S Rakelom po svitu – “Rakela, ti možeš ići na put sa mnom i Helgom, ali bez Ivane”

Još uvijek u Izraelu, smješteni u hotelu Alexander u Betlehemu gdje moraju ostati osam dana duže od planiranog, naši junaci moraju čekati brod s kojim će preko Cipra doći do Turske pa napokon prema svojoj kući. Kako bi smanjio cijenu smještaja koja nije zanemarujuća jer moraju osam dana više od planiranog ostati, morao je Željan nešto smisliti kako smanjiti cijenu smještaja. 

Objasnio je šefu hotela o čemu se radi i dogovorio intervju s njim, gdje će reklamirati hotel, pozvati i ostale Hrvate da u slučaju posjeta Betlehemu dođu spavati u njegov hotel Alexander. Nakon intervjua, šef nije samo spustio cijenu za 50% već ih je odveo u restoran gdje ih je počastio tradicionalnim palestinskim ručkom koji se sastoji od pečenog mesa s roštilja, mnoštvo priloga i 10-tak raznih salata. 

– Nakon ručka nas je odveo u jednu od najboljih suvenirnica u Betlehemu “The Rock Company”, ali jednu i od najskupljih. Za oko mi je zapela glava Isusa koja je rađena od drva masline, a za nju napraviti potrebno je čak 6 mjeseci, međutim cijena od 999 dolara je bila previše. Osim suvenira od masline tu su i predivne skulpture od školjki, a radili su ih i za Ivana Pavla II. Nakon predivnog ručka i razgledavanja, trebalo je izmisliti i druge aktivnosti kako da provedemo još sedam dana čekajući brod. Idući dan smo sjeli na motore, izašli iz Palestine i krenuli prema Crnom moru kako bi se okupali. Kad smo stigli na plažu, na navigaciji se očitavalo nadmorska visina čak 395 metara ispod mora, a dno mrtvog mora je čak na 800 metara ispod površine mora – priča nam Željan.

Ulaznica za plažu je 9 dolara za sat, ali je osjećaj jedinstven. More je toplo, 35 stupnjeva i na površini se leži kao na vodenom jastuku, nemoguće je potonuti. Prsno plivanje je teško izvedivo, govori Željan, jer more izbacuje tijelo na površinu. Okus mora nije kao kod nas u Hrvatskoj, potpuno je bljutav zbog 33% soli, a sredozemno samo 3%. Zbog toga, dodatni problem nastane ako vas slučajno netko poštrapa, oči neizdrživo peku.

Pomoć dječaku iz dječjeg sela

– Moram priznati kako sam na toj plaži doživio tešku blamažu. Pravio sam se pametan i htio ući u more sporednim putem, malo dalje od službenog ulaza. Međutim, upao sam onda u blato do koljena i jedva uspio osloboditi nogu. Dok sam se tako izvlačio iz “zagrljaja” blata, ostali kupači iz Izraela su mi se podsmjehivali sigurno misleći “Ma vidi blesavog turista”. Usput rečeno, mnogi od njih se mažu tim blatom po tijelu jer drže da je ljekovito, pa sam se i ja namazao tim blatom, te jednu šaku tog blata sam uspio donijeti i u Split kao suvenir – smije se Željan.

Idući dan je zamolio Jaserovu suprugu Maryam, koja radi u SOS dječjem selu, da im dogovori posjet toj ustanovi kao i školi u kojoj ona radi. Maryam je bila oduševljena tom idejom i dogovorila im je posjet samoj školi kao i posjet selu. U školi su stigli na motorima, što je jako iznenadilo djecu, te su snimali i par razreda gdje su prisustvovali velikoj disciplini, ali i znanju mladih učenika. 

– Otišli smo i na sat glazbenog gdje smo malo i zaplesali u kolo s učenicima razreda kojeg smo zatekli na satu glazbenog. Tu je bilo djece i predškolskog uzrasta o kojima se također brine SOS. Nakon razgledavanja škole otišli smo u SOS selo gdje su smještena djeca bez roditelja, koje je udaljeno 10 minuta vožnje motorom. Dolaskom u selo dočekao nas je ravnatelj ustanove koji nam je pustio 10-minutni film o njihovoj organizaciji i njihovim projektima u cijelom svijetu, a nakon filma mi je dao intervju dok je naš domaćin Jaser bio prevoditelj. Interesantan je podatak što je sam ravnatelj bio štićenik sela, tako da je od korisnika kao napušteno dijete od 7 godine dogurao do ravnatelja. SOS trenutno ima 110 djece, a plan im je sići do kapaciteta od 150 djece.
Sva djeca žive u kućama po sedam djece u jednom stanu. Svako dijete dobije svoju zamjensku majku koja živi s njim 24 sata i oni nju oslovljavaju s mama. Nakon 18. godine, djeca napuštaju sos selo ali oni su i dalje u kontaktu sa zamjenskom majkom, koju kasnije zovu na svoje vjenčanje i slične stvari tako da ostanu u kontaktu cijeli život – oduševljeno će Željan.

Nakon intervjua otišli su snimiti njihove smještaj, sobe, kuhinje i da vide kako ta djeca žive. Bili su jako iznenađeni velikoj urednosti tih soba i lijepom smještaju, čak su stigli u vrijeme ručka tako da su im ponudili i hranu. Nakon razgledavanja, Ivana i Željan su odlučili pomoći jednom od te djece, da mu financijski pomognu. Obišli su svih 12 kuća gdje žive zamjenske majke s po sedam mališana. 

Većina njih ima po jednog sponzora u svijetu koji im svaki mjesec uplaćuje određeni novčani iznos. U kući broj 5 im se svidio 4-godišnjiAsan Hazem, pa su Ivana i Željan odlučili biti njemu sponzori i uplaćivati financijsku pomoć za njegovo školovanje. 

“Halo, Rađa?”

– Neka mali ima pomoć, svakako mu nije lako u životu bez pravih roditelja. Bili smo jako zadovoljni posjetom i navečer smo otišli s obitelj Rishmawi na večeru prije našeg odlaska za Haifu gdje se moramo ukrcati u trajekt za Cipar. Ujutro smo se oprostili od Jasera i njegove obitelji, pa vozili do Haife. Cesta je bila super i ubrzo stižemo bez ikakvih problema u Haifu. Čekajući da se upali zeleno svjetlo, na raskrižju do mene je parkiran isti motor BMW GS. Pomislio sam da bi mogao biti naš domaćin i odmah sam mu prišao s pitanjem zna li gdje je trajektna luka. Izraelac je rekao da vozimo za njim, stali smo sa strane da se upoznamo i započeli priču s Izraelcem Moseom Berkowichem – prepričava Željan.

Naravno, vozači BMW-a se na cijelom svijetu odlično razumiju, a uz njegovu su pomoć lako kupili kartu za trajekt do Cipra. On je umirovljenik, ali je u prošlosti imao bogatu vojnu karijeru. Bio je padobranac u četiri izraelska rata. Ne samo da ih je odveo u agenciju kupiti kartu, nego ih je odveo i kod sebe kući da kod njega prespavaju.

Zajedno su pripremali večeru jer je on pozvao i svoje prijatelje da ih upoznaju. U priči je shvatio da je Moše inače porijeklom Bugarin, nešto malo razumije i hrvatski jezik i što je najbolje, obožava košarku. Ali to nije sve, njegov najbolji igrač je Dino Rađa čiji je on veliki fan. Kad je Željan to čuo, nije mogao odoljeti, a da ne nazove Dina. 

– Moše je bio u šoku, nije mogao vjerovati da će pričati sa svojim najboljim košarkašem. Prvo me zaustavio da ga zovem, kao da se priprema za razgovor i nakon par minuta mi je rekao “Ok, zovi ga, spreman sam”. Nazvao sam Dina i na svu sreću se odmah javio, objasnio sam mu o čemu se radi i dao mu Mošu na telefon, Moše je bio vidno uzbuđen, ruke su mu se tresle, a i malo je počeo mucati, razgovor je trajao par minuta, a nakon razgovora Moše je počeo redom zvati svoje prijatelje da im kaže s kim je upravo pričao – priča Željan uz smijeh.

Dosta Mošinih prijatelja je svratilo kod njega kući i svi su zajedno gledali nogometnu utakmicu. U jednom trenutku se Zoran obratio Željanu i rekao mu kako je nemoguće koliko je slučajnosti na ovom božjem putu. Prvo onaj u Egiptu, pa Yasir u Betlehemu, pa Moše, to im sve Bog šalje i nikad mu nije bilo ljepše na putovanjima kao na ovom. U to se umiješao Moše kazavši “Nema slučajnosti, sve je s razlogom”.

Igra sudbine

To ga je nagnalo da ponovo ispriča Zoranu kako je na ovo putovanje trebao otići sa svojim prijateljom Georgom. Naime, sve su dogovorili tri mjeseca prije puta, a na put su trebali ići Ivana, Helga, Georg i Željan. Najteži dio ovoga puta je bio izlazak iz Izraela, ali zahvaljujući prijatelju Čondiću koji radi u Bagdadu, našao mu je ovaj brod kao jedini izlazak i tu je informaciju podijelio s Georgom.

– Međutim nakon dogovora u Splitu kad je Georg došao kući nakon par dana dobio sam SMS od njega gdje mi je napisao sljedeće: “Rakela, ti možeš ići na put sa mnom i Helgom, ali bez Ivane jer mi smatramo da je to težak put za nju i da ona neće izdržati jako sunce, duge vožnje i nehigijenske uvjete. Tako ti izaberi što ćeš i da ti još kažem, onaj brod koji si imao kao varijantu za izlazak iz Izraela, to ne postoji i to je neizvedivo. Mi ćemo se nekako snaći, ali ne tim brodom.”. Rekao sam Zoranu kako mi je žao da nisam s Georgom prošao ovaj put i kako nije bio u pravu kad mi je rekao da opcija s ovim brodom ne postoji, te da Ivana ne može izdržati ovaj put. Na sve to mi je Zoran odgovorio “Jeba te Georg, on je Australac, mi smo Hrvati, a to je druga narav” – smije se Željan.

Ujutro ih je Moše otpratio do trajektne luke i zamislite iznenađenja na koga su naletjeli u trajektnoj luci, isti dan i isti sat, Georg, Helga i njihov novi prijatelj Davor porijeklom Bosanac koji živi i radi u Austriji. Veliko je bilo iznenađenje na njihovim licima, ali su se svi pravili da je sve u redu i ukrcali se u brod za Cipar. 

Cijelu večer su se častili pivama i pričali, sudbina je htjela da se opet spoje. To je čarolija puta koja je uvijek nepredvidljiva, a kako su iz Grčkog Cipra uspjeli prijeći na Turski, te kako su živjeli poput brodolomaca na napuštenom otoku dok su čekali četiri dana na brod za Tursku i kako su sreli ljude koji putuju po 12 godina po svijetu pročitajte u sljedeći ponedjeljak.