S Rakelom po svitu: Od lažne američke Dalmacije do vanzemaljaca u Roswellu

Nakon posjeta veličanstvenom Grand Canyonu, Ivana i Željan su krenuli prema New Mexicu. Na putu kroz Arizonu vozili su prema gradu Gallup i na putu prema njemu skreću u nenaseljeno pustinjsko područje kako bi posjetili Barringerov krater.

Kad su došli na samo mjesto kratera, ostali su iznenađeni njegovom veličinom, Arizonski krater ili Barringerov krater, prema američkom geologu Danielu Moreauu Barringeru, prvi je krater prepoznat kao posljedica udara nebeskoga tijela. Promjera je 1200 metara, dubine 180 metara i okružen vijencem brda visine do 50 metara. Više od 30 tona ostataka nebeskog tijela koje je prije 50.000 godina uzrokovalo nastanak kratera nađeno je razbacano uokolo kratera. 

Takvi se meteori sastoje uglavnom od željeza s približno 7 posto nikla i 0,5 posto kobalta. Smatra se kako je najveći dio nebeskoga tijela ispario u atmosferi tijekom udara. A da napravi tako golemi krater trebalo mu je samo 2 sekunde nakon udara o zemlju.

Nakon Barringerovog kratera u Arizoni, napokon ulaze u New Mexico, točnije u grad Gallup gdje su prespavali u predivnom hotelu za samo 50 dolara, te sutradan planiraju posjetiti “vanzemaljce” u gradu Roswellu. Probudili su se tek oko 10 sati i shvatili zašto je spavanje samo 50 dolara. Naime, odmah iza hotela pored prozora udaljeno samo 50-tak metara, prolazi željeznička pruga i vlakovi svakih 30-tak minuta stvaraju toliku buku i trešnju da se stakla na prozorima tresu. Nakon doručka su se na brzinu spakirali i krenuli prema 500 kilometara udaljenom Roswellu u potjeru za vanzemaljcima.

Zanimljiv je podatak kako je FBI 20. lipnja 2011. potvrdio pad NLO-a koji se dogodio 1947. tako da su skoro tek nakon 65 godina otkrili tajnu koju su do tada negirali. Zadnjih 250 kilometara prije Roswella, prolazili su kroz pomalo zastrašujuću pustoš, nigdje žive duše ni na cesti, ni pored nje. Prošli su pored mnogo benzinskih stanica ali one su odavno napuštene i ne rade, kao ni restorani ili prenoćišta koja su davno iseljena. Vrijeme je bilo tmurno, nadvili su se veliki oblaci baš u smjeru u kojemu su Ivana i Željan vozili. 

Vanzemaljci u Roswellu

– S naše desne strane je bila velika farma krava, 50 kilometara smo vozili uz ogradu te farme, a tisuće krava se kretalo u pravcu nas kao da bježe od oluje koja će upravo doći, dok smo mi brzinom od nekakvih 120 kilometara na sat jurili prema tom nevremenu. Stalno smo gledali ispred nas velike teške crne oblake, kroz koje paraju munje i 100 kilometara prije grada nas je uhvatio jak pljusak. Kad smo ušli u grad kiša je još padala dok je mnoštvo ljudi kisnulo na kiši i veselilo se, mnoge ceste su bile i poplavljene, nije bila zima ali sam se čudio mladim i starima koji kisnu i smiju se. Kad smo stali ispred muzeja UFO, blagajnica nam je rekla da su svi u gradu presretni zbog kiše jer je ovo prva kiša nakon 5 mjeseci i da joj se svi vesele bez obzira na potopljene ceste. Vodiču muzeju nam je ispričao što se dogodilo te 1947. godine – započinje priču Željan.

“Oluja se nadvila nad pustinjom. Srpanj je 1947., stanovnici malenog američkog gradića Roswella posakrivali su se po kućama i birtijama, a u susjedstvu im je, navodno, pao leteći tanjur, prepun vanzemaljaca. Lokalni je farmer nekoliko dana kasnije u polju pronašao ostatke letjelice za koju je bio siguran da ne može biti ljudske izrade. Paralelno s pronalaskom dijelova letjelice, nedaleko Roswella stiže i američka vojska. Istražuju mogući pad letjelice koju su primijetili na radaru nekoliko dana ranije. Letjelica se na radaru pojavila, pa nestala, pa stajala na mjestu, pa se micala nemoguće brzo. Konačno su ju izgubili na nebu iznad New Mexica. Sedamdesetih i osamdesetih godina  počeli su se pojavljivati razni tipovi koji su tvrdili da znaju pravu istinu o Roswellu. Navodno su u blizini pronađena tijela. Djelomično ljudskog oblika, predimenzioniranih glava, bez očnih kapaka i sive boje kože, morali su bili vanzemaljskog podrijetla i bilo ih je navodno četvero. Tijela i ostaci letjelice su prebačeni u Nevadu, u supertajnu američku bazu “Area 51″ gdje su secirani i proučavani. Mnogi stručnjaci tvrde da  od tih dijelova potiče sva tehnologija koju danas poznajemo – od mikročipa do modernih aviona nevidljivih radarima”. 
Muzej je Željanu bio uistinu interesantan, izloženo je puno dokaza, fotografija i svjedočanstava o vanzemaljcima. U muzeju su bili izloženi 1:1 vanzemaljci kako u stvari izgledaju, a maketa je napravljena na bazi fotografija iz tog doba. Dok je Željan promatrao vanzemaljca na bolničkom krevetu, shvatio je, ti koji su se srušili sa svojim letećim tanjurom, su ustvari poput avanturista, svojim prijevoznim sredstvima putuju daleko, otkrivaju nove svjetove i nove horizonte, teže nečem novom i oni su uistinu avanturisti, samo ovi nisu imali sreće i nastradali su ovdje. 

– Nažalost, tako i mi avanturisti često znamo nastradati, nerijetko i sa smrtnim posljedicama, malo se o neuspjehu i nesreći piše i govori dok o uspjehu puno govore i pišu knjige, bas poput kockara. Kockari nerijetko pričaju kad izgube, ali kad dobiju svi znaju. Misli da svi oni koji putuju i koji svoja maštanja barem u nekoj mjeri dovedu do stvarnosti, ustvari pokreću svijet. Prorok Muhamed je rekao “Nemoj mi govoriti koliko si obrazovan, već koliko si svijeta vidio”, a Albert Einstein je rekao: “Logika će vas dovesti od točke A do točke B, međutim, mašta će vas dovesti svugdje. Pravi pokazatelj inteligencije nije znanje, nego mašta”.  Thierry Sabine osnivač Pariz-Dakar Rallya je rekao “Ako ti je život monoton, riskiraj ga”. Zato ne prestanite maštati, putujte i živite život- savjetuje Željan.
Nakon posjeta vanzemaljaca i meteora put ih vodi prema Texasu, međutim nakon 200 kilometara vožnje opet po velikom pljusku, zaustavljaju se u gradu Denver. Ispred grada se nalazi šuma bušotina nafte i sve miriše po nafti. Našli su spavanje u nekakvom kontejnerskom naselju gdje spavaju radnici što rade na bušotinama. Kiša ne prestaje padati, mokru robu su stavili sušiti na stolice blizu radijatora, nadajući se suncu sutra. 

Lažna američka Dalmacija

Ujutro kad je Željan pogledao kroz prozor, kiša je istim tempom padala. Navukli su opremu koja je još bila vlažna od jučer, mokre rukavice, čizme, hlače, jakna i ponovno voze po pljusku. Napominje nam Željan da je bezbroj puta kisnuo na putu, ali se nije prehladio. Govori da vjerojatno od adrenalina i želje za putovanjem jednostavno nema vremena za prehladu.

Vozili su 750 kilometara, od toga 450 kilometara po velikom pljusku i napokon stižu u Dallas gdje ih je dočekalo vedro vrijeme i velika vrućina. Dallas je grad u Texasu i u njemu živi oko milijun i pol stanovnika, čime je osmi po veličini grad u SAD-u. Šire gradsko područje, tzv. Metroplex, koje uz Dallas uključuje i Front Worth, Arligont, Plano te Denton, broji 6.300.006 žitelja. Dallas je poznat kao centar telekomunikacija, računalne tehnologije, bankarstva i prometa. Osnovan je 1841., a 1856. službeno je postao gradom. U Dallasu je 22. listopada 1963. ubijen tadašnji američki predsjednik John Fritzgerald Kennedy.

– Međutim mi tražimo grad McKinney jer smo čuli da je tamo kopija Supetra s Brača. Kad smo pronašli kvart koji bi trebao biti kopija Supetra primijetili smo da se to mjesto ne zove ni Supetar, ni Dalmacija nego “Adriatica Village”, napravljen po uzoru na Dalmatinsko-Talijansku arhitekturu, a ne na kopiju Supetra na Braču. Osmislio ga je Jeff Blackard koji je s izgradnjom Adriatica Villiga počeo 2005. Išao je toliko daleko da je i “luku” nazvao Riva. A Riva je i središte mjesta, ondje se nalaze uredski prostori, trgovine, restorani te luksuzni apartmani s pogledom na jezero. McKinney je 2014. u izboru Money Magazine proglašen najboljim mjestom za život u SAD. U samom mjestu smo naišli na prodavače šparoga, meda, bresaka i lubenica, međutim nitko od prodavača nikada nije čuo za Hrvatsku, Brač, a ni za Supetar – smije se Željan.

U Adriatic Villigu su se zadržali 2 sata, a od Supetra ima samo crkvica koja je napravljena baš kao u Supetru dok druge stvari nisu ni približno slične, pa tako ni veliki zvonik koji je dosta drugačiji u kojemu se nalaze uredi ali i veliki lift. Vidio je Željan mnogo Bračkih motiva, ali i Talijanskih, a njega koji potječe s Brača je jako dirnulo kada je vidio da na slikama piše Blaca, Skrip, Bol. Tada se u njemu prvi put probudila nekakva nostalgija, nakon 40 dana putovanja. Na žalost nikoga nisu sreli iz Hrvatske, niti radnika niti turista.

– Nakon ručka u Adriatici smo krenuli dalje, a vozeći se kroz Texas vidio sam 300 kilometara obrađenih polja u samoj pustinji i to me posjetilo na Tunis ali i na našu zemlju gdje imamo puno bolje uvjete, no ipak se ne obrađuje, kažu ljudi ne isplati se. Nakon Dallasa smo našli smještaj u gradu mt. Vernor i prešli smo 850 kilometara. Ujutro smo krenuli oko 8 sati i vozimo prema Floridi, međutim, skrenut ćemo malo sjevernije kako bi stigli u grad Memphis i posjetili kuću Elvisa Presleya. Ulaznica za posjet njegovoj kući iznosi 35 dolara po osobi i do tamo vas vozi autobus. Za tu cijenu imate prijevoz do tamo i natrag, obilazak kuće uz vodiča, obilazak muzeja, njegovih automobila i obilazak njegova dva aviona koja je također posjedovao. Svima bih preporučio da kupite tu ujedno i najskuplju kartu, jer stvarno se isplati sve to pogledati, a za to ćete morati izdvojiti minimalno 3 sata svog vremena – govori nam Željan.

 Impresivan Presleyev muzej

Godine 1977. svijet je napustio neponovljivi Elvis Presley. Imao je tek 42 godine kad je umro na podu kupaonice svog velebnog imanja u Memphisu. Njegova nova zaručnica Ginger Alden zatekla ga je kako nepomično leži u lokvi vlastite bljuvotine. “Kralj” je naime popio preveliku dozu tableta za spavanje, smirenje, protiv bolova te antidepresiva. 

Elvis je kuću kupio davne 1957. sa samo 22 godine, a cijela priča je specifična jer je Elvis imanje kupio novcem koji je zaradio svojim prvim hitom “Heartbreak Hotel”. Platio ga je 103.000 dolara, da bi sada, 50 godina kasnije tu kuću godišnje obilazilo 600 tisuća ljudi. Kuća se danas prodaje za vrtoglavih 13.000.000 dolara. 

Elvis Presley pokopan je uz grob njegove majke Gladys Love Presley na lokalnom groblju Forest Hill. Međutim, nakon što su kradljivci nekoliko tjedana nakon sprovoda pokušali ukrasti njegovo tijelo iz groba, tijela Elvisa i njegove majke premještena su na samo tlo Gracelanda, gdje se nalaze i danas. Na isto mjesto sahranjeno je i tijelo Elvisovog oca Vernona, kao i njegove bake Minnie Mae, a postavljen je i spomenik Elvisovom identičnom bratu blizancu Jesseu Garonu, koji je došao na svijet kao mrtvorođenče.

– Nakon obilaska kuće otišli smo posjetiti muzej njegovih vozila kojih ima mnoštvo, izgledaju predivno od Mercedesa, Ferraria, Rolce-Roysa do velikih američkih kabrioleta, ali tu je bio i zeleni traktor John Deere. Izložen je i motor kojeg je vozio i to marke Honda, Harleya je dobio na poklon ali ga nikada nije vozio. Nakon automobila otišli smo pogledati i njegova dva privatna aviona, “Lisa Marie” i “Haund Dog II”, čiju je unutrašnjost kralj roka sam dizajnirao. Njihova vrijednost danas dostiže između od 10, i 15 miliona dolara. Avioni nisu u stanju za letenje već trideset godina, a kralj  je kupio avion tipa “Konver 880” iz 1975., dvije godine prije smrti za 250.000 dolara i nazvao ga po svojoj kćerki Lisi Marie. Potrošio je više od 300.000 dolara da bi sredio unutrašnjost aviona koji je opremio spavaćom sobom, sobom za sastanke, barom i video sistemom povezanim s četiri TV prijemnika. Avion je obojao u crveno-plavo-bijelu boju, na repu aviona se vidi Presleyev sloganom “TCB” – Taking care of business, a u avion je moglo stati 28 putnika. Drugi avion, nazvan po jednom od njegovih najvećih hitova “Haund Dog II”, kupio je te iste godine za 900.000 dolara. Kralj je najviše volio letjeti noću, na visini od 4.800 metara – oduševljeno će Željan.

Nakon puna tri sata Elwisa, sjedaju na GS-a i nakon 180 kilometara zaustavljaju se u gradu Tupelo gdje pronalaze smještaj u hotelu “super 8”, a to je lanac hotela koji postoje po cijeloj Americi, prilično su jeftini i to je najbolje što možete dobiti za omjer novca i kvalitete. Drugi lanac hotela “super 6” je nešto jeftiniji ali ga Željan ne preporučuje.
Nakon odmora namjeravaju prijeći 1.100 kilometara i doći do Orlanda na Floridi, a kako su se proveli na Floridi, Miami Beachu, Daytoni i Wasightonu čitajte sljedeci ponedjeljak.