Article

//www.dalmacijanews.hr/files/61d2136f6f52df4ccc8b456a/80
Foto: DalmacijaNews

"Ne spadam u rokere koji su svojom ljepotom osvojili žensku publiku već glasom i pjesmom!", imao je Željko i jednu ekskluzivu koja će razveseliti sve Dalmatince

02.01.2022. u 22:05h
Njegovi su snovi kroz cijelu karijeru ostali isti - da dođe neka pjesma i da je ljudi vole.

I bez radija i televizije, prije sedamdesetak godina, virusom glazbe zauvijek se zarazio Željko Bebek. Tu ljubav prenijela mu je majka Katarina. Jednog Božića puno godina unazad, govor duše izašao je notama. Danima i noćima Željko je zamišljao da svoje životne posrtaje i sretne trenutke prebrodi poput svoje Kate, a san dječaka mu se i ostvario jer je ovaj rođeni Sarajlija pomoću emocije postao uzor djeci i inspiracija mladima i starima pa se na njegovim glazbenim susretima okupljaju oni od 7 do 77 godina na ramenima. 

Kako i neće kad Bebek, iako u osmom životnom desetljeću, ne pokazuje znakove posustajanja.

S usnom harmonikom i mandolinom počeo je kao predškolac, uspješne godine u školskim klupama gotovo su odvele Željka u odvjetničke urede i sudnice, ali prevladala je glazbena iskra. Mnogo životnih epizoda ostalo je u prošlosti, ali živi od sadašnjosti i pogleda prema budućnosti.

- Žalosti me što sam nekoliko godina izgubio vjerujući kako ću kroz život biti pravnik. I dalje smatram da sam u tom trenutku dobro odabrao, ali ipak sam se pronašao u glazbi - priznaje Bebek koji se iz odijela čovjeka koji je stalno trčao i putovao u svojoj karijeri, u vrijeme bez pandemije, transformirao u personu koja je bacila sidro i uživala u zatočeništvu među četiri zida, silom neprilika.


"O tome neki mogu samo maštati..."

Njegovi su snovi kroz cijelu karijeru ostali isti - da dođe neka pjesma i da je ljudi vole.

- Ja sam sedamdesetih godina imao sjajne koncerte diljem regije, ali veseli vas kada su danas na koncertima uglavnom potomci onih koji su tih sedamdesetih bili u prvim redovima. O tome neki mogu samo maštati - iskren je pjevač posebne karizme i glasa. Glasa kojeg svako toliko, dok razgovaramo presjeku emocije.

- Ne spadam u rokere koji su svojom ljepotom osvojili žensku publiku nego rokere koji su ljudima dirnuli dušu glasom i pjesmom. I to je nešto najbolje što čovjek može postići u ovom pozivu - dodaje.


Moja Ružica je neumorna, mali je oblak ljubavi

Svježa energija i pokoje iznenađenje, koje Bebek svako toliko donese, svakako je i glazbena obiteljska priča koja je krenula prije nekoliko godina, a u posljednje je vrijeme uspješno "stasala na noge". 

Sin Zvonimir krenuo je očevom stazom pa je pjesmama, koje su hitovi bili i prije nego se on rodio, već osvojio srce publike koja je tako dobila nasljednik. Baš kako to veli pjesma "Kakav otac, takav sin", živi dokaz sreće, ponosa i užitka kada "Bebek junior" i "Bebek original" dijeli pozornicu.

Posvetio je Željko pjesmu i svojoj kćeri Katarini, posebno mjesto u glazbenom svijetu dobit će i njegova supruga Ružica, pokretni motor ove plodonosne priče.

- Neumorna je i odmjeruje nas u svemu što donosi teška sadašnjica. Ona je mali oblak ljubavi, kako stoji u naslovu albuma - zastao je Željko na trenutak, oči su se napunile suza. Suza radosnica.

 

Ponovno u Spaladiumu!

- Na neki način, u pola stoljeća karijere mogu biti siguran da ću biti nominiran za nagradu za životno djelo, ali biti nominiran za pjevača godine u godinama u kojima sam dočekao i ispratio puno sjajnih pjevača, živeći u eri fantastičnih pjevača, to je zbilja impresivno. U isto mi vrijeme stvara obvezu da i dalje stvaram - odgovara na pogled za sobom, pogled na karijeru s kojom je zadovoljan. Ništa ne može vratiti, objašnjava, što je bilo - bilo je.

U gradu koji je dao velikana Olivera Željko je imao priliku biti dio te male povijesti čovjeka koji je imao specifičan izraz i emociju. Za njega će Oliver ostati u sjećanju kao čovjek koji je "svaku pjesmu prije prostudirao pa tek onda otpjevao na način koji se to svijetu dopada".

U Splitu će Bebek, ekskluzivno nam je otkrio, ponovno svoje poklonike razveseliti koncertom u Spaladium Areni. I to u 2022. godini.

- Mi se spremamo već godinu dana za to, trebat će još vremena, ali napravit ćemo nešto što će biti doživljaj. Obećavam koncert u Spaladiumu, obećao sam ga Splitu sada, a ranije sam ga još obećao samom sebi. Zato, to treba ispuniti - govori ovaj 76-godišnjak koji je već jednom napunio tu veliku dvoranu, ali i onu na Gripama.  Koncert za vječnost skromnog, energičnog i svima dragog Željka.



* Dalmacija News u novom 2022. ljetu svakog će ponedjeljka donositi razgovore s ljudima koji su zvijezde u mnogim životnim poljima. Ostanite i dalje uz nas *


hr Sun Jan 02 2022 22:05:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/637b0fb318d1cbc7948b459a/80
Foto: Ivana Ivanović

Od malena je želio biti kirurg, medicinu je riješio u roku s odličnim, a onda operirao u Vukovaru i do temelja promijenio kiruršku sliku splitske bolnice

21.11.2022. u 06:26h
Baš kako i tijelo upozorava, pali žuto treptavo svjetlo na semaforu. Poziva na reakciju, poziva na djelovanje, a rukama Zdravka Perke alat je kojim se život spasi i produži
Različita su područja na kojima čekamo čuda. Različite su naše želje i naši snovi koji bi se nekim čudom trebali ostvariti. Koliko ljudi toliko i različitih pristupa temi čuda.

Ali jedno je sigurno.

Uvjereni kako smo savršeni, besprijekorni, svemogući tek kada nas surovosti i realnosti života suoče s našom bespomoćnosti - čekamo čudo. Stjerani "u životni kut", bez ustručavanja zakorači se u područja u kojima nikada do sada nismo bili, pokucamo na vrata kroz koja nikada prošli nismo, obratimo se nekom za kojeg do sada nismo ni željeli čuti.

Odrastaš, opet imaš neki plan. Živiš u zajednici, hoćeš kupiti stan, pa ti ispred nosa ode nešto što si mislio da je savršeno. Kako smo zakasnili? Kako nismo sreće imali? 

Nemoj ovo! Nemoj ono! Pazi! Ne diraj! - opomena do opomene. Čim se rodimo. Neke vrijedne i potrebne, a neke suvišne i nepotrebne. U toj svoj silnoj buci i galami čovjeku se je teško snaći. Teško je razlučiti opomenu od opomene. I tako čitav svoj život. Roditelji, odgajatelji, učitelji, profesori, prijatelji, neprijatelji, znanci, stranci, znanost, medicina, država, poreznici, ekolozi...

Ima čovjek osjećaj kao da je u nekom popravnom domu ili da je nesposoban sam svojom glavom razmišljati, pa ga zato stalno netko opominje. Stalno upozorava.

Baš kako i tijelo upozorava, pali žuto treptavo svjetlo na semaforu. Poziva na reakciju, poziva na djelovanje, a rukama Zdravka Perke alat je kojim se život spasi i produži. Kažu kako je čovjek kirurg toliko vješt u rukama da ono što neki nogometaši imaju u nogama, on ima u rukama. 

- Relativno rano sam znao da želim studirati nešto u vezi prirodnih znanosti. U početku, negdje u višim razredima osnovne škole, glavom mi se motala ideje neke biologije, nešto u svezi nauke o čovjeku, tako nešto. U stvari me otac usmjerio u medicinu. Jednostavno mi je rekao da je ono što zapravo želim - medicina. Tako sam to prihvatio i onda se i u srednjoj školi usmjerio prema zdravstvenoj školi, kasnije i prema medicini. Nekako vrlo sam rano želio postati i kirurg - govori Perko koji je medicinu diplomirao u roku, i to s prosjekom 4,79. 

Rudarski posao...

- Imao sam jako izražen osjećaj odgovornosti prema roditeljima i obitelji koji su mi omogućili studij u Zagrebu pa sam se i tako želio odužiti, odricanjem i usmjerenošću na studij. Produljenje studija i loš uspjeh nisu dolazili u obzir. Tako i danas to očekujem od svoje djece, a oni to dobro znaju i često prigovaraju - priča čovjek koji je gotovo cijelo jedno desetljeće na čelu Klinike za kirurgiju u splitskom KBC-u. I nije to posao koji u 15 sati ima svoj kraj, često baš Perko izvan svog radnog vremena odlazi u bolnicu i obilazi pacijente koje je operirao. Rudarski je to posao.

Posao koji je službeno svoje početne korake, možda bolje rečeno prve šavove, imao još 1991. godine.

-  Na stažu sam radio neke manje operacijske zahvate, kao šivanje ozljeda. Uvijek sam se trudio što više praktično raditi. Taj, za mene, "povijesni" trenutak zbio se u bolnici na Križinama. Ja sam operirao, a asistirao mi je Ratomir Opačak. Operacija slijepog crijeva prošla je dobro, sam zahvat trajao je oko 45 minuta, nije to neka teška operacija, ali mi svakako nije bilo svejedno. I tijekom specijalizacije sam tražio što više praktično raditi, a što su mi starije kolege često i omogućivali.



A od mnogih je i učio...

- Na splitskoj kirurgiji od kolega Družijanića, Kraljevića, Bakovića i drugih. U Zagrebu od pokojnog Zorana Čale, pogotovo u području minimalno invazivne kirurgije. Tijekom moje slavonske avanture od pokojnog Damira Kovačića. Puno ih je, na brojnim stručnim usavršavanjima, kongresima. Svima sam im neizmjerno zahvalan - govori. I u isto se vrijeme nada da će klicu želje i volje, savršenosti i neumornog rada, usaditi nekim budućim naraštajima kirurga.



"Naša nastojanja ponekad ne završe kako bismo željeli..."

Jer kad je nečiji život u tvojim rukama, velika je to odgovornost... 

- Pacijenti jako rijetko umru „na operacijskom stolu“. Nažalost, smrtni ishodi se događaju unatoč što se operativni zahvat napravi na najbolji mogući način. Upravo je to ono što nas jako pogađa i čini frustriranim. Često obitelj i bliske osobe pacijenta to ne razumiju i često se pitaju kako je moguće da pacijent umre, ako je operacija izvedena kako treba, ali to je ono što se zove "sudbinski tijek bolesti“ i što ni mi liječnici, a ni medicina ne razumije u cijelosti.

Naravno da su mi neki pacijenti umrli, unatoč svemu što sam i ja i drugi liječnici poduzeli i iako uvijek sve poduzimamo u najboljoj namjeri da bolesniku pomognemo, izliječimo ga, ublažimo patnju i bol. Naša nastojanja ponekad ne završe kako bismo željeli. Koliko često se to događa? Prečesto, naravno, jer bismo željeli da se to nikada ne dogodi i da sve ljude možemo izliječiti ili im barem pomoći - iskren je Zdravko Perko koji je, rijetki to znaju, radio u vukovarskoj bolnici na samom početku mirne reintegracije, negdje tamo od 1997. do 2000. godine.


- Te godine su mi ostale u lijepom sjećanju, osobito iz kirurškog pogleda. Na stranu činjenica što smo došli u napaćeni i razrušeni grad jer to vrijeme i tadašnji grad, okruženje i sve zajedno ne mogu se niti malo usporediti sa sadašnjim stanjem. Sigurno sam profitirao u smislu moje kirurške karijere. Puno sam operirao i stručno se usavršavao. Tada smo uvodili i čitav niz inovativnih i modernih operacijskih postupaka. Imali smo ogromnu podršku u stručnom usavršavanju, opremanju bolnice i stručnoj podršci bolnice Osijek - od Ministarstva zdravstva, Vlade pa do Vesne Bosanac - tvrdi.

Laparoskopska kirurgiju, mehanički šivači kod onkoloških operacija, ambulanta za fleksibilnu endoskopiju - tek dio onoga što je Perko, uz kolege, donio Vukovaru.

- U toj se bolnici tada nisu radile takve vrste operacijskih zahvata. Mi smo došli iz drugih hrvatskih bolnica, gdje su takvi operacijski zahvati pak bili uobičajeni. Iskoristio sam mogućnosti i uveo te i brojne druge zahvate, oformio i ambulantu za fleksibilnu endoskopiju koja je još u funkciji, a onda organizirao u suradnji s drugim kolegama i bolnicama i tečajeve edukacije liječnika - sjeća se Perko kojemu kirurški posao proizvodi jednak broj muka, odgovornosti i sreće kao i onaj nogometni. Aktivno ga je igrao do fakulteta, mnogi kažu da je imao dara, a u rodnim mu Mravincima godinu prije nego je postao čelnik splitske Kirurgije, na jednoj izbornoj skupštini izabrali su mu ime kao predsjednik Sloge.

- Ma, uvijek mi je žao što se nisam ozbiljnije i profesionalnije tome posvetio ili barem nastavio igrati, bio nogometni sudac ili delegat... - kaže pa dodaje.

- Ulažemo u našu djecu, i to je najvažnije, onda i u infrastrukturu, a i seniorski sastav igra dobro. I moj sin i sinovac dobri su nogometaši, igraju u Hajduku i prognoziraju im svjetlu nogometnu budućnost. Tako da se nadam i vjerojatno ću još dugo vremena ostati i u nogometu i u kirurgiji, ako mi Bog da zdravlja i života - veli Zdravko Perko.

Osim ako ga, smijemo se, pokraj operacijskih stolova ne zamijene roboti jer kročiti u korak s tehnologijom, razvijati bolnički sustav i brinuti o ljudima koji danonoćno dolaze s problemima - njegova je svakodnevica.

- Naša Klinika i bolnica u cijelosti su živi organizmi koji svaki dan žive, rastu i razvijaju se kako bi sutra i svakim sljedećim danom bili sve bolji i učinkovitiji, a sve samo s jednim ciljem: kako bismo bolesniku, koji je u središtu našeg interesa, pružili što je moguće bolju zdravstvenu i ljudsku skrb. Roboti? Usvojena je naša prijava uvođenja robotske kirurgije u KBC Split i ona je postala sastavni dio Nacionalnog programa oporavka i otpornosti. Potpisan je i ugovor o nabavci sustava za robotsku kirurgiju u KBC-u Split, osigurana su odgovarajuća sredstva, s takvim bi robotskim operacijama u Splitu mogli započeti već u prvoj polovici 2023. godine.



hr Mon Nov 21 2022 06:26:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/6371558818d1cbc37e8b460a/80
Foto: Ivana Ivanović

Majka ga je natjerala u Kazalište mladih, a s 37 godina Goran Marković uz bok je najvećima. Par se dana zvao Nikola, a skoro i Kamenko...

14.11.2022. u 06:52h
Kad je Goran Marković odabrao, nije mu bilo svejedno. Odabrao je hoditi glumačkim oblacima i na tom nebu biti najbliže suncu i mjesecu, sijati najsjajniju svjetlost i tako obasjavati život onih u beskraju svemira
Majstori klesari okruženi su gomilom kamenja s koje pažljivo biraju svaki naredni kamen kojeg će uzidati. Onaj kamen koji im ne odgovara - odbacuju. No, početak gradnje je najbitniji, najbitniji je izbor zaglavnog kamena. Taj kamen određuje dva ruba, dvije strane zida i postavka svega ostalog kamenja u zidu uvjetovana je zaglavnim kamenom.

Mi smo graditelji svojega života. Vrijednosti, ideje, uvjerenja, sve ono što nas vodi kroz život, poput kamenja su. Odabiri koje činimo, i posljedice tih naših odabira, određuju kvalitetu života. Odabiri određuju naš utjecaj na ljude koji su oko nas.

Iz obilja kamenja oko sebe bira se onaj pravi kamen, no ako se ne postavi u startu pravi zaglavni kamen, uzalud sva kasnija i visina i širina. Sve izgrađeno s vremenom će se početi ljuljati, pa tresti dok se jednog dana kompletno ne uruši.

U životu ne postoji prečac, nema zaobilaznog puta. Pred nama je mogućnost odabira. Možemo u ovo vrijeme nastaviti slušati glas svijeta i njegovih glasnogovornika, možemo širom držati otvorene svoje uši za laži. Možemo tražiti laka rješenja, riječi blage, uhu ugodne, riječi koje ni na što ne obvezuju, ali to je onda život bez žrtve, bez odanosti, bez muke, bez boli, bez ljubavi.


"I mene je majka natjerala..."

Kad je Goran Marković odabrao, nije mu bilo svejedno. Odabrao koračati u ulogama moćnika i siromaha, plemenitih i svijetu nepotrebnih. Odabrao nakon nagovora. Odabrao hoditi glumačkim oblacima i na tom nebu biti najbliže suncu i mjesecu, sijati najsjajniju svjetlost i tako obasjavati život onih u beskraju svemira.

- Mama je kreativna duša, frizerka i cijeni sve što ima veze s umjetnošću. Nitko me nije gurao,... zapravo, mama me tjerala da idem u Kazalište mladih. Iz nekog razloga to nisam volio, bila me frka. Tad je bio Goran Golovko ravnatelj i kad me majka dovela, on mi je rekao da je i njega majka natjerala. Poslije mi je postao profesor na akademiji - priča Marković koji je u trideset i sedmoj kao prvak drame u splitskom HNK među mnogo starijim kolegama. 

No, nije u brojkama sve. Da se po Markoviću snima kakav film ili režira predstava, vjerojatno bi dobila naziv "mala čuda malenog čovjeka" jer u plodonosnoj životnoj fazi biti uz bok onima koji su godinama gradili glumačke veličine, nije mala stvar.

- Košarka mi je uvijek u mladosti bila napeta, ali stalno sam nešto i crtao. U školi sam bio u likovnoj grupi i u dramskim sekcijama. U osnovnoj školi su kolegice iz razreda bile u plesnoj skupini "Vruća čokolada" i na nekom su rođendanu vidjele kako plešem pa su me natjerale da dođem u "Vruću čokoladu". Tamo sam bio jedini muški. Poslije sam prešao u klub DNF jer me uvijek zanimala hip-hop kultura, crtanje grafita, plesanje uz tu glazbu, a to sam dobio u DNF-a - sjeća se Goran kojemu je kao bilo predodređeno da krene putem umjetnosti.


Roko, Nikola ili Kamenko 

San o grafičkom dizajnu ipak je brzo dobio zamjenu...

-  Upisao sam likovnu školu, mislio sam da ću biti grafički dizajner, čak sam i na fakultetu upisao vizualne komunikacije, ali onda sam shvatio da nije za mene sjediti za računalom. Crtati volim, ali da cijeli život buljim u ekran - nije funkcioniralo. I palo mi je na pamet da krenem glumačkim putem. Gluma je bila spoj svega što volim. I znam da mi je majka rekla tada, kako sam već za srednju i vizualne komunikacije na akademiji trebao proći prijemni, da mi je to zadnji prijemni jer to ne može više podnijeti njezini živci. No, tek na drugoj, trećoj godini sam osjetio da ja to mogu raditi cijeli dan, padati s nogu i nastaviti. Do tada još nisam bio siguran za glumu...



 Baš kako ni na početku njegova života, smije se, nisu bili sigurni za ime u krsnom listu.

- Trebao sam se zvati Roko, da... Govorili su svi da će me zezati da sam Roko Prč i majka na kraju odustane od toga, a od njezine sestre se rodio brzo sin i on dobije ime Roko. I baš svi ti koji su govorili protiv toga da se ja zovem Roko, sad su govorili da je Roko krasno ime. I danas im moja majka zamjera na tome. Zvao sam se i Nikola par dana pa sam ipak onda postao Goran. Djed je htio čak da se zovem Kamenko - iskren je Goran.

Ne skriva ni ono što mu se na glumačkim daskama događalo, a bilo je svega...

- U predstavi "Skup", kako je scenografija bila s redovima kuća, to je trebalo predstavljati Dubrovnik, prije sam trebao ući u jednu kuću i čekati svoj red. Slušao bih dok prođe par scena i onda izašao jer nisam mogao doći nigdje sa strane. No, jednom prilikom, igrali smo baš u Dubrovniku, i to dvije predstave zaredom, s puno debelih slojeva kostima. Sjeo sam u kućicu, a kako nisam spavao dva dana, samo sam zaspao. Probudio sam se, nisam znao koja je scena, jesam li zakasnio, ali sva sreća je bila da nisam. To nitko nije skužio, samo ja, ali oduzelo mi je mjesece života u tom trenutku. Sad mi je smiješno prepričavati tu scenu, ali tada i nije baš bilo.


"Izmjena energije s publikom je najvažnija..."

Scena, kaže, ne trpi monotonost, ne trpi glumca koji igra samo za sebe pa kad se posloži dobar tekst i do tančina odigrana uloga, stiže i nagrada. A bilo ih je...

- Uvijek se čudno osjećam oko nagrada - drago ti ih je dobiti, a opet nekako u umjetnosti ne radiš to zbog te plakete ili neke statue nego komunikacije i izmjene energije s publikom. I nekako kako sam stariji, uvijek želim dati što više od sebe. Sve ono što sam ja doživio u životu, pokušavam kroz uloge izbaciti vani. Ima to najviše smisla, i to čime se bavim, i to što jesam. Ako direktno neki lik i nema poveznice sa mnom, uvijek tražim kako bih se u toj situaciji ponio. Djeluje to tada i najprirodnije - kazuje.



Jer ljudi nisu došli u kazalište ili na drugu scenu šutjeti i gledati u glumca.

Nekad je, u vrijeme kada su mobilni telefoni s aktivnim zaslonom bili samo zamisao, i odlazak u kazalište ili kino bio puno uzbudljiviji, reda misli ovaj vrsni splitski glumac.

- Bile su novine, ali nismo ih redovito kupovali kući. Uglavnom bi novine majka, kao frizerka, nosila u salon. I kako sam živio na Bačama, a nas par iz razreda tjedno smo voljeli ići u kino, bio sam najbliži Pazaru. Kako se nismo mogli dogovoriti jer nije bilo Facebooka ni grupa, a na Pazaru na autobusnoj je stanici bio pano s plakatima, dotrčao bih do tamo, zapamtio i zvao svakog ponaosob što idemo gledati. Kino je uvijek bio doživljaj.

Doživljajem se mogu nazvati i neke uloge koje su mu ostale duboko urezane u glumačkom dijelu lijevog srčanog zaliska. 



- Uloga Lešandra iz Splitskog akvarela je uvijek nekako ostala ljudima zapamćena, nagradu hrvatskog glumišta sam dobio i za lik u uspavanoj predstavi "Skup", a to mi je bila jedna od prvih uloga i u tom smislu važna. Jako se ozbiljno radilo s velikim Perom Kvržićem u naslovnoj ulozi. Volim istaknuti i ulogu Tome u "Kašeti brokava" za koju sam čak i dobio nagradu na Marulovim danima. Ta mi je uloga nekako draga jer je taj lik bez kučeta i mačeta, kako se ono kaže, ima prijatelja i njemu je podredio svu energiju i ljubav - sjeća se Goran pa podvlači odgovorom o poveznici malih ekrana preko filmova i kazališnih dasaka kroz predstave.

- Na filmovima skoro i da ne glumiš, problem je zapravo kada lažeš - točnije, mora biti sve kao da se i zapravo događa, a da takav stil igre prebacite direktno na pozornicu, to tamo ne bi funkcioniralo. Pozornica je prevelika scena, to nitko ne vidi. U kameri su u krupnom planu, svaki izraz lica se osjeti i vidi...  Ja sam iskreno sretan što mogu i snimati filmove i glumiti u predstavama jer puno kolega to ne uspije - ne zato što nisu dobri i nisu talentirani nego imamo puno ljudi, a na kraju je jako malo posla. Premalo se snima, premalo se radi predstava. Treba čovjek, rekli bi, imati i sreće, ne samo pameti...




hr Mon Nov 14 2022 06:52:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/6368230a18d1cba66f8b4574/80
Foto: Ivana Ivanović

Hari je samo glazbom želio da svijet bude bolji, ljepši i pun ljubavi...

06.11.2022. u 22:11h
Samozatajno je u srca ušao pjevajući o tuđim problemima u redu za kruh, ljudima koji imaju dileme - kako bez love, stana i žene
Ne postoji osoba koja ne koristi sol i svjetlost, koja ne zna kako je tu riječ o dva univerzalna i nenadomjestiva životna elementa. Poput mora, naša tijela sadrže sol. U suzi. U kapi znoja. U kapi krvi. Bez soli naša bi srca prestala kucati, naša krv ne bi tekla, a mišići bi prestali uredno funkcionirati.

Nekada? Sol je bila toliko dragocjena da se s njom plaćalo, a osoba koja nije bila vrijedna soli, nije bila vrijedna ni svoje plaće. Sol je uvijek na stolu i nikada baš u središtu pozornosti. Ako nedostaje soli svi se uskomešaju i traže sol, ali inače ona zna biti tijekom čitavog ručka na stolu, a da nitko ni ne pomisli na nju.

Bezbojna je, pomalo i blijeda, ali predaje se u cijelosti i želi u prvi plan staviti hranu koja se blaguje, a nikako samu sebe. Na tisuće je situacija u kojima je sol nezaobilazna, ali ona se time nikada ne bahati. Sve što čini, čini ponizno i samozatajno. Služeći drugima.

Ili vatrogasac. Osoba koja je nesebična, koja voli. Čovjek koji gasi požar i ne pita čija je to kuća ili maslinik. Jer zna da je to dom koji je mogao isto tako biti i njegov. Njihova djela i njihova samozatajnost sve govore o njima. 

A nakon kataklizmičke noći u požaru svi su - pametni. Do bola. Sve znamo. I što je trebalo. I kada i kako. Kažu sustav nije zakazao, a i kako bi kada ga nema. Civilna zaštita ne postoji, pučanstvo se ne educira za slučajeve katastrofa, djecu u školama potrebno je preodgajati...

Samozatajno je u srca ušao pjevajući o tuđim problemima u redu za kruh, ljudima koji imaju dileme - kako bez love, stana i žene jer Hari Rončević samo je želio da svijet bude bolji, ljepši i pun ljubavi. A on... ima glavu i tijelo 'ko drugi, i nekom je lijep, a nekome grub i zna - nije to razlog da džepova praznih brljavi gradom i pije na dug. Kako glase riječi "Buntovnika s razlogom" s kojom je Hari nagovijestio da će njegov životni put ipak bit protkan glazbenim notama iako je završio srednju školu za geodeta i bio u tim krugovima do te 1993. godine.

- Kuća nam je oduvijek bila puna ljudi, puna smijeha. Uvijek sam pjevao, od djetinjstva doslovno, i najviše po kući, kad god je bila neka prilika, ja sam bio taj koji je zabavljao. U Getu sam živio prvih šest godina, onda s bakom i djedom na Sućidru kako su roditelji radili i onda sam s majkom i ocem otišao na Bačvice u stan koji su dobili. Pazi - dobili. U ovoj državi to nećemo doživjeti, to je bilo moguće samo u bivšoj državi - prisjeća se djetinjstva.


Buntovnika su svi slušali...

- Kad sam "Buntovnika s razlogom" predao na radio, nitko me nije znao. Pokucao sam, došao kod Čarlija koji je tada bio glazbeni urednik i rekao mu da imam pjesmu i da ne znam koji je princip za nove stvari. I tako mi je rekao da će je poslušat i nazvao me brzo da mi kaže kako će je staviti kao prijedlog na top listu. Bio je to deveti mjesec 1993. godine i odmah tjedan iza je postala prva na top listi. Oliverova "Cesarica" bila je druga - kaže. 

I bilo je tako puna tri mjeseca - glasovima publike bio je najbolji. A "Cesarica" je godinu poslije dobila Porina za najbolju pjesmu godine.

- Ozbiljno sam se glazbom počeo baviti tek s 28 godina kada me prijatelj Ivo Jagnjić, inače član grupe Dalmatino, nagovorio da se uhvatim mikrofona. I tako... prvo su krenuli nastupi po kafićima pa tek onda i pisanje pjesama. Pjevao sam tako uglavnom strani repertoar, ali “Buntovnik s razlogom” izazivao je uvijek oduševljenje. Ljudi bi, prolaznici, doslovce zastajali i tu su pjesmu rado slušali - veli.

Dogodio se klik u glavi, priznaje jer - nije ni znao da ima to u sebi.


"Sjeo sam od straha..."

- Stalno sam se pojavljivao na festivalima, oni su me nekako i profilirali iako se nikada nisam osjećao festivalskim tipom u smislu da su to zabavne melodije jer su pjesme koje sam pjevao uglavnom bile ozbiljne pjesme. Jedan pametan čovjek iz Imotskog bi rekao da idem tamo gdje me zovu i kad me zovu - iskren je Hari prisjećajući se i "Getanina" na Melodijama hrvatskog Jadrana.

- Prvi put me tada snimala televizija, bilo mi je jako teško i trebalo je skupiti hrabrosti za stati ispred velikog broja ljudi. Noge su mi klecale, čak sam na pozornici sjeo, ali ljudi su mislili da je to dio koreografije i izvedbe. Poslije su mi govorili da sam bio stvarno opušten, a zapravo sam se u sebi mislio kako je sve dobro ispalo jer je istina da nisam mogao stajati od straha. 

U karijeri se nije želio ponavljati, ali rijetki znaju kako Oliverove “Još ovaj put”, “Ako voliš me” i "Moj lipi anđele" ili "Zemlju i stinu" u izvedbi Doris ili "Aj ća, volin te" koju je otpjevala klapa Kampanel je napisao baš Rončević.  

- Sa suprugom Nelsi i sinovima Tomom i Marinom 2006. sam se iz Splita preselio u Zagreb. Moram priznati da mi nije bilo drago s 44 godine na leđima mijenjati sredinu, ali brzo sam se snašao.  Ženin posao je bio glavni krivac za preseljenje - govori.


"Najljepši trenutak mi je kad sam dobio dva sina i unuka..."

No, kad se nakon više od desetljeća "vratio jugu svom" i srce kao da je jače kucalo, kucalo u ritmu Dalmacije kojoj je posvetio toliko stihova pa je čak i ona o osjećajima prema Dalmaciji i voljenoj osobi postala poput jedne od himni Majstora s mora. Koje tek onda riječi opisati za onu "S istoka, zapada i sjevera"...

- Ta je pjesma magična, sjećam se kako smo je 15 minuta pjevali tijekom poluvremena i ježio sam se sve te minute, kao i upravo sada kada o tome pričam. Nisam očekivao da će tu pjesmu Torcida pjevati, lijep je to osjećaj da si nekom nešto poklonio, pogotovo za svoj klub za kojeg navijam od malih nogu.

Baš kako je stopama oca krenuo i sin Toma...

- Imao je strašnu želju svirati gitaru, nije htio učiti nego skidati melodije kao ja. Počeo je tako svirati, napravio je neke melodije i rekao sam mu da ih snimi. Tako su se i meni dvije svidjele...

Puno mu je koncerata ostalo u sjećanju, ali kaže i kako su mu nekad oni s dvjestotinjak ljudi bili bolji i od onih s par tisuća duša u publici. Teško je kojeg izdvojiti, govori, ali zato je kao iz topa izvukao svoj najljepši životni trenutak...

- Najljepši trenutak mi je bio kada sam dobio svoja dva sina i unuka sada. Sutra i da prestanem biti u glazbi, ostaju ljudi, prijatelji i obitelj. Glazba mi je u tom smislu periferna jer ne živim za glazbu, živim za obitelj i prijatelje, a glazba je tu sa mnom dok budem radio. Ne mogu te osjećaje uspoređivati sada u svojim šezdesetim i kad sam bio mlad jer čovjek se zadovolji. Trenutno mi pašu ljubavne pjesme uz malo protesta na trenutke koji se događaju u društvu, ali samo umjereno jer danas se jednostavno ne smije biti toliko direktan zbog fact-checkera koji te samo zabrane - podvlači Hari Rončević. 

Nekako u stilu svog življenja. Jer... u ovoj kulturi koja obožava sve te silne zvjezdice padalice na nebu estrade, športa i politike, u kulturi koja glorificira neobično, iznadprosječno, nenormalno, uvrnuto i iščašeno, u kulturi koja iz dana u dan stvara bezbrojne idole za uglavnom jednokratnu upotrebu, obitelj je najbitnija.





hr Sun Nov 06 2022 22:11:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/635f702a18d1cb3a5b8b4585/80
Foto: Ivana Ivanović

Životni ritam Igora Boraske rijetki bi mogli pratiti, a njegove uspjehe teško će tko ikada ponoviti...

31.10.2022. u 07:56h
Trči polumaratone, istrčao je poznati maraton u New Yorku. Diplomirao je na sveučilištu Brown, ušao u Hall of Fame sveučilišta. Čak napisao i knjigu "Zaveslaji života".
Zebra. Jedinstvena životinja. Niti jedna na našem planetu nema toliko raznoliko krzno kao zebra. Baš svaka zebra ima svoj jedinstven uzorak pruga. Ili zebra koju koristimo kako bismo sigurno prešli neku prometnu ulicu. Zebra povjerenja koja bi nas trebala provesti kroz potencijalno nesiguran svijet. Ali koliko se puta nesreća dogodila baš na toj zebri povjerenja? 

Baš kako i riječ talent ima dvojaku smisao. Njezino originalno značenje na grčkom jeziku odnosi se na veliku sumu novca. Jedan talent otprilike bi odgovarao novcu kojeg bi običan radnik zaradio tijekom 15 godina svojega rada. Izuzetno velikoj količini novca. Ili parabola. Određena sposobnost. Zato i kažemo da je netko nadaren, da ima za nešto talenta.  

I nije najgora stvar, koja nam se može dogoditi, neuspjeh. Najgora stvar je imati nekoga tko će nas odbaciti kada pogriješimo i kada nismo uspješni. Najgore je nikada ne riskirati jer kako onda učiti iz svojih neuspjeha. Jer neuspjeh čovjeka najbolje i poduči.  

Imati talent priča je o povjerenju, priča o riziku. To je priča o našem životu. Ono što je važno nije novac ili sposobnosti same po sebi, nego naše odluke da koristimo svoje talente na način koji pokazuje našu volju riskirati i vjerovati. 

Mi često tvrdimo kako je najveći problem nedostatak vremena. Nije. Naš je najveći problem pitanje - prioriteta. Priznajmo. I prije nego što se u prvi plan postavi vrijeme, kamo idemo, koji su ciljevi i prioriteti, kojim se pravcem krećemo - to su prava pitanja. Kamo idemo daleko je važnije nego koliko brzo idemo. Bitno, ne žurno. Najbitnije. 

Puno je talenata, recepata života koji su se tek trebali skuhati, imao Igor Boraska. I tako sve dok nije skočio u čamac sinjeg mora. I postao prepoznatljiv, postao uzor vremena, pokazatelj mogućeg i ostvarenog. Ime koje ne treba predstavljati, tek ispričati ono što ga je svrstalo u one posebnije, upornije, izdržljivije ovog doba. 


Prvak svijeta u dvojcu s kormilarom u Indianapolisu 1994., treći na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. u osmercu, sudionik Igara još tri puta (Atlanta 1996, Atena 2004.. i ZOI Salt Lake City 2002.), osvajač više medalja sa svjetskih prvenstava, osvajač medalja na Mediteranskim igrama, prvi Hrvat koji je sudjelovao i na ljetnim i na zimskim Olimpijskim igrama. Trči polumaratone, istrčao je poznati maraton u New Yorku. Diplomirao je na sveučilištu Brown, ušao u Hall of Fame sveučilišta. Čak napisao i knjigu "Zaveslaji života".    

- Veslanje nikad medijski nije bilo posebno atraktivno ni eksponirano, a ja sam kao većina ekipe trenirao nogomet, i to dobrih pet, šest godina u Hajduka i Splita. I kad sam vidio da tu ne mogu napraviti neki rezultat i iskorak, razmišljao sam se, a stric Gojko, koji je bio prvak Jugoslavije i veslački reprezentativac u sedamdesetim godinama, nagovorio me je da odem do Gusara. Za još malo ljubavi prema veslanju zaslužan je svakako i legenda, tadašnji trener Živko Ivanišević, a meni je bilo to skroz nešto novo, novi doživljaj, posebno izaći na more u dvojcu, četvercu i posebno osmercu - veli Boraska koji je tako zavolio veslanje. 

Taj poseban osjećaj koji mu se dopao na prvu. 

- Najdraže od svega mi je bilo što u veslanju nema skrivenih igara kao u nekim drugim sportovima. Ovdje ili jesi ili nisi. Ako si najbolji, osvojiš medalju. Postoji staza i štoperica, koliko vrijediš pokaže rezultat u brojkama. Nema tu velikog umjetničkog dojma, samo jednostavan i egzaktan rezultat - govori. 


Vratio sam se kuglanju...

A bilo je svakakvih epizoda, uz već spomenuto loptanje na zelenom travnjaku... 

- Pokušao sam ja s judom, atletikom i kuglanjem. Kuglao sam kao junior za Brodosplit jer mi je otac bio prvak Jugoslavije s Brodosplitom osamdesete. Sada kad sam se ostavio reprezentativnog veslanja, vratio sam se kuglanju nakon više od 30 godina i dosta kuglača se čudilo kako sam brzo uhvatio sve te njihove pokrete i preciznost izbačaja ne znajući kako kuglanje teče u mojim venama zbog oca. 


No, vratimo se korak unatrag. Zapravo više od tri desetljeća unatrag. U vrijeme kad je Igor jedva bio punoljetan. 

- Na Gusara je tada bio veliki broj djece, čak nas desetak bilo je iz mog kvarta Split 3. Mogli smo sastaviti cijeli osmerac. Kako je tu bilo puno prijatelja, to me zadržalo u cijeloj veslačkoj priči. Jer u početku uvijek si u većoj skupini, a kvalitete se tek počnu isticati kad budeš u dvojcu. S Tihomirom Frankovićem sam tada veslao u dvojcu, mi smo se praktično pogledom osjećali, a i živjeli smo nekih 200 metara zračne linije - sjeća se Igor čije bi uspjehe trebalo nabrajati satima. Jedva smo ga uhvatili na mjestu gdje ga se, kaže, najviše može vidjeti - na splitskom aerodromu.

- Moj prvi dolazak u veslački svijet bio je sredinom osamdesetih, konkretno u jesen 1985. kad sam krenuo u prvi razred srednje škole. Moja generacija Gusaraša je uvijek imala sjajne rezultate - od zlatne medalje u dvojcu s Tihomirom Frankovićem i kormiralom Milanom Ražovom, a onda i četverac gdje su uz nas dvojicu bili još Siniša Skelin, Denis Boban i kormilar Ratko Cvitanić (srebro na SP 1998. - op.a.) pa do osmerca u kojem je s nama bio još i Nikša Skelin. Trener nam je svih seniorskih godina bio Igor Čulin, a prije njega su Frankovića i mene trenirali Srđan Podvorac i legendarni Zlatko Celent. Bili smo odlična ekipa, družili smo se i privatno tako da je sve vrijeme na Gusaru bilo zanimljivo. 


Legendarne "Brojke i slova" bile su presudne...

Pa je i mnogo trenutaka ostalo nešto bliže srcu, trenutaka od kojih laicima zastaje dah, a njima sportašima predstavljaju "dan njihov svagdašnji".  

-  Putovanja nakon utrka. E to su mi uvijek bili trenuci za pamćenje. Nakon Atlante 1996. godine, naših prvih Olimpijskih igara, iznajmili smo dva auta i krenuli u Disney World na Floridu. Sjećam se kao da je jučer bilo. Dva, tri dana smo tu bili, onda krenuli prema New Yorku, usput smo stali u Charleston (Južna Karolina), Washington, Philadelphiju... 

Kad je on u pitanju najteže je “pohvatati” čime se u određenom trenutku bavi ili preciznije u čemu se trenutačno natječe - tako barem kažu.  

- Iako sam završio MIOC uvijek me zanimala povijest i zemljopis, kao dijete sam mnogo putovao s roditeljima, tako upoznao puno zemalja i prošao na stotine gradova. Obišao sam šest kontinenata - sve osim Antarktike, ali tko zna… I tako, dogodilo se 1998. godine na legendarnom kvizu "Brojke i slova". U četiri posebne emisije posvećene Splitu gostovalo je devet splitskih olimpijaca. Kviz je to bio, sjećaju se malo stariji, u kojem su igrala tri igrača. Zvali su tada tri veslača - Frankovića, pokojnog Duju Bonačića i mene u jednoj emisiji, u drugoj su emisiji bili vaterpolisti, a u trećoj Stipe Božić, pokojni Branko Cikatić i Zvonko Bego. Ja sam bio pobjednik svoje emisije s veslačima, a kasnije sam u finalu bio bolji od Bebića i Cikatića - priča o svojim kvizopočetcima.

Pobijedio je još jednom u "Brojkama i slovima" kod Olivera Mlakara, nastupio u "Izazovu", prije koji mjesec u "Milijunašu", a uskoro ide i na snimanje "Potjere".




"Nisam mogao funkcionirati kako je htio gradonačelnik"

Ima još... Čak i u svijetu gdje uspješni, iskustvo tako govori, nisu imali mjesta.

 - Sasvim slučajno sam se našao u Gradskom Poglavarstvu, i to tamo 2005. godine jer su na listi Velog Mista bile legende Gusara Duje Bonačić i Duško Krstulović koji su me pitali, a ja sam tada završio svoju nekakvu olimpijsku karijeru, bi li bio zainteresiran biti u takvoj prilici. Kako je lista Velog Mista s HDZ-om dogovarala pročelnike, zvali su me da sudjelujem u sportskom dijelu te priče. Nisam vjerovao da će išta uspjeti, nisam bio ni blizu kakve stranke i više sam pristao pokušati jer sam cijenio njih kao osobe nego li sam smatrao da će se dogoditi uspjeh. I tako, tadašnji gradonačelnik Puljić je prihvatio par imena koje je lista Velog Mista predložila i tako sam postao poglavar za sport. Ostao sam tek oko godinu dana jer nisam mogao funkcionirati na način na kojem je inzistirao gradonačelnik, a nisam želio da cjelokupni splitski sport pati zbog mene i našeg antagonizma.

 - Neću nikada zaboraviti tu povijesnu 1994. godinu kada smo nakon osvajanja svjetskog prvenstva u dvojcu s kormilarom sletjeli u Zagreb pa smo nas trojica (Franković, Boraska i kormilar Ražov - op.a.) zajedno s trenerom Čulinom i izbornikom Marinovićem pošli odmah na primanje u ured gospodina Vrdoljaka, tada predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora. Potom smo poletjeli za Split gdje nas je na Rivi dočekalo desetak tisuća ljudi, jer to je bila prva, povijesna zlatna medalja za Hrvatsku u bilo kojem sportu, od stjecanja nezavisnosti. I to je za neke od nas koji su bili momci, s nekih 23, 24 godine, nešto samo viđeno na televiziji, a sada se dogodilo nama. Dočekali su nas naši prijatelji, mladi i stariji veslači te Uprava Gusara kao i velika imena splitskog sporta, naše legendarni košarkaši Jerkov, Tvrdić i Šolman, nogometaši Hajduka Šurjak, Rožić – tada i predsjednik Hajduka i mnogi drugi, da ne zaboravim nekog…bilo je spektakularno. Možda najljepši trenutak van sporta u mom životu – priznaje, kako i govori da je prije koji dan obrao masline na Braču ili kako je strastveni navijač Liverpoola. 

Kako će, eto još jednog priznanja, za života pamtiti i broncu iz osmerca Olimpijskih igara u Sydneyju, i to na početku 21. stoljeća.

- Mislim da smo tada vrijedili za zlatnu medalju, ali budući da je riječ o kraljevskoj disciplini i osmercu koji će se teško ikada ponoviti - jer je teško da mala nacija kao Hrvatska uopće sastavi kvalitetan osmerac koji se može boriti sa svjetskim silama - znatan je to bio uspjeh. Da nam je to netko rekao prije par godina mislili bi da je nemoguće, ali sve se nekako posložilo - zaključuje Igor Boraska.
hr Mon Oct 31 2022 07:56:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Sport:Ostali sportovi

Pročitajte još . . .