Ana Radišić uoči dolaska projekta Novi horizonti u Split: “Vidimo medalju, ali rijetko vidimo njezinu cijenu”

Što povezuje splitski dišpet, velike sportske priče i pitanja koja rijetko postavljamo ljudima koje poznajemo iz javnosti? Ana Radišić uoči „Novih horizonata“, koji se 14. i 15. listopada održavaju u Splitu, govori o gostima koje okuplja, cijeni uspjeha i pritisku da neprestano radimo na sebi.

Ana, nakon Opatije s Novim horizontima stižete u Split. Zašto ste za drugo izdanje odabrali upravo Split i kakvu priču želite ispričati splitskoj publici?

— Split je za mene bio potpuno prirodan sljedeći korak. Sve što radim i stvaram mora nositi dio mene da bi bilo iskreno i autentično. Kvarner je mjesto mog rođenja i odrastanja, a Split je priča o mojim korijenima koje cijeli život nosim sa sobom.

Moj tata je Splićanin, uz dalmatinski temperament sam odrasla, Hajduk se u našoj kući pratio od mojih pelena, a uz Split i Kaštel Kambelovac vežu me obitelj i brojne uspomene iz djetinjstva. Zato ovdje ne dolazim kao u neki novi grad. Na neki način dolazim doma, samo iz drugog smjera.

Želim kroz ljude koji su potekli odavde, koji ovdje žive ili ovaj grad i Dalmaciju nose sa sobom u svijet ispričati priču o toj nevjerojatnoj energiji, upornosti, emociji i karakteru. O onome što nas pokrene da krenemo, ali još više o onome što nas tjera da nastavimo.

Zato se ovo izdanje i zove „Iskra koja pokreće sve”.

Split je grad koji je dao nevjerojatan broj velikih sportaša, umjetnika i ljudi snažnih osobnosti. Što je, po vašem mišljenju, ta posebna „iskra” koju Split i Dalmacija imaju?

— Mislim da se ona teško može objasniti jednom riječju. To je neki spoj dišpeta, emocije, pripadnosti, ponosa i nevjerojatne potrebe da ideš do kraja kada ti je do nečega stvarno stalo. Ovdje se i voli i navija i slavi i tuguje punim srcem. U Splitu ništa ne ide „napola”.

I možda upravo iz toga dolazi ta snaga. Split je dao nevjerojatne sportaše, umjetnike, glazbenike i ljude koji su napravili velike stvari daleko izvan granica ovog grada, a mnogi od njih, gdje god otišli, i dalje vrlo jasno nose Split u sebi.

Meni je to posebno zanimljivo jer dio te energije prepoznajem i u sebi. Naslijedila sam je od tate. Prepoznajem je u svojim pobjedama, ali možda još više u trenucima kada padnem pa se dignem i kažem: „Idemo ponovno.”

Blanka Vlašić, Dina Levačić, Aljoša Asanović, Petar Metličić, Ana Gruica Uglešić samo su neka od imena koja dolaze na Nove horizonte. Koliko vam je bilo važno da splitsko izdanje zaista nosi energiju ljudi povezanih s ovim gradom i Dalmacijom?

— Bilo mi je presudno. Jer „Novi horizonti” ne dolaze u Split samo lokacijom – želim da budu splitski ljudima, karakterom, temama i emocijom, a i ljudi koje dovodimo kao goste njeguju tu istu iskru u sebi.

A kada pogledate samo imena koja ste nabrojili, već među njima imate potpuno različite životne puteve. Sport, ekstremne fizičke i mentalne granice, velike pobjede, javni život, promjene, obitelj, padove, nove početke… Mene upravo ta različitost fascinira.

Najvažnije od svega jest to da na pozornicu ne dolazi titula, medalja, funkcija ili poznato ime. Dolazi čovjek. Sa svim svojim usponima, padovima, izazovima i iskrom koja ih potiče na rast. Mislim da ćemo kroz različitost njihovih odgovora najbolje osjetiti što ta iskra zapravo jest.

Vaši razgovori često počinju uspjehom, a završe na puno osobnijim temama – strahovima, promjenama, odnosima, porazima i novim počecima. Je li danas publici potrebnije čuti što stoji iza nečijeg uspjeha nego još jednu priču o samom uspjehu?

— Mislim da jest. Jer uspjeh danas vidimo posvuda, ali vrlo rijetko vidimo njegovu cijenu.

Vidimo medalju, ne vidimo sva ona jutra kada se nekome nije ustajalo iz kreveta. Vidimo rezultat, ne vidimo sumnju. Vidimo naslovnicu, ne vidimo samoću. Vidimo trenutak kada je netko uspio, ali ne i deset trenutaka prije toga u kojima je gotovo odustao.

A život je upravo ondje. Mene zato već dugo ne zanima samo pitanje: „Kako ste uspjeli?” Puno više me zanima: „Što vas je taj put naučio o vama samima?”

Mislim da se publika upravo u tome može prepoznati. Ne možemo se svi poistovjetiti s olimpijskom medaljom, velikom karijerom ili nekim izvanrednim postignućem. Ali svi znamo što znači bojati se. Svi smo nekada izgubili, pogriješili, voljeli, razočarali se, krenuli ispočetka.

U toj ranjivosti prestajemo biti „uspješni” i „neuspješni”. Ostajemo samo ljudi. I tu počinje razgovor koji mene zanima, iz kojeg učim i kojeg apsolutno svi „čujemo”.

Postoji li gost ili razgovor u Splitu kojem se vi osobno posebno veselite jer osjećate da bi mogao otvoriti neku temu o kojoj se kod nas još uvijek premalo govori?

— Ne bih izdvajala jedno ime jer se iskreno veselim upravo susretu tih potpuno različitih životnih iskustava.

Naučila sam i da razgovor za koji unaprijed misliš da znaš u kojem će smjeru otići vrlo često završi negdje sasvim drugdje. I to su obično najbolji razgovori. Posebno me zanimaju teme identiteta nakon velikih životnih promjena. Tko si kada završi karijera koja te definirala? Tko si kada tijelo više ne može ono što je nekada moglo? Kada se promijeni odnos, obitelj, posao? Kada ostvariš cilj kojem si posvetio pola života – što onda?

Puno razgovaramo o tome kako nešto postići, a premalo o tome kako živjeti nakon velikih postignuća, gubitaka ili promjena. Voljela bih da u Splitu otvorimo upravo takve razgovore. Bez gotovih odgovora i bez potrebe da sve na kraju zvuči savršeno.

Dio programa bavi se i pitanjem koliko smo opterećeni stalnim „radom na sebi”. Imate li osjećaj da smo od osobnog razvoja napravili još jednu vrstu pritiska, da uvijek moramo biti uspješniji, sretniji i bolja verzija sebe?

— Apsolutno mislim da vrijedi otvoriti to pitanje. Osobni razvoj može biti nešto prekrasno. Učiti o sebi, mijenjati ono što nam ne služi, preuzimati odgovornost za vlastiti život. Ali mislim da problem nastaje kada i od toga napravimo natjecanje.

Ustani ranije. Radi više. Treniraj. Meditiraj. Čitaj. Budi produktivniji. Misli pozitivno. Napreduj. Postani najbolja verzija sebe… I odjednom ni život više nije nešto što živiš, nego projekt koji stalno moraš popravljati.

A možda ponekad ne moramo ništa popravljati. Možda neki dan smijemo biti umorni. Smijemo ne znati. Smijemo stati. Smijemo biti zadovoljni onime gdje jesmo bez osjećaja da smo zbog toga nedovoljno ambiciozni.

Za mene pravi rad na sebi danas možda sve više znači naučiti razlikovati trenutak kada trebam napraviti još jedan korak od trenutka kada si trebam dopustiti da jednostavno – budem.

Putem oblaka od podcasta je prerastao u projekt koji izlazi pred publiku i okuplja zajednicu. Što je sljedeći horizont za Anu Radišić, gdje biste voljeli da ova priča bude za nekoliko godina?

— Da ste me na početku pitali gdje će „Putem oblaka” biti danas, sigurno vam ne bih znala odgovoriti. I drago mi je zbog toga. Znala sam da će izlaziti iz svih okvira i da ću slijediti srce.

Osjećala sam i iznimno puno slušala vlastitu intuiciju. Vjerovala joj. Okružila se iznimnim profesionalcima koji čine moj najuži tim. Oni su moja krila za svaki let.

Podcast je krenuo iz moje potrebe za razgovorom i znatiželje prema ljudima, a danas je iz njega nastala medijska platforma, razne edicije, putovanja izvan Hrvatske, divni eventi koje smo organizirali, a sada i „Novi horizonti”, susreti uživo, nove suradnje i, ono što mi je možda najvrjednije, zajednica ljudi koja u tim pričama prepoznaje nešto svoje.

Voljela bih da za nekoliko godina mogu pogledati iza sebe i reći da smo ostali jednako znatiželjni, iskreni i dovoljno hrabri postavljati pitanja na koja ni sami nemamo odgovore, a odletjeli smo tamo gdje ni sanjati nismo mogli.

Jer horizont i postoji zato da te tjera da nastaviš prema njemu… vjerujući da nebo uistinu nema granica.