A gdje je bio Bog u toj poplavi?

Ovih samo dana svjedoci strašnih poplava u Slavoniji
te u susjednim zemljama, Bosni i Hercegovini te u Srbiji. Osim velike
materijalne štete, koja se mjeri u stotinama miliona kuna, poplave su odnijele
i ljudske žrtve, a što je za pogođene obitelji nenadoknadivi gubitak. Sve se
drugo može popraviti, iznova sagraditi, ali gubitak ljudskog života je
nenadoknadiv. Vodena bujica je rušila kuće i gospodarske objekte, uginule su
brojne domaće, vjerojatno i divlje životinje, zagađeni su bunari s pitkom
vodom, poplavljena su plodna polja s usjevima, koji su sada propali. Jednom
riječju: katastrofa.

U glavama i na usnama mnogih zasigurno se je javilo
pitanje: Bože, zašto nam se to događa? Upravo to pitanje, ali i određena sumnja
u Božju milosrdnu ljubav, vraća našu misao na jedan drugi potop, onaj
biblijski, koji se je dogodio u ljudskoj prapovijesti te o kojemu, zanimljivo,
govori ne samo Biblija (usp. Knjiga Postanka 6,1 – 9,17), nego i sve druge
velike religije. Nedavno je snimljen i film o tom biblijskom izvješću o velikom
prapovijesnom potopu (film Noa,
redatelja Darrena Aronofskyja, s Russellom Croweom u
naslovnoj ulozi).

U Knjizi Postanka čitamo kako se je zbog ljudske
pokvarenosti Bog pokajao što je načinio čovjeka te kako je odlučio kazniti
ljude zbog njihove pokvarenosti. Noa, jer je bio pravedan, našao je milost u
Božjim očima te je sa svojom obitelji spašen od sveopćeg potopa. Biblijski
izvještaj o sveopćem potopu spada u biblijsku prapovijest; dakle nije riječ o
povijesnom događaju koji bi se raznim povijesnim disciplinama kao takav mogao
istražiti. No, to također ne znači da se nije dogodio. Budući da u sjećanju
svih velikih religija postoji pripovijest o sveopćem potopu, očito da se je
nešto takvo i dogodilo, makar mi danas ne znali kada i koliko je zemlje bilo
prekriveno potopnim vodama. Nama je važna biblijska poruka o potopu koju bismo
mogli sažeti u par rečenica. Prvo što zapažamo jest da Bog nije neutralan i
ravnodušan pred ljudskom pokvarenošću, pred onim što ljudi čine. Bog je duboko
zainteresiran za ljudski život i za sve ono što čovjek čini. Potom, izvještaj o
potopu zaključen je stvaranjem saveza između Boga i Noe. U tom savezu Bog se
obvezuje kako neće dopustiti nikada više da potop uništi svako živo biće.

U Isusu Kristu Bog je s čovječanstvom sklopio novi i
vječni savez, savez koji više ništa i nitko ne može raskinuti. U Isusu Kristu
Bog se je neopozivo stavio na stranu čovjeka. U srazu čovjeka sa silama prirode
Bog se ne nalazi negdje gore, kao da bi On preko poplave uništavao i rušio rad
ljudskih ruku i sam ljudski život. Ne! Bog je na strani čovjeka! Uvijek i
zauvijek! Na pitanje: A gdje je bio Bog u toj poplavi?, valja odgovoriti: Bio
je u čovjeku patniku, u njegovu trpljenju i boli, prisutan kao Krist trpeći i
raspeti.

Potom, nije svako zlo za zlo. Poplave u Slavoniji
iznova su otkrile humano i katoličko lice hrvatskog naroda. Iznova smo se
osjetili povezani i sjedinjeni kao u vrijeme Domovinskog rata. Nije li upravo
kršćanska vjera oplemenila i otvorila srca Hrvata da tako nesebično, brzo i s
puno ljubavi i suosjećanja priskoče u pomoć braći i sestrama u nevolji. Narod
se je još jednom zaista iskazao. Oni koji su zakazali su stručne službe i
političari, koji i u ovoj tragediji žele ubrati bijedne političke poene, tj. glasove
birača. Ovaj narod definitivno zaslužuje bolje političare, političare koji će
osjećati srce ovoga naroda. No, tu je i odgovornost naroda u izboru političara;
i taj bi izbor trebao biti očitovanje vlastite vjere, u smislu da se biraju
političari koji osjećaju bilo (vjeru i vrijednosti) svoga naroda.