Hit trener Ivan Javorčić za DalmacijaNews: ”Talijanima je strašno zanimljivo što smo Tudor, Jurić i ja svi iz Splita, stalno pitaju kako je to moguće, čak i pišu knjigu na tu temu”

Splićanin Ivan Javorčić (43) nedavno je u Italiji ostvario
povijesni uspjeh sa Sudtirolom koji je iz Serie C uveo u Serie B, njegov
rezultat nije prošao nezapaženo s one strane Jadrana, pa je tako vrlo brzo
ostvario transfer u Veneziju, puno veći i moćniji klub koji je doduše ispao iz
Serie A, ali u hrvatskom stručnjaku vidi rješenje za povratak u elitu. Potpisao
je Javorčić ugovor na tri godine, s njim Venezia računa ozbiljno jer je
prepoznala rad čovjeka koji je s Pro Patrijom i sa Sudtirolom ostvarivao
promocije, a to se cijeni, pokazatelj je da se radi o treneru-pobjedniku koji
je friške dojmove podijelio u razgovoru za DalmacijaNews. Tek kada je diktafon
bio isključen na kraju intervjua otkrio je da se svježe vratio iz Italije gdje
je morao održati predavanje trenerima koje je bilo među
najposjećenijima, a njegova priča objavljena je i u redovnoj publikaciji Talijanskog
nogometnog saveza što je rijetko koji stranac doživio i što je veliko priznanje
za našeg sugovornika. I tako dok smo napravili đir po splitskoj Zapadnoj obali,
odmah nam pada na pamet da takvu šetnju bi teško bilo izvesti na Trgu sv. Marka
u Veneciji, zbog brojnih lovaca na autograme, a ovdje u Splitu rijetki ga
prepoznaju jer nije kroz karijeru ”dotaknuo” Hajduk nego je splitovac od
kolina, produkt Omladinske škole RNK Split koji se kao izuzetni talent sa 18
godina uputio u Italiju, u redove Brescije koja je prepoznala njegov potencijal
koji je kasnije realiziran, jer igrao s velikim igračima i protiv velikih
suparnika, znao je kao zadnji vezni limitirati učinak neponovljivog Zinedine
Zidanea i drugih…

Eto, s jednim ste klubom ušli u Serie B, pa onda promijenili
sredinu, otišli u ambicioznu Veneziju i sad Vas evo u Splitu nakon dugo
vremena…

– Slažem se s tom konstatacijom, uspjeh sa
Sudtirolom definitivno mi je pomogao doći u Veneziju. Radi se o klubu koji ima
veliku povijest iza sebe. Ispali su iz Serie A i imaju ambiciju da se u nekom
određenom roku vrate. Vlasnik je Amerikanac Niederauer sa svojim partnerima
koji u samoj Veneciji želi raditi posao i s neke šire strane, imaju velikih
interesa. Moj novi vlasnik je veliko ime u svijetu biznisa, bio je predsjednik
Njujorške burze i rangiran među prvih stotinu CEO-ova u SAD-u. Dakle, radi se o
ljudima koji žele ulagati u Veneciju, a kroz nogomet vide širi put s obzirom na
povijest grada i popularnost. A što se tiče Splita, prošle godina sam uspio
doći samo na par dana jer sam se selio u drugi klub, a ovih sedam dana za mene
je jako puno, mogu reći da manje-više prođem kroz svoj grad kao turist.

Teško bismo na sličnom mjestu po
frekventnosti uspjeli napraviti slike u Italiji, da nije nogometa malotko bi za
Vas čuo u Hrvatskoj nakon završetka karijere da niste krenuli u trenerske vode
i postižete sjajne rezultate?

– Istina, premda to meni i odgovara kakav sam tip,
samozatajna osoba. Odgovara mi manji publicitet, premda je i to dio posla.

No činjenica je da posjedujete
kvalitete i klubove u kojima ste radili uvodite u viši rang… Sigurno to godi,
jer nije slučajno?

– Istina, u Italiji me gledaju tako, vide da se
kroz moj trenerski put može primijetiti da sam sa svojim momčadima dolazio do
rezultata, oni to često nazivaju ”vincente”, pobjednik. Bitno je prepoznati
svoj put, u tom putu imati sreće, raditi na pravom mjestu s pravim sportskim
direktorom i suradnicima, isto tako s pravim igračima. Nogomet je kolektivni
sport, mora postojati timski rad, u uspjesima uvijek postoji matematika ljudi.
Nije to samo moje, nego sam imao sreću da sam došao u prvi plan, jer to je
zaista kolektivni rad.

U talijanskim medijima tematizira se često
usporedba s Ivanom Jurićem i Igorom Tudorom o čemu ste morali govoriti i na
predstavljanju u Veneziji…

– Ma dobro, oni su afirmirani treneri koji su
napravili velike stvari. Sebe vidim kao mladog trenera koji je napravio svoj
put iz nižih liga. Naravno da su oni za mene reference, a Talijanima je
zanimljiva priča jer smo sva trojica iz Splita. Malo više uspoređuju moj put s
Jurićem zato što je on trenirao Mantovu, igrao je u Crotoneu gdje sam ja bio
prije njega. Međutim, radi se o ljudima koji su imali puno veće karijere u
igračkom smislu, ali i u trenerskom.

Što je to onda što izdvaja Split da je imao
trojicu trenera u profesionalnim ligama, njih dvojica su imena u Serie A, Vi
ste se probili do Serie B, da ne spominjemo možda još genijalnog Tomislava
Ivića koji je isto radio u Italiji, a ponikao je u Splitu kao igrač i trener da
bi kasnije prerastao u legendu Hajduka i svjetski priznato trenersko ime?

– Grad Split je vrlo specifična sredina s
velikom kulturom sporta, prema sportu općenito, pa tako i nogometu. Od malih
nogu si vezan za sport, sve ono što je pozitivno, što te izgrađuje kao čovjeka.
Ono što moram istaknuti, da je u meni još iz vremena dok sam bio u Splitu i
dan-danas ostao natjecateljskih duh i osjećaj. To osjećam u sebi, vidim da me
to prati i da je to moja neka ”kvaliteta”. U Dalmaciji su ljudi temperamentni
i ponosni te kada se to poveže sa životnim iskustvom, kada te zarazi ono što
sam ja doživio u preko 25 godina u Italiji, onda to dovodi do nekakvog miksa
koji prolazi i koji je eksplozivan. Baza koja kreće kroz sport, pa poveznica da
se kroz njega dokažeš i realiziraš kao čovjek te iskustvo koje dobiješ radeći
vani, dovode to toga. Tako su Tudor i Jurić vani napravili karijere. To sve
skupa utječe na specifičnu težinu, ima tu nečega i definitivno nije slučajno.
Premala je Split sredina da bi to moglo biti slučajno u usporedbi s nekim
velikim gradovima. Postojalo je to i u drugim sportovima kada su Kukoč i Rađa
bili u NBA ligi, kada smo imali visokorangirane tenisače u svijetu. Isto tako
je i kolektivnim sportovima, ja sam odrastao prateći uspjehe Jugoplastike u
košarci i Jadrana u vaterpolu. Sve što sam rekao ima neku svoju logiku. Recimo
skaut Argurio koji je radio kratko u Hajduku sprema tako neku knjigu o
poveznicama u sportu šire, ali mu je tema i Split, čudi se kako je dao toliko
trenera, njegov novinar istraživač postavio mi je nedavno baš slično pitanje.
Pokušava ljudima u Italiji približiti zašto naš mentalitet ima toliko uspjeha u
Italiji.

Ajmo malo na brojke, Vaša obrana u
Sudtirolu primila je ove sezone samo devet golova u prvenstvu, to je europski
raritet, nešto nevjerojatno u 38 kola?

– To je stvarno posebna brojka, samo je Reggiana u
sedamdesetim godinama primila jednako toliko, pa smo tako izjednačili rekord u
talijanskom profesionalnom nogometu. Ta brojka podigla je još više znatiželju o
mom radu, jer nije bilo u pitanju samo pobjeđivanje, nego kako si to ostvario,
a mi smo osvojili 90 bodova, imali najbolju obranu u Europi, pa je stoga to sve
nekako bilo još više potencirano. Imali smo prepoznatljivu crtu koja se rađa
kroz intenzivni pristup igri. Igrali smo agresivno, pressing u fazi obrane,
nismo dozvoljavali protivniku da ima ideju i kontrolirali smo igrali posjed.
Samim time smo uspjeli u namjeri, smanjili rizik da nam suparnik  bude opasan. Brojevi izražavaju obrambeni dio
igre, ali on se rađa kroz kolektivnu misao i kvalitetu koju smo imali u
posjedu. To je moja filozofija, smatram da su te faze povezane, jedna se ne
može odvojiti od druge i međusobno su ovisne.

Ambicija Venezije vratiti se u Serie A, ali i
Vaša osobna da postanete trener u najvećem rangu nakon što ste bili igrač…

– To je više neka vrsta sna, ne mogu reći da je
”cilj”, kažem više san koji bih volio ostvariti, doći do njega da se dogodi,
ali nikako nije opsesija. Bilo bi sjajno na taj način zaokružiti moj talijanski
put, još otkada sam iz RNK Split kao 18-godišnjak došao u najbolju ligu na
svijetu, igrao protiv najvećih u to doba, ali sam prestao rano s igranjem zbog
ozljeda jer sam se mučio. Sezonu-dvije sam stvarno dobro odigrao jer sam mogao,
a ovo ostalo je bilo uz konstantne probleme i mučenje. Nisam uspio ostvariti
ono što se očekivalo od mene, ali zatvoriti taj krug kao trener bilo bi sjajno,
pogotovo od samog dna prema vrhu u trenerskom putu. To je više pitanje životnog
pristupa nego samog cilja.

Ispostavilo se da ste donijeli lani pravu odluku,
jer mogli ste u Romu na mjesto trenera juniora, surađivati blisko sa Joseom
Mourinhom, ali ste izabrali Sudtirol što je bio pravi potez koji ukazuje da
imate ”nos” za odabrati.

– Slažem se da je to bila odluka koju sam morao
donijeti i ne bih se htio ureći. Imao sam u glavi viziju kako bi to moglo biti.
Ali isto tako mogu reći da je nogomet posao visokog rizika, pa tako prepoznajem
potencijalni put u Veneziji, ali i rizike koje može donijeti. Odlazak u
Sudtirol bio je pravi potez, siguran sam da je i Venezia za mene pravi put s
obzirom na kompleksnost zadatka i odnosa. Znam da ću dobiti kroz taj put, ali
nisam siguran da će to biti i rezultatski. Prihvaćam da se sutra može dogoditi
i neuspjeh, ali sam svjestan da je to takav posao i po tom pitanju sam skroman.
Znam da može biti i poraza, ali sam svjestan da će mi ovaj angažman pomoći da
postanem bolji trener.

S obzirom da ste toliko vezani za Italiju, što
bi se hipotetski trebalo dogoditi za neku hrvatsku epizodu koja sada zvuči
nerealno jer tek ste potpisali trogodišnji ugovor. Pretpostavljam da bi to
mogli biti samo klubovi iz hrvatske velike četvorke, jer stvorili ste imidž i
status u Italiji…

– Teško mi je objektivno govoriti o tome, o
nekoj viziji. Ali, naravno, u trenerskom poslu moraš biti spreman ukoliko ti se
ukažu neke prilike koje su trenutno izvan mog konteksta. Prihvaćam to, dosta
sam elastičan, moraš biti spreman za neka druga iskustva i druge izazove. Sve
gledam kroz izazov, meni je i Venezia izazov. Istina je da se mogu probiti do
Serie A, i stvarno vidim to kroz osobni izazov, ne samo profesionalni. Isto
tako mi može biti izazov sutra preuzeti klub s velikom tradicijom u Hrvatskoj
koji ima ambicija. Zašto ne? Prepoznao bih poteškoće, postalo bi mi izazov i
onda se ja u takvim situacijama motiviram. Time se ja hranim. Bilo bi
interesantno raditi u nekom drugom kontekstu. Hrvatska bi za mene bila nešto
drugo jer tu sam rođen, Splićanin sam, ali bi mi bilo drugačije.

Koliko uopće stignete pratiti hrvatski nogomet,
Hajduk i Vaš matični Split, klubove iz rodnog grada?

– Ranije sam pratio puno manje, a sada sve više.
Kad si na većoj razini, javljaju se sve veći i interesi. Liga se po mom
mišljenju puno poboljšala, ima trenera koje mi je drago pratiti, kao što su
Tomić i Bjelica koje poznajem i pratim njihov rad. Znatiželjan sam. Pratim što
se događa u Hajduku, Dinamu i Splitu po nekoj inerciji. Ali sve više i dublje
razumijevam hrvatsku priču, informiram se o igračima, nastojim imati što više
saznanja o ligi. Ima zanimljivih igrača i trenera, interesantno mi je gledati i
pratiti. A Split pratim sam po sebi, on mi je u duši, pratim ga kao navijač,
jer je to zapravo jedini klub za koji navijam. Kako su u Italiji svi ludi za
balunom, pitaju me za koga navijam. Odgovaram im ”ni za koga”, nisam navijač
ni Juventusa ni Milana, jednostavno volim lijep nogomet i tko ga igra dobro, za
njega navijam, a iskreno sam jedino emotivno vezan za Split, tamo sam odrastao,
iz njega krenuo u Italiju, u svijet profesionalnog nogometa