Neformalne političke kampanje

Iako službena kampanja
skorih predsjedničkih izbora, slijedeći zakonski okvir formalnih odredbi, još
nije započela; ona neformalna i neslužbena kampanja traje već tjednima i lako
je uočljiva, čak i prosječnom pratitelju dnevnih političkih zbivanja. Tako su
protekle dane obilježili određeni politički događaji koji su potpuno nepovezani
ili nemaju previše dodirnih točaka, ali čiji mozaik, u konačnici, daje potpunu
sliku o zbivanjima na državnoj političkoj sceni. Stoga sva ta događanja ne
treba sagledavati potpuno izolirano, nego u kontekstu skore formalne kampanje
koja treba uslijediti prije samih izbora, a na kojima će se birati predsjednik
države. Stoga ćemo spomenuti, ukratko, neka od tih događanja koja mogu, ali i ne
moraju, barem jednim dijelom izgledati kao pripremni dio onoga što tek treba
uslijediti.

Tako su politički tjedan
obilježila i previranja i trzavice u Hrast-u, čiji se politički vrh ne može
usuglasiti oko pristupanja HDZ-ovoj koaliciji ili ostanku, pod određenim
uvjetima, u koaliciji Saveza za Hrvatsku. Naš je narod, od davnina, za sva
zbivanja imao prigodnu poslovicu i prigodnu narodnu mudrost. Kada bi trebalo
jednom uzrečicom okarakterizirati sva aktualna zbivanja u Hrast-u, ona bi se
mogla sažeti izrekom: “Zavadi, pa vladaj!”. Koalicija s HDZ-om je naposljetku
ipak potpisana. Tek ostaje za vidjeti hoće li se i buduća zbivanja u Hrast-u
moći okarakterizirati ovom uzrečicom.

Pažnju medijskog
prostora zaokupila je i vijest da je Martina Dalić napustila redove HDZ-a. Po
mnogima, ta je vijest dobila veći medijski prostor nego što to objektivno
zaslužuje. Možda je dobrim dijelom za to zaslužna i sama Dalić, svojim izjavama
i razmišljanjima tipa: “Vodstvo HDZ-a se nije spremno jasno odrediti prema
svojoj ekonomskoj platformi i nije odlučno graditi ekonomska rješenja kakva
zahtijeva dubina i duljina krize.” Ili: “HDZ nema dovoljno snage, niti
odlučnosti iskoračiti izvan ustaljenih političkih obrazaca koji se svode na
puko ponavljanje da je Vlada nesposobna, dnevno političko kritizerstvo i
bavljenje prošlošću” te sličnim izjavama kojima nastoji unaprijed obezvrijediti
svaki budući gospodarski program HDZ-a i njegovih koalicijskih partnera.

Ova buduća nezavisna
saborska zastupnica i nekadašnja bivša ministrica financija u Vladi HDZ-a, za
stranačku ostavku na članstvo izabrala je baš nezgodno vrijeme za političke
ambicije svoje bivše stranke. Nameće se pitanje radi li se samo o slučajnosti
ili o dobro pripremljenom projektu, koji tek treba poslužiti nečijim ciljevima?
U politici nema slučajnosti, osim ako se radi o najnižim oblicima političkog
amaterizma koji nije vrijedan spomena i koji se događa na marginama značajnih
političkih događanja. Baš zbog svoje beznačajnosti i nikakvog učinka na
cjelokupni politički život države, jedino takav oblik političke slučajnosti
može postojati u okvirima najnižeg političkog amaterizma. Stoga je u postupku
Martine Dalić teško prepoznati bilo kakve oznake slučajnosti ili ishitrenog
postupka koji nije pomno planiran i realiziran.

Ostaje za vidjeti kome
će posebno ići u prilog ovo napuštanje članstva, bivše HDZ-ove ministrice
financija. Znam za barem jednu osobu koja se ovom političkom događaju posebno
veseli i koja će se, u svojoj budućoj formalnoj predsjedničkoj kampanji, rado
pozivati na učinke ove ostavke, baš kao i na razloge koji su do ostavke i
doveli. Zbog svega toga realno je očekivati da Martina Dalić neće predugo
ostati nezavisna saborska zastupnica. Očekuje se ili skoro “oblačenje novog
stranačkog dresa“ ili ostvarenje novih političkih ambicija, ali u svojstvu
formalne stranačke nepripadnosti. No, koja će biti itekako vidljiva i uočljiva.
Baš kao što su itekako vidljive i uočljive i sve prednosti ovog napuštanja
stranke, a koje idu u prilog nečijim predsjedničkim ambicijama.

Još je jedan događaj
obilježio politička zbivanja proteklih dana. Ne radi se o klasičnom političkom
potezu, koji se lako može analizirati i tumačiti u kontekstu svekolikih
političkih zbivanja. Više se radi o političkoj zanimljivosti. Crtici.
Pikanteriji. Pokazatelju. Ili o nečemu sličnome, a što se može interpretirati
na nekoliko razina. Naime, nedavno je u Zagrebu; konkretnije na Britanskom
trgu, gdje se prigodno prodaju različite starine, antikviteti i druga povijesna
građa; ponuđen i prodat jedan predmet, koji je povezan s bivšim predsjednikom
države Stjepanom Mesićem. Radi se o Spomenici Domovinskog rata koju mu je
potpisao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Ono što je posebno
zanimljivo u čitavoj priči je način na koji je ta Spomenica Domovinskog rata
prvotno dospjela u ruke prodavača na Britanskom trgu, a naposljetku i u
privatan posjed jednog kolekcionara, koji prikuplja različitu povijesnu građu.
Naime, Spomenica Domovinskog rata Stjepanu Mesiću pronađena je u smeću!
Pronašla ju je jedna osoba prekapajući kontejnere za smeće i druge kante s
otpacima, u ulici u kojoj se nalazi i stan u kojem je nekada stanovao i Mesić
osobno. Radi se o slučajnom pronalasku, jer je spomenuta osoba bila,
najvjerojatnije, u potrazi za sekundarnim sirovinama koje je mogla iskoristiti,
plastičnom ambalažom ili pak, u potrazi za nečijim bačenim ostacima, na osnovi
kojih je mogla utažiti osnovne egzistencijalne potrebe bar taj dan.

Nije poznat novčani
iznos koji je ta osoba dobila od prodavača na Britanskom trgu, kao ni iznos
koji je nepoznati kolekcionar platio da ta Mesićeva spomenica bude u njegovom
vlasništvu. Također nije poznato ni kako je ta Spomenica Domovinskog rata
završila u smeću. Logično je očekivati da ju je nekadašnji vlasnik jednostavno
bacio u smeće, iz njemu poznatih razloga. No, nekako ne vjerujem da bi Mesić
takvo što izjavio u javnom medijskom prostoru. Bili bi to negativni politički
bodovi i izazivanje javnosti na reakcije, a Mesić je previše iskusan političar
da bi sebi dozvolio nešto takvo.

S druge strane,
Spomenica Domovinskog rata mogla je u smeću završiti i na mnogo drugih načina.
Da kojim slučajem živimo u Americi, zasigurno bi krivnja pala na filipinsku ili
meksičku služavku, koja još nije savladala osnove engleskog jezika, pa nije ni
mogla pročitati što na papiru piše. Prije nego što ga je hitnula u kontejner za
smeće. Nije mi poznato zapošljava li Stjepan Mesić osobu koja se bavi
različitim kućanskim poslovima i vlada li kako ta osoba osnovama hrvatskog
jezika. Uostalom, ako iz pragmatičnih razloga isključimo Stjepana Mesića kao
osobu zbog koje je ta Spomenica Domovinskog rata završila u smeću, tko nam onda
još preostaje? Možda građevinski radnici iz nekog dijela Europske unije koji su
radili na kakvoj adaptaciji dotičnog stana, a nije im poznat hrvatski jezik pa
nisu ni mogli pročitati što na spomenici piše? Pa je njihovim čišćenjem radnog
prostora i ona, nekako, završila među upotrijebljenim materijalom u smeću.

Da ne bismo prema nikome
bili nepravedni, reći ćemo da je spomenica u smeću završila na tajanstven
način. Barem dok se ne dokaže suprotno. A ono što nije tajanstveno je Mesićev
odnos prema braniteljima i Domovinskom ratu. Tako je još 2008. godine Stjepan
Mesić davao prijedloge kako bi trebalo uštedjeti na pogrebima branitelja. To
je, valjda, trebala biti jedna od onodobnih mjera kojima se trebala ostvariti
značajna financijska ušteda. Tako da danas, šest godina poslije, sva ova
događanja sa spomenicom djeluju kao obični nastavak niza jednog političkog
promišljanja. I djelovanja.

Ma koliko svi ti
događaji izgledali nepovezano, oni u svojoj disperziji čine dobru sliku onoga
što bi moglo predstavljati aktualnu političku sliku države. Stječe se dojam
kako ništa nije sveto i kako ništa nije nepromjenjivo, kada su u pitanju
kratkotrajna politička korist i dnevni politički bodovi. Ovi su događaji samo
uvod u formalnu političku kampanju za predsjedničke izbore koja tek treba
uslijediti. Ako se po jutru dan poznaje, onda nas očekuje izrazito dinamična
kampanja, u kojoj se neće birati sredstva, ni načini za ostvarenje željenih
političkih ciljeva. Naglasak će ponovo biti stavljen na ideologiju, a ne na
učinkovite gospodarske programe, o kojima većina naših političara jednostavno
ne zna i ne može konkretno raspravljati. A gospodarskim neprilikama, odnosno
uvjetima života, vjerojatno je bila motivirana i osoba koja je pronašla
Mesićevu Spomenicu Domovinskog rata. Zapravo, manje je bila motivirana, a više
prisiljena prekapati po nečijem smeću. I sve dok postoje takve osobe u državi,
onda će nam svi politički potezi izgledati kao obične neformalne političke
kampanje. I ništa više od toga.