Stjepan Tafra: U Komižu sam došao na jedan vikend i na kraju ostao šest godina

Stjepan Tafra (35) spada među rijetke mlade ljude koji su
život u gradu zamijenili onim na otoku. Naime, Stjepan je u Komižu otišao tek
na jedan vikend, u Nonov stan, kao što je i inače to obitavao preko ljeta, ali
prije šest godina taj posjet je bio sudbonosan i traje sve do danas. S obzirom
na to da mu poljoprivreda i ribarenja nisu bliski, Stjepan je svoju poslovnu
priliku vidio tako da je povezao fotografiju i turizam. Odlučio se baviti
fotografiranjem apartmana te izradom web stranica, a bio je dovoljan tek jedan
posao da svoj život kompletno iz Splita preseli na Vis.

Prvo pitanje koje se
nameće je zašto ste život u gradu zamijenili životom na otoku?

U Komižu sam došao na jedan vikend i na kraju ostao sada već
šest godina. Važno je naglasiti da je Komiža urbani ambijent uronjen u prirodu,
tako je bar ja doživljavam. Imaš sve karakteristike jednog grada, a opet ti je
priroda na dohvat ruke. Cijeli život sam živio u gradu i uvijek mi je nešto
nedostajalo, tek sam tamo dobio tu cjelinu.

Što je presudilo da
to bude otok Vis?

Ja sam obiteljski vezan za Vis, od tamo mi je nono (po mami)
Aleksa Torre koji je ujedno i vlasnik posljednje gajete falkuše. Ja sam skoro
cijelo djetinjstvo, točnije do polaska u školu, proveo na otočiću Biševu, to je
jedan mali otok nasuprot Komiže. Imamo obiteljski stan u samoj Komiži tako da
su me otočani brzo prihvatili jer nisam netko tko je došao sa strane.

Kako je krenula Vaša
poslovna priča na otoku? Toliko ste zauzeti da smo jedva uspjeli dogovoriti
ovaj intervju.

Direktorica Turističke zajednice Grada Komiže Mari Greget me
kontaktirala nedugo nakon što sam doselio i ta suradnja traje do danas. U
međuvremenu me po preporuci kontaktirao velik broj iznajmljivača i turističkih
agencija, ali i velik broj turističkih zajednica iz drugih mjesta. Trenutno radim
za Turističku zajednicu Lastova, a poslao sam ponudu i Kaštelima pa ćemo
vidjeti hoće li pristati. No zapravo se držim tih otočkih ambijenata i manjih
mjesta. Lastovo je posebnije, ono nije urbana sredina već  je nešto sasvim zanimljivo.

Koje uspomene pamtite
u prvih tjedan dana boravka na Visu?

Pa bilo je neobično, kao da sam kompletno ušao u neki novi
život, kao da si ušao u tuđe cipele. No početak je bio izuzetno lijep, pa
upoznavanje s ambijentom, trenuci istraživanja i otkrivanja. Što se prijatelj
tiče, njih nisam stekao odmah u početku. Komiža je specifična jer nedostaje
jedna cijela generacija ljudi. Tako da nije baš da i danas imam nekog vršnjaka
s kojim idem popiti kavu.

S kim se družite?

Družim se uglavnom s klijentima jer tamo nema ljudi od 20.
do 30. godine, jednostavno ti mladi ljudi tamo ne žive. Velika je razlika,
imaju malu djecu i stare ljude. Na otocima su ljudi međugeneracijski povezani,
tamo imaš jednog prijatelja od 15 i jednog od 60, to mi se zapravo i sviđa. Otoci
su specifični. Zapravo ne možeš birati, ima uzak krug ljudi, s nekim pričaš o
nogometu, s nekim o glazbi ili nečem trećem. Meni je to moment iz nekog svijeta
koji je iščeznuo. Mi smo danas svi postali individualci  i pomalo bahati, a onda dođeš na otok i shvatiš
da se moraš prilagoditi ljudima jer nemaš izbora.

Znači da ipak stoji
činjenica da se ljudi sve više iseljavaju?

Nažalost to je istina i mislim da je to veliki problem. Taj
problem je izrazit na Lastovu, tamo je još više izrazit, tamo ima 700 ljudi sve
skupa. Jedan neboder u Splitu je cijelo Lastovo.

Za sve je kriv
nedostatak radnih mjesta, kao i svakom malom gradu.

Pa tamo je više problem da ljudi ne žele raditi. Čak ne
treba otvarati temu i da nedostaje sadržaja. Mladi su tamo totalno inertni,
roditelji im daju za pivo i zapravo nemaju uopće volje da se pokrenu.

Gledajući Lastovo i
Vis koji su Vam poznati, žive li ljudi tamo samo od turizma?

Nažalost da. Propale su sve tvornice i zatvorene su sve
proizvodnje

Kako komentirate
turizam na otocima, čega nedostaje?

Turizam na otocima ispada kao nužno zlo. Žalosno je što je
svaki oblik industrije propao osim turizma. Svi su još uvijek u nekoj
prijelaznom razdoblju. Tipičan primjer je Komiža koja je bila poznata po
ribarenju, a sad su se svi zapravo okrenuli turizmu. Čudno je vidjeti sve te
stare ljude koji ne znaju jezike, i koji su faktički kompjuterski nepismeni,
kako se prebacuju i uče sve što je potrebno za bavljenje turizmom.

Kako se snalaze u
tome?

Pa nekima ide bolje, a nekima lošije. Ja uskačem onima kojima
ide nešto lošije, dosta ih educiram i smatram da je važno pomoći i educirati
klijente, koliko god im to teško išlo. S obzirom na to da sam ja upućen u
turizam na Lastovu i u Komiži mogu slobodno reći da turizam napreduje, sve me
strah da to ne bi postao masovni turizam. Doduše, Lastovo je izoliranije i
privlači drugi tip ljudi. Vis privlači mlađe, dok Lastovo starije i
intelektualce kojima treba odmor od svega. Sjećam se kad sam jednom išao na
Lastovo da sam sreo dvoje mladih ljudi s koferima koji su me upitali gdje je
plaža, ja sam im rekao da je nema, a oni su otišli prvim trajektom na kopno.

Selidbom na otok
jeste li znali što Vas čeka, gdje ste vidjeli prostora za svoje razvijanje?

Nisam baš, sve mi je bilo nekako novo. To je bilo jedno
predivno razdoblje upoznavanje, došao sam s ušteđevinom koju sam prethodno zaradio
radeći u jednoj turističkoj agenciji tako da sam imao to zaleđe. Sigurno je da
mi je to iskustvo pomoglo kada sam počeo raditi za Turističku zajednicu i
iznajmljivače, ljudima se svidjelo kako ja to radim tako da sam poslove dobivao
lančano. Svi su me rado preporučili, jer kad sam napravio jedan onda bi me
zvali drugi i tako se to radilo. No paralelno sam pratio Poklad na Lastovu tako
da sam polako počeo sve više raditi i na tamo, tako da sada imam zaista puno
posla na oba otoka, ali i fazno na još nekim.

S obzirom na to da
ste fotograf, možete li reći za naše otoke da su dobra inspiracija za
umjetnika?

Mogu slobodno reći da jesu, idealni su za punjenje baterija
i osvježavanje. Imaš zaista što fotografirati, primjer je zalazak ili izlazak
sunca, ali ima tu na tisuće mogućnosti.

Može li se na otoku
živjeti dobro?

Mislim da ne možeš živjeti samo od otoka, trebaš imati više
kombinacija i poveznicu s nekim većim gradom kao što ja imam sa Zagrebom.
Naravno da trebaš imati i tržište, to je najveći problem, pogotovo ako se baviš
fotografijom. Trebaš se neprestano oglašavati na društvenim medijima i na web
stranicama.

Zašto ste se povezali
baš sa Zagrebom, nije li Vam bliži Split?

Ja sam se udružio u Hrvatsko dizajnersko društvo jer sam
samouk, nemam akademsku pozadinu. Drago mi je da su me u Zagrebu prihvatili jer
su mi oni strukovna pozadina, ja sam samostalno naučio fotografirati,
izrađivati stranice i sve ostalo. Pomažu mi da ne živim u vakuumu jer ja u
Komiži upravo tako živim. Na otoku nemam s kime pričati o dizajnu i
oblikovanju, do ne tako davno sam na otocima pričao samo o ribama.

Što mislite da
nedostaje Visu, a što ostalim otocima, da se stanovnici ne iseljavaju?

Čak mislim da nije problem u poslu, već u sadržaju. Mislim
da ljudi mogu naći posao, svatko tko traži taj i nađe. Bilo u Zagrebu ili na
Visu, doduše na Visu je prednost što se možeš baviti poljoprivredom i eko
proizvodnjom dok u Zagrebu ne možeš. No bez obzira mislim da postoji neki drugi
problem koji ljude odbija od otoka, samo još uvijek sam u fazi istraživanja. Ni
nakon šest godina nisam uspio saznati koji je to sociološki faktor koji utječe
na to da ljudi bježe od otoka. Gledajući iz svoje perspektiva, mislim da
nedostaje sadržaja; nema kina, nema kazališta, nema radionica. Život je previše
izoliran.

Uvijek je zanimljiva
priča o “starim momcima“ u malim sredinama, kakva je situacija na otocima koje
Vi posjećujete? Nedostaje li ženske ruke?

To je škakljivo pitanje. No često se o tome priča. Na
Lastovu imaš 50 mladih momaka koji su slobodni, ali najčešće su svi rođaci.
Teško je naći partnera. No velika je šansa da će netko naći nekog s drugog
otoka nego s kontinenta. Tko je iz grada, teško će ići na otok ili tako manje
mjesto. Na Visu je slična situacija, ali tamo su muškarci dosta inertni po tom
pitanju jer se ne trude. Ako oni odu u grad i okruže se ljudima s kojima se
druže, dobit će potrebnu socijalizaciju i pronaći nekoga tko im paše. Otočani
se previše drže zajedno, nema kontakata s vanjskim grupama. Na Visu postoje
ljudi koji 20 godina nisu otišli s Visa tako da je mala vjerojatnost da će neka
porno glumica zalutati i baš se zaljubiti u nekog od njih. Ipak se treba
potruditi za pronaći partnera.

Kome biste
savjetovali preseljenje na otok?

Pa sigurno bi preporučio nekoj mlađoj obitelji s djecom,
ljudi koji se žele vezati uz poljoprivredu, koji žele miran život, koji žele
pokrenuti biznis…

Jednog dana kada
osnujete obitelj, vidite li Vi svoj život na otoku?

Da vam budem iskren, baš sam razmišljao o tome. Smatram da
je puno bolje da djeca odrastaju u takvoj nekoj zajednici nego da odrastaju u
Zagrebu. Puno su bliži prirodi. No nakon srednje škole, spomenimo da gimnazija
postoji na Visu, oni trebaju otići. Oni trebaju upoznati vanjski svijet. Da bi
čovjek zavolio otok, on treba otići s njega. I uvijek se vraća.