U poznati splitski lokal ušetao je stariji mršavi čovjek s
rozom kutijom tankih cigareta. U prvi trenutak nitko nije primjetio da je riječ
o poznatom glazbeniku Dadi Topiću
iza kojeg je više od četrdeset godina rada te iza kojeg stoje veliki hitovi
koji se nalaze u apsolutno svakom repertoaru pjevača i grupe. Razgovor je više
bio zamišljen kao ugodna večernja ćakula nego kao pretres njegove bogate
biografije koja se može pronaći na Wikipediji.
– Ovo smo supruga i ja odlučili kupovati jer su navodno
slabije cigarete i mislimo da manje pušimo -opravdao se Topić kada je vidio da
je pepeljara za stolom i da će intervju zasigurno proći opuštenije ako može
konzumirati svoj jedini porok. No cijela situacija mi je u samom uvodu bila
simpatična kada je uz svoje ženstvene cigarete naručio čaj s okusom jagode i
vanilije.
Naručite slobodno
nešto alkoholno, ostat će među nama.
– Nikada nisam pio alkohol iako sam čuo od ljudi da su me
vidjeli pijanog puno puta. Kada sam na pozornici, nisam na zemlji. Ljudi koji
to ne razumiju to objašnjavaju na takav način.
Pa kakav je onda
život u Marini pored Trogira? Zar se nije lakše zimi, kada je sve pusto i nema
puno stanovnika, opustiti uz čašu dobrog vina?!
– Imam četiri gitare, a i jak motiv da završim kuću svojim
rukama. Kad mi prijatelji dođu, onda
gledaju što sam napravio i ne vjeruju. Često šećem preko Trogira, Vodica
i drugih dalmatinskih gradova te gledam kako su rađene stare kamene kuće pa
ponekad nešto kopiram na svojoj. To mi je uz glazbu druga ljubav.
Imate li apartmane,
to je ipak ljetna turistička destinacija?
– Nemam. To je nešto što je biznis, a ja nikada nisam bio
biznismen.
Imate dva sina,
devetnaestogodišnjeg Reu i tridesetsedmogodišnjeg Danijela. Gdje su njih
dvojica sada?
– Zadovoljan sam s njima. Danijel se bavio manekenstvom i
imao je izuzetno uspješnu modnu
karijeru, a sada je posvećen fotografiji te živi na relaciji Milano – Pariz.
Jako dobro se povezao s ljudima iz tog svijeta tako da vidim da je u ozbiljnim
poslovnim pričama. Rea je na studiju u Beogradu, to je nešto što nema u
Hrvatskoj, povezano je s bankarstvom, financijama i drugim kreativnim pravcima.
Dobri su dečki.
Najveći broj
glazbenika živi u Zagrebu, a Vi ste za svoju bazu odabrali Dalmaciju. Koliko
uspijevate biti u kontaktu s ostalim glazbenicima koji su Vaši istomišljenici?
– Svakodnevno sam na liniji s kolegama. Volio bih se češće
čuti s Arsenom Dedićem, nakon druženja s njim ja ga studiram i proučavam.
Nevjerojatno pametna i inteligentna osoba.
Na čemu trenutno
radite?
– Ima jedan Finac koji je surfao internetom sa ciljem da
nađe čovjeka i glazbenika koji bi se uklopio u njegov glazbeni svijet i viziju.
Nekim slučajem je pronašao mene te me kontaktirao i predstavio svoj rad.
Njegova glazba je na tragu nekog simfo metala, a ja sam od nekoliko poslanih
pjesama izabrao jednu za koju sam snimio vokal. Nakon toga su uslijedili pozivi
iz raznih dijelova svijeta. Finac koji me kontaktirao je dio benda tako da je
moj glas poveznica s nekoliko vrhunskih instrumentalista. To sada postaje
zrelija priča, a od siječnja već krećemo s koncertima u Amsterdamu, Londonu i
drugim gradovima.
Zvuči svjetski, hoće
li se moći tu nešto i zaraditi?
– To nije nikakva komercijalna varijanta, samo želja da se
ljudi s istim svjetonazorom povežu,
izazov je da se sve poveže u muziku. Oni već imaju promotivni plan, PR,
produkciju i sve ono što je potrebno za profesionalan pristup projektu. Dečki
su prije nego što su me kontaktirali proanalizirali sve što sam ja uradio i što
je izašlo u javnost, imponira mi što ljudi vjeruju u to što dajem.
S obzirom da nismo
odavno vidjeli najavu nekog Vašeg koncerta, od čega Vi zapravo živite trenutno?
– Živim od glazbe. Ovdje se ljudi prodaju za 100 eura, a ja
za nekoliko svojih nastupa godišnje dobijem nekoliko tisuća, pa i desetaka
tisuća eura, sa svojim portretom jednog umjetnika.
Pa gdje točno
nastupate?
– Švicarska, Austrija, Nizozemska… Uvijek inozemstvo. Ono
što najviše boli je kada živiš na ovim prostorima i poželiš da smo bar slični
kao oni vani. Kada se povuče paralela između Hrvatske i drugih nekih zemalja,
osjetiš žal jer smo narod u jednom vremenskom hermetičkom zatvorenom prostoru,
gledamo samo iz perspektive gdje jesmo. Čovjeka to zaustavi u kreativnom
smislu, kao da nam nešto ne dozvoljava da napredujemo.
Zašto izbjegavate
domaće tržište?
– To bi značilo da sam spreman biti profesionalni klaun.
Trebam imati profil programa koji košta toliko, ima toliko glazbenika, toliko
reflektora… Ja sam muzičar iz ljubavi prema muzici, a ne profesionalni
muzičar.
Zvuči poput kritike
na trenutnu situaciju na glazbenoj sceni.
– Glazbenike doživljavam kao fine, obrazovane, načitane i
kvalitetne ljude koji takvi mogu stvarati kreativno autorstvo. Rastužilo me
kada je jedan glazbenik na televiziji rekao da on pravi 100 tekstova godišnje.
Pjesma se ne pravi, pjesma se dogodi. Meni pjesma daje slike, oduzima mi
mentalnu energiju.
Kako gledate na trend
narodnjaka koji je trenutno aktualan?
– Svjestan sam da to postoji, ali ignoriram. Ne znam što bih
tamo doživio? Što bi me na takvom događaju zadovoljilo?
Nedavno ste tužili
jednu nacionalnu televiziju koja se narugala s Vašim pravim imenom, a to je
Adolf, te su Vas povezali sa strahotama nacističkog režima. Nakon toga ste
imali teške psihičke i fizičke posljedice. Kako to komentirate?
– Okrenuo sam stranicu u knjizi koja me nije zadovoljila i
otišao na sljedeću. Ja sam puno jači od toga, ali nikada mi neće biti jasno
kome je to trebalo.
Koliko god bježali od
domaće scene, ipak ima onih koji cijene Vaš rad. Među njima je i klapa Sveti
Florijan koja Vas je pozvala da s njima snimite duet.
– Inače uvijek pjevam samo svoje pjesme, ali kada ostvarim
suradnju onda me netko zaista osvojio s prvih sedam riječi.
Čime Vas je osvojila
klapa iz Žrnovnice?
– Prvo su mi poslali demo snimak i izrazili želju da bi
htjeli da upravo moj glas bude u pjesmi. Kada su rekli da su iz Žrnovnice, onda
sam ja povezao da je to ta ekipa i zahvalio se što su me odabrali jer mi je to
kompliment. No prvo sam htio to detaljnije poslušati da vidim je li zaista mogu
biti dobar za tu pjesmu.
Jeste na kraju
zadovoljni rezultatom?
– Nisam još čuo kako finalno zvuči. No ono što mi je
interesantno je da su oni za vrijeme studijskog snimanja slušali svaku moju
riječ i analizirali. Nisam dugo vidio ljude da im je tako važna svaka crtica,
to znači da su ozbiljni i da vole to što rade. Drago mi je da toga još ima.
Lijepo je učiniti ljudima kada osjetiš da im je to jako važno i ne može
drukčije.
Da Vam budem iskrena,
nekako mi je teško zamisliti klapu i Dadu Topića.
– Nisam odbio klapu zato što to kao ne ide uz moj imidž,
meni su ipak druge stvari važne. Postoje neki ljudi koji te u prvom kontaktu
osvoje. Važna mi je pjesma i tekst. Joško Markov je napisao tekst i on je živa
enciklopedija. On mi je pričao o svom životu i zaintrigirao me kao osoba. S
njim bi čovjek mogao razgovarati da mu nikad nije dosadno.
Pričajući s Vama
doimate se kao jedan jako smiren i zadovoljan čovjek, no činjenica je da su Vas
u medijima prezentirali kao nekog buntovnika i frustriranog glazbenika. Očito
se ljubav između medija i Vas u zadnje vrijeme izgubila, izbjegavate li ih Vi
zbog toga?
– Nisu mi mediji gnjavaža, ali ja ne volim jeftine stvari.
Ne volim ono što je površno, što nije značajno, što nije proživljeno. Mediji su
gladni informacija koje se pročitaju i sutra su nebitne. Volim ozbiljno
promišljanje i pametna pitanja, onda mi je zanimljivo u takvim temama
sudjelovati.
Kako Vam se čini da
Vas okolina percipira?
– Svjestan sam ja da sam mnogim ljudima nepoznanica. Puno
ljudi nije još čulo moje pjesme. Ove najpoznatije zapravo nisu prava slika mene
i onoga što stvarno ja radim. Percipira me se po popularnim temama, recimo više
komercijalnim. No nisam ja danas taj isti, moja glazba je sasvim nešto drugo.