve će kad tad doći na naplatu"

U života čije dimenzije, pravila igre, dužinu trajanja igre, sankcije i konačno i same pobjednike određuje netko drugi, Vinko je uz radišnost i upornost ostvario svoj ciljani put.


U sudnici je prvi put aktivno radio na slučaju ometanja posjeda na Žnjanu, i to 1982. godine, a u radnom se vijeku nagledao svega, priznaje.

- Svakako mi se za života urezala jedna od crtica iz 1992. kada sam branio jednog od četvorice Splićana na suđenju u Sarajevu za navodni napad na Banovinu. Tada smo mi odvjetnici uz pomoć Kriznog štaba stigli na raspravu u vojarnu u Sarajevu, a na ulazu su zahtijevali da nas se kao odvjetnike pregleda. Mi smo to odbili, a za njih je to bio šok. Poručili smo im tako da nećemo podviti rep i da ne želimo pristati na kompromise. Tada je država bila u nastajanju, trebalo je imati snage. Nakon pola sata su nas pustili da uđemo  - prisjeća se u dahu.

Potresan predmet je bio slučaj Antonije Bilić u kojem je zastupao njezinu obitelj. Pokazalo se na kraju da je ta mlada cura ubijena na iznimno okrutan način.

I slijepac vidi kako je pravda u našem svijetu jako relativan i rastezljiv pojam, ali, prema riječima eminentnog odvjetnika, treba vjerovati da je pravda dostižna, kako veli i poznata poslovica.
 
- Nekad pravda nije zadovoljena sudskom presudom, ali ako razmišljam da nije zadovoljena, onda ulazim posve defenzivno u spor ili parnicu, onda si limitiran i hendikepiran od početka. Vrlo opasno bi bilo razmišljati na takav način - govori Ljubičić.

"Rijetko pravda nije dostižna..."

Iako je...


Često predmete sanja i prebire po mislima jer, kaže, teško je u odvjetničkom pozivu odvojiti profesiju od ljudskosti.

Ima rituale koji ga opuštaju i od njih ne odustaje

Od sedam unuka, njegov Fran mu je jedini dječak, a Luce kraljica, smije se dok otkriva kako nije bio jednog dana na bolovanju u četrdeset godina rada. Tek što se svakog dana zbog "potrebe ureda" dobaci do obiteljskog stola.


- Od početka lipnja pa do polovine listopada sam stalno na plaži. Moram priznati, ili sam ja to sebi umislio, da mi odlazak na more drži zdravlje tijekom cijele godine. I to svakog dana ujutro oko 7 i navečer u 20 sati, budem po otprilike 45 minuta.

Baš kako i danima traje sreća kad sretne dojučerašnje vježbenike.

- Nema dana kad ne sretnem nekoga na sudu ili u blizini suda na ulici tko nije bio moj vježbenik, ima ih više od dvadeset sada. I to je jedan od najvećih pokazatelja rada i pozitivnosti. Pa i moje dvoje djece su odvjetnici...

- Dogodilo se sa 16 ili 17 godina. U to vrijeme mi je Goran Taraš rekao da mu treba pjevačica u bendu, a ja sam pristala samo da ga se riješim. Prvi nastup s grupom "Novi dan" bio je u Kostanjama poviše Omiša i dobro ga se sjećam i danas. Znam da sam umirala od straha, doslovce nisam znala što je mikrofon, a bojala sam se i da me netko ne bi gađao jajima. Nakon prvog aplauza, kad sam vidjela da su ljudi oduševljeni, bilo mi je drago, jedan lijepi doživljaj - priča. I zakotrljalo se.

Mi bez publike ne možemo voditi koncert

- Bine obično budu s daskama koje nisu lijepo posložene jedna do druge pa se stvore procijepi, a onda i nevolje za pjevače. Štikla mi je zapela par puta, a tu seriju otvorio je Splitski festival. Valjda su se tada i u publici pitali što više stojim na bini, Oliver Mlakar nekoliko je puta pozivao publiku da me pozdravi pljeskom - smije se popularna Zore.

Jednim pogledom i gestom se s Joškom dogovori na sceni

- Cilj mi je bio biti obiteljska osoba, sa suprugom i djecom, putovati i raditi štošta drugo. Nisam se željela baviti jednom stvari. Volim druženja i ljudi, jasno je da svi imamo jedan život i onda ga treba živjeti punim plućima - u dahu priča.

Jedini i ispravan put je kvaliteta