S Rakelom po svitu – ”Osjećao sam se prevareno i izdano, trebao sam ga ostaviti u Siriji ili Jordanu

Nalaze se u trajektu kojim su krenuli iz Haife za Cipar. Osim Ivane, Zorana i Željana jedini preostali putnici na trajektu bili su Helga, Georg i Davor. U garaži trajekta nalazio se i jedan prašnjavi luksuzni automobil, koji je već bio u trajektu kada je on pristao.

Trajekt kasni punih 20 minuta i nikako da krene, a rampa za ukrcaj automobila još je uvijek spuštena. Pristiže automobil iz kojega izlazi jedan gospodin i ulazi u brod. Napokon trajekt podiže rampu i kreće prema Cipru, a tajanstveni putnik je izvadio fotoaparat i počeo odmah fotografirati motore.

– Nas dvije ekipe smo se stalno častili  pivama, lijepo se družili, te smo se prisjećali putovanja u Nepal gdje smo zajedno bili Helga, Georg i ja. Napokon nam se pridružio i tajanstveni gospodin zbog kojega je trajekt kasnio punih 20 minuta, te nas je uz smiješak počastio turom piva. No, kako se već 20 godina bavim poslovima osiguranja, primijetio sam da je bez prtljage i dobio dojam da je član izraelske tajne službe, zadužen za naš ispraćaj. Možda se i varam, ali putuje bez automobila i motora, a dovozi ga automobil – sumnjičav je Željan.

Konjski mesar

– Ja sam iz Belgije, zovem se Jean Paul i nakon 12 godina putovanja po svijetu vraćam se kući. Početak mog putovanja je bio također na brodu za Haifu, a sad se njim i vraćam. –priča Jean Paul.

– Gdje si bio do sada i u kojim sve državama? – nastavlja Željan.

– U raznim državama, šest godina na Bliskom Istoku, poslije sam išao u Ameriku, Kanadu, Mexico, Južnu Ameriku i Afriku – odgovara Jean Paul.

– Što si radio prije nego si krenuo na put? – opet će Željan.

– Bio sam mesar, konjski mesar i prestao sam s tim onog trenutka kada sam kupio živog konja. Tad sam shvatio da su konji jako pametne i plemenite životinje i nakon toga sam imao problem s ubijanjem konja, bio sam jako zbunjen, te sam otišao na put. Prvo sam otišao u samostan gdje sam jedno vrijeme razmišljao o svom životu i nakon toga sam odlučio ići na ovaj put u potrazi za kvalitetnijim životom. – odgovara tajanstveni putnik.

– Odakle ti novac? Ipak je to veliki put. – odlučno će Željan.

Izuzetan svjetski putnik

– Da, velik je to put i prvo što me ljudi pitaju je upravo to pitanje. Kao prvo, na ovaj put sam htio krenuti neopterećen, a to je moguće samo na jedan način. Sve sam prodao i krenuo samo s ruksakom na leđima. U Belgiji sam imao 12 osiguranja, za auto, za motor, za drugo auto, za kuću, životno osiguranje i još druga, sve sam to otkazao. Nisam više plaćao ni mirovinsko ni socijalno, prodao sam vozila, nije više bilo troškova registracija, servisa , garaža, i sličnih. Moji troškovi su se sveli samo na hranu i spavanje, a kad ste na putu mnogi ljudi vas pozovu na ručak ili da prespavate kod njih tako da prvih šest godina nisam plaćao ništa, samo kartu za brod, avion i slično.

– Poslije kad sam stigao u Kanadu radio sam volonterski, živio sam u Torontu pa sam morao plaćati stan, ali na kraju ja živim život koji je jako jeftin, a to se može ako zaista to i želiš. U svijetu oko nas je normalno imati kuću, pa vikendicu, pa auto, pa drugo auto, motor i nakon toga stalno moramo raditi za stvari koje imamo. Vidio sam po svijetu kako ljudi grade velike kuće, veće i od dvoraca, da bi u njima živjele obitelji sa jednim ili dvoje djece i cijeli život im prođe u izgradnji kuće. Ja se sada vraćam u normalan život i moja kuća će biti jako mala, mali auto i naravno mali BMW motor jer sam sad vidio što vi radite. Moj ciklus se ponovno završava na ovom brodu, s njim sam krenuo i s njim se vraćam.“ – ispričao je Jean Paul svoju priču Željanu.

Nakon intervjua, Jean Paul je naučio poznatu parolu ,,Hajduk živi vječno”, kao što je slučaj sa svim dosadašnjim Željanovim sugovornicima. Jako interesantna priča i životna filozofija, a nakon ovog intervjua bio je siguran da se ne radi o izraelskom agentu već o izuzetnom svjetskom putniku.

Na Cipar stižu nakon iscrpljujućih 14 sati plovidbe trajektom, a tamo ih čeka još pet sati zadržavanja na granici, kao i ispitivanje policije i carinika. Morate znati da ako pristajete u područje Cipra koji je pod Grčkom,  policija će vas pozvati na razgovor i objasniti vam da se nalazite na grčkom dijelu Cipra, te da vam je zabranjeno da idete na okupirani dio Cipra tj. turski dio.

Izgubljeni Zoran

Vi tada obećate kako nećete ići na okupirani dio Cipra, da vas to ne interesira i tek tad će vas propustiti dalje. Nakon lažnog obećanja, plaćaju 80 eura po motoru za ulazak u Cipar i kreću prema okupiranom dijelu Cipra.

– Napokon ponovno na cesti i ubrzo nailazimo na vozača BMW motora, kakvi su i naši, a on je ujedno i član BMW moto kluba Cipar. Dovodi nas do garaže gdje se popravljaju i prodaju BMW motori. Odmah su nas počastili kavom i hladnim pivom. Nakon piva i ugodne priče s kolegama motoristima nalazimo granični prijelaz koji se nalazi u jednom gradskom kvartu i koji je iseljen. Na okolnim zgradama se vide rupe od metaka po fasadama, plaćamo ponovno 30 eura po motoru i napokon ulazimo u Turski dio Cipra – priča Željan.

U trajektnoj luci su saznali da na novi trajekt trebaju čekati dva dana. Sudeći po riječima Grčke policije, taj trajekt je ilegalan, ali što je tu je, treba opet čekati i to tri noći i dva dana. Cipar je mnogo pitomiji od Sirije, Jordana ili Egipta, a kako su svi na rezervi s novcima odlučuju podići šatore uz more pokraj jedne napuštene kršćanske crkve.

Predvečer su skupljali suho drveće koje je more izbacilo na plažu, a Zorana su poslali da ide kupiti meso za roštilj. Prošlo je mnogo vremena, zapalili su vatru, međutim Zorana nije bilo pa ga je Davor otišao potražiti.

Nakon dugo vremena Davor i Zoran su pristigli. Davor ga je pronašao u obližnjem brdu gdje se bio izgubio i sva sreća da ga je pronašao jer bi družina ostala gladna. Kao pladanj za pripremu mesa im je poslužio plastični kanistar od pet litara kojeg su izrezali i u njemu zasolili i pripremali meso za roštilj. Bio je to pravi osjećaj kao da su na pustom otoku.

Nijemac iz grmlja

– Cijelu smo večer roštiljali biftek i pili poznato tursko pivo Fes. Ujutro nas je budio šum mora koji je pozivao na jutarnju higijenu, naravno kupanje u Mediteranskom moru. Nakon kupanja otišao sam malo ubiti vrijeme i prošetao po okolnim uvalama ne bih li što našao interesantno za fotografirati ili snimiti. Dvije uvale dalje u nekakvom žbunju sam naišao na jednog čovjeka koji leži. Mislio sam da se onesvijestio, međutim on je samo spavao, a njegovo ime je Hoti. Odmah sam upalio kameru i snimio s njim intervju – priča nam Željan.

– Prijatelju kako se zoveš? – pita Željan.

– Moje ime je Hoti i na putu sam godinu dana. – odgovara pospani Hoti.

– Odakle si i gdje si sve bio u ovih godinu dana? – ponovno će Željan.

– Ja sam iz Njemačke i do sada sam bio samo u Gruziji, Jordanu, Siriji i Turskoj, a prije sam bio u mnogo, mnogo zemalja. – odgovara Nijemac.

– S čim putuješ? – pita ga opet Željan.

– Putujem s kamionom koji je u stvari kamper marke Brema, a tu sam s jednim bračnim parom također iz Njemačke, oni putuju isto s kamperom zadnjih 12 godina. – odgovara Hoti.

Željan je odmah otišao do njihovih kampera da ih snimi i napravio je intervju s bračnim parom. Nasmijani i divni ljudi su mu ispričali kako su bili privatni doktori, imali svoju privatnu ordinaciju i njihov cilj je bio da rade do svoje 50. godine.

Maske su pale

– Kad smo navršili 50 godina prodali smo kuću i napustili posao. S tim novcem smo financirali naša putovanja narednih 10 godina i sad smo u mirovini, te živimo od mirovine tj. mirovinama financiramo putovanje. Izbjegavamo kampove, sami nalazimo mjesto za kampiranje daleko od velikih gužva turista. Imamo dvoje djece koje smo školovali, kupili smo im svakom po jednosoban stan i oni su potpuno samostalni, a nekada nam se kratko pridruže na našem putovanju. Kad više ne budemo mogli putovati, prodat ćemo kamper i platiti sebi starački dom od tih novaca i naše mirovine.“ – ispričali su Željanu svoju priču.

Kad je došao dan odlaska, pri ukrcaju u trajekt im se pridružila skupina od 20 turskih motorista, koji su vikend proveli vozeći se po Cipru na svojim BMW i Harley-Davidson motociklima. Taj je trajekt bio malen, pa su se dobro valjali na otvorenom moru tijekom sedam sati plovidbe. Motore su morali vezati španerima jer su doslovno padali po garaži trajekta. Cijelo vrijeme je bio s Ivanom jer je povraćala i to je bio za nju najteži dio puta.

– Zoran se super zbližio s novim prijateljima i potpuno zaboravio na Ivanu i mene, čak mi je onako pripit održao i bukvicu kako je on veći avanturist od mene iako do tada nikada nije bio van Europe. Njegove glavne pritužbe su bile na to da smo potrošili puno novca na ovom putovanju, zamjerio mi je što smo Ivana i ja spavali u jednoj sobi, a on je uvijek morao plaćati skuplju jednokrevetnu sobu. Ostao sam bez riječi, to je bio neki drugi Zoran, osjećao sam se prevareno i izdano. Žao mi je što mi to nije rekao u Siriji ili Jordanu pa da ga tamo ostavim da se sam snalazi, a ne da vozi iza mene 35 dana, da mu rješavam vize i osmišljavam cijelu rutu – razočarano će Željan.

Na ovom putu Željan se pokajao što je poveo Zorana jer, ionako su Ivana i on mislili ići sami. No sve je to škola, jako morate paziti s kim idete na put, jer na putu izađu sve osobine čovjeka na vidjelo.

Ponovni susret

Što se tiče financija, na putu su potrošili 3.500 eura za 35 dana, a u to je uračunato gorivo, spavanje, hrana, muzeji, suveniri, karte za trajekte, osiguranja, ulasci u pojedine države, autoceste i još koješta.

Napokon su stigli u Tursku i krenuli prema svojim kućama, Georg, Davor i Helga se nisu niti pozdravili. Vozili su prebrzo, iako je bila noć i padala kiša Željan ih nije htio pratiti, shvatio je da se žele odvojiti.

Nakon nekog vremena napustio ih je i Zoran. Poslije 300 kilometara Željan je pronašao jednu napuštenu benzinsku stanicu i tu su prespavali. Izvadili su vreće za spavanje i odspavali na betonu. Bio je to malo prevelik zalogaj budući da ih je iscrpila vožnja od 300 kilometara po lošoj cesti. Nije bilo druge nego malo odmoriti pa nastaviti.

– Tako smo poslije tri sata sna u napuštenoj kućici kod benzinske crpke uzjahali motore i krenuli pravac Istanbul. Prije izlaska iz Turske opet srećemo Zorana samog, kojega je zaustavila policija zbog prebrze vožnje. On im je na lošem Engleskom pokušao objasniti da stiže iz Afrike i da nema novaca i opet sam mu pomogao. Rekao sam mu da uzme tu kaznu i požuri prema granici. Na granici s Turskom osim pregleda putovnica imate i radar provjeru gdje vam naplate i kazne za prekoračenje koje ste počinili kroz Tursku. Kako ga je uhvatilo 10-ak kilometara prije granice, nije platio kaznu jer nisu obradili podatke tako da je prošao nekažnjeno. Nakratko smo Ivana i ja razmišljali o noćenju u gradu Erdine blizu granice, ali smo se predomislili i potegnuli preko Bugarske sve do Beograda – govori Željan.

Dug vraćen Carnetom

Sa samo tri sata sna, vozili su tog dana čak 1680 kilometara, našli se s prijateljima moto avanturistima Danom i Komom u Beogradu, pa onda mrtvi umorni legli u krevet. Idući dan ih je čekala vožnja od Beograda do Splita, međutim, prije Splita je svratio do Zagreba u poslovnicu HAK-a kao bi vratio Carnet i dobio natrag 10.000 kuna pologa kojega je morao ostaviti prije puta.

– Moj Carnet je bio ispravan, a Zoran mi je dao svoj jer sam mu uz svu pomoć koju sam mu pružio posudio i novac na putu, pa mi ga je vratio na način da mi je dao svoj Carnet od kojeg sam trebao dobiti njegov polog. Tu sam imao veliki problem jer on nije tražio pečat na izlasku iz Sirije i to je mogao biti razlog da mi ne daju novac. Nakon dva sata objašnjavanja napokon sam dobio novac, sjedamo na motor i pravac Split. Opet onaj isti, lijepi osjećaj dolaska kući u najljepši grad na svijetu, nakon 35 dana i prevaljenih 10.500 km. Moram priznati, Ivana i ja smo kući stigli sretni, osim lošim odabirom partnera kojeg sam poveo sa sobom na put, nije bilo nesreća ni ozljeda – sretno će Željan.

Ivana je svih iznenadila i uspjela izdržati put od 10.500 kilometara, izdržala je sve vrućine, velike udaljenosti i smještaj u svakojakim uvjetima. Osim toga, vidjeli su povijesna mjesta i još jednom dobili potvrdu mudrog zaključka kako na putovanjima čovjek puno toga nauči.  Na ovom putu su posjetili Istanbul, Kapadokiju, Aleppo, Petru, Cairo, Jeruzalem, Betlehem, kupali se u Mrtvom moru, i upoznali mnogo divnih ljudi.

U sljedeći ponedjeljak možete čitati novu avanturu kroz koju će Ivana i Željan proći Europu, Alpe, i Tunis.