Pravosuđe: Što teži zločin, to bolji izgledi za slobodu

Slučaj “građanina X” kod prometnih prekršaja
zapravo je samo dobar uvod u jednu puno ozbiljniju problematiku zbog koje smo
kao država na “stupu srama”. Dakle, dugotrajnost suđenja. Nije to međutim
isključivo naš specifikum. Vojislavu Šešelju niti nakon 11 godina nije presuđeno,
niti nepravomoćno, ako izuzmemo zezanciju s nepoštivanjem Haškog suda. No
dobro, to je ipak Haški tribunal kojeg svi doživljavaju kao primarno politički
(brzo se pronio glas da je Šešelj pušten jer eminencije oko Scheveningena nisu
nikako smatrali oportunim da u ćelijama, ma koliko raskošnim, bez presude umre
još jedan Srbin optužen za ratni zločin jer to jednostavno narušava princip
odgovornosti u omjerima), ali zna se to dogoditi recimo i sudu u prijateljskoj
i uglednoj Njemačkoj. Trebao im je dobar broj mjeseci kako bi ispitali jednog
svjedoka zamolbenim putem jer, kako je sud u Meppenu obavijestio splitski sud,
“osoba je ugledni biznismen koji nema puno vremena”.

Kod nas međutim nije problem sa svjedocima, niti s prekršiteljima:
za jedne i druge prilično se lako “poteže” dovedbeni nalog kojeg sprovodi
policija. U splitskoj “Palači pravde” na primjer, velikih problema
imaju sa samim optuženicima. I ruke su im de
facto vezane, priznali su nam to i sami suci u ne jednom slučaju,
jednostavno nemaju procesne mogućnosti kojima bi osigurali njihov dolazak pred
sud. Čak više ne mogu, jer ga novi Zakon o kaznenom postupku niti ne predviđa,
odrediti okrivljenom tzv. “disciplinski pritvor”. Ta se mjera mogla
izreći samo jednom, i maksimalno do 30 dana, te nije ulazila u ukupne rokove
koje optuženi može provesti u pritvoru.

Samo posljednjih dana
došlo je do nekoliko gotovo bizarnih slučajeva. Svi su izgledi da organiziranu
skupinu dilera stotina kilograma kokaina, kako ih tretira USKOK, splitski sud
više neće vidjeti. Svojedobno su uhićeni, iza rešetaka čekali daljnji tijek
postupka. I tako, malo-pomalo, prošle su godine i optuženi više nisu smjeli
stajati u zatvoru. Jednostavno, istekao im maksimalni rok, zakonom određen
(nekom dvije, nekom tri godine), za pritvor dok čekaju presudu. Oteglo se s
istragom, a na koncu je većina dolazili na sud kao slobodni građani. Što im je
pak otvorilo pregršt mogućnosti za malverzacije – za jedno ročište se razboli
optuženi koji je među njima izvukao najkraću slamku, dan prije idućeg sa
stepenica padne “najnesretniji” drugi okrivljenik pa onda otkažu
punomoć odvjetniku pa branitelj otkaže punomoć njima, i tako unedogled.

Zanimljivo, prema Zakonu
o odvjetništvu, po čl.10. odvjetnik bi trebao još 30 dana zastupati interese
svoga klijenta bez obzira da li su prekinuli suradnju. No, tog se članka nitko
ne drži, uglavnom se na dan rasprave “otkrije” kako netko od optuženih
nema branitelja pa zbog toga propadne taj termin… Čak se i suci skanjuju zbog
takve “tehnikalije” kažnjavati odvjetnike, no posljednje vrijeme se
ustalila jedna druga praksa. A ta je naplata troškova koje sud, dakle država,
ima zbog bezrazložnog odgađanja rasprave. Dobro “fudrane”
okrivljenike takve novčane obveze od po nekoliko tisuća kuna neće previše
zaboliti dok sigurno brode prema zastarama. Ili bijegu preko granice s
putovnicom druge države u ruci ili avio-kartom za destinaciju bez dogovora o
izručenju.

U drugom slučaju (sve su to zapravo obrasci ponašanja,
takvim “trikovima” koriste se redom i u drugim postupcima) čovjek
lijepo izbjegava suđenje zbog navodnih zdravstvenih problema. Nađe liječnika
voljnog utvrditi teško psihičko stanje, i … Bingo! Odjednom je raspravno
nesposoban te ga se ne može suditi iako je do prije koji dan savršeno
funkcionirao potpisujući milijunske poslove. A dok se nađe stručnjak voljan ići
kontra kolege liječnika…

Ima nažalost u ormarima splitskog suda i nekoliko slučajeva
koji su već koje desetljeće stari, a da nisu iz oblasti gospodarskog
kriminaliteta (bilo je problema i s ekspertima, koji su za složena
financijsko-knjigovodstvena vještačenja tražili enormne iznose što je također
blokiralo rad suda) niti su u pitanju brojne skupine. U pitanju su krvni
delikti, no svejedno, kombinacijom faktora – zakon ne dozvoljava da i nadalje
stoji u pritvoru, potom “narušenog” zdravlja eskivira ročišta, žalbi
i zahtjeva za izuzećem sudaca – uspijeva se kupiti dovoljno vremena i boravak
na slobodi postaje trajno stanje.

Najveća ironija u svemu tome događa se kada takvi,
“krivi kao sam vrag”, tuže (i dobiju) odštete od države, dakle svih
nas, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.