Objava presude Općinskog suda u Splitu u predmetu P-39/12

Povodom članka na našem portalu, objavljenog 18. svibnja 2012. godine pod naslovom “Član Uprave Slobodne Dalmacije u ‘Ruži vjetrova’ se rugao s vlastitom novinom?!”, Općinski sud u Splitu donio je 20. siječnja 2014. godine presudu u predmetu br. Pmed-39/12. Presudu prenosimo u cijelosti:

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Dragana Ramljak
kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ZORAN KRŽELJ iz Kaštel Gomilice,
Petra Zrinskoga 14, zastupano po Odvjetničkom uredu Sardelić i partneri, odv. u
Zagrebu, Katančićeva 3, protiv tuženika STO POSTO d.o.o. Split, Ulica Hrvatske
mornarice 10, zastupano po zz direktoru Jerku Trogrliću, nakon glavne i javne
rasprave zaključene dana 20. prosinca 2013.g. u nazočnosti zamj. pun. tužitelja
Silvie Burice, te zz direktorom tuženika Jerka Trogrlića, dana 20. siječnja
2014.g.

 

presudio je

 

I.                  
      Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod
prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju s osnova naknadne neimovinske štete zbog
povrede prava osobnosti iznos od 10.000,00 kn, sa zakanskim zateznim kamatama
koje teku od 20.08.2012.g. pa do isplate, po stopi 12 % godišnje, a u slučaju
promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje
je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena.

 

      Za više
traženo, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

 

          
II.     
   Dužan je tuženik o svom trošku u cijelosti i
bez komentara objaviti ovu presudu po njenoj pravomoćnosti u prvom sljedećem
izdanju neovisnog hrvatskog portala “Dalmacija News” sve u roku od 15
dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

          
II.     
   Dužan je tuženiku u roku od 15 dana i pod
prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.537,50 kn.

 

Obrazloženje

 

      Tužitelj je
pred ovim sudom podnio tužbu dana 20.08.2012.g. u kojoj je naveo kako je
tuženik dana 18.svibnja 2012.g. na neovisnom hrvatskom portalu Dalmacija News,
sa sjedištem u Splitu objavio članak pod naslovom “Član uprave Slobodne
Dalmacije u “Ruži vjetrova” se rugao sa vlastitom novinom?!”,
potpisan po novinaru Damiru Petranoviću, a u kojem su objavljene neistinite
informacije koje objektivno vrijeđaju čast, ugled i dostojanstvo tužitelja.

      Tužitelj je
prije pokretanja ove parnice, a u smislu odredbe čl. 22. st. 2. Zakona o
medijima, sve u svezi sa čl. 40. istog Zakona, obratio se glavnom uredniku
tuženika radi objavljivanja ispravka.

      U spornom
članku da su iznesene potpuno neistinite informacije o tužitelju, gdje za istog
tuženik objavljuje u navodi između ostaloga “…u stvarnom životu obnaša
dužnost člana uprave splitske novinske kuće, gdje ga je njegov kum Stipe
Orešković – donedavno desna ruka vlasnika Ninoslava Pavića – sklonio nakon što
je tri godine kao glavni urednik mrljavio sa Slobodnom, srozao nakladau,
preselio novine u Dugopolje i budno pazio na lik i djelo Željka Keruma – o
njegovanju nekih drugih drugarskih veza da i ne govorimo.”

      “Krželj
je, dakle, direktor u moćnoj novinarskoj kompaniji, tijekom radnog vremena
omiljena zanimacija (neki kažu i glavni zadatak) mu je prezentacija izdanja na
Facebooku i usputno praćenje ponašanja zaposlenika na društvenim mrežama, a
među novinarima je zapamćen i po sasvim ozbiljnoj naredbi novinarki da stavi
zrno kukuruza između dva mobitela, uspostavi vezu i čeka senzaciju. Naime, da
čeka hoće li puknuti kokica…”

      Nastavlja
tužitelj kako su ti navodi izneseni na štetu tužitelja netočni i klevetnički.
Nadalje, gore opisanim postupanjem tuženika, tužitelj da je prikazan na krajnje
negativan način, a ovakve informacije objektivno vrijeđaju čast, ugled i
dostojantsvo tužitelja kao čovjeka i građanina.

      Tužitelj
stoga prvenstveno ističe kako nije istina da je tužitelj u bilo kakvim
kumstvenim ili sličnim odnosima sa Stjepanom Oreškovićem, a kako se to netočno
navodi u predmetnom članku, niti je istina da ga je g. Orešković
“sklonio” na mjesto člana Uprave Slobodne Dalmacije d.d. Naime,
upravo suprotno navodima gospodina Petranovića, status člana Uprave tužitelj je
stekao valjanom odlukom Nadzornog odbora Slobodne Dalmacije d.d.

      Također da
nije točna izjava da je tužitelj kao glavni urednik “mrljavio” sa
Slobodnom, srozao nakladu, te preselio novine u Dugopolje, već da je istina da
je naklada “Slobodne Dalmacije” u vrijeme kada je isti obnašao
dužnost glavnog urednika bila 25 % veća nego što je to danas, te da nije imao
ikakve veze sa odlukom vlasnika i Uprave Slobodna Dalmacija d.d. o preseljenju
u Dugopolje, jer odlučivanje o tome nije u nadležnosti glavnog urednika. Štoviše,
odluka o preseljenju u Dugopolje da je donesena tri godine ranije, kada
tužitelj nije niti bio zaposlen u Slobodnoj Dalmaciji.

      Isto tako da
su neistinite i zlonamjerne informacije da je “tužitelj jednoj novinarki
dao naredbu da stavi zrno kukuruza između dva mobitela, uspostai vezu i čeka
senzaciju, da čeka hoće li puknuti kokica” odnosno “da je jedan od
glavnih zadataka tužitelja praćenje ponašanja zaposlenika na društvenim
mrežeama” te su takve tvrdnje usmjerene jedino i isključivo na omalovažavanje
tužitelja kao osobe i profesionalca.

      Sporni
člankom i netočnim informacijama iznesenim u njemu, tužitelju da je povrijeđeno
pravo osobnosti, težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuditi
pravičnu novčanu naknadu. Obzirom da se objavljivanjem informacija ne temelji
niti na jednoj činjenici, odnosno nije objavljena niti jedna činjenica na
temelju koje bi se ova neistinita informacija mogla temeljiti, niti je autor
članka prije njegove objave kontaktirao tužitelja radi provjere informacija,
sasvim je jasno da je u konkretnom slučaju riječ o neistinama, laži i kleveti.

      Gore
navedenim naslovima i navodima tuženik je postupio protivno odredbi čl. 7.
Zakona o medijima, kojim je propisno da “svaka osoba ima pravo na zaštitu
privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti”, odnosno protivno čl. 16. istog
Zakona kojim se jasno utvrđuje da su “mediji dužni poštovati privatnost,
dostojantsvo, ugled i čast građana”.

      Kako je
iznošenjem i objavom netočnih informacija o tužitelju povrijeđen njegov ugled,
čast i dostojanstvo, te je povrijeđeno i pravo osobnosti tužitelja, to je po
osnovi čl. 21. i čl. 22. Zakona o medijima, te čl. 1100 Zakona o obveznim
odnosima tuženik kao nakladnik u obvezi tužitelju naknaditi štetu koju trpi.

      Navodi kako
je tužitelj teško primio objavu spornog članka, te da je zbog istoga bio u
stanju šoka, u iznimno nelagodnoj situaciji u obitelji i društvu, obzirom da su
ga prijatelji, poznanici, kolege i suradnici, te obični građani gledali i još
uvijek gledaju sa sumnjom da je moguće da su informacije u spornom članku i
točne, pa tužitelj uslijed neprestanog propitkivanja od strane trećih osoba o
informacijama iz objavljenog članka svaki put mora iznova proživljavati
neugodnost, a što je u konačnici dovelo do gubitka autoriteta na poslu, u
društvu i obitelji.

      U svom
odgovoru na tužbu od 17.09.2012.g. tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom
zahtjevu, te presložio da isti bude odbijen kao neosnovan.

      Navodi kako
tužitelj predmetnom tužbom potražuje iznos od 60.000,00 kn, na ime naknade
nematerijalne štete, uvećan za zakonske kamate, koje na taj iznos teku od
20.08.2012.g. pa do isplate, a sve vezano za članak objavljen dana 18. svibnja
2012.g. pod naslovom “Član uprave Slobodne Dalmacije u “Ruži
vjetrova” se rugao sa vlastitom novinom”, a koji je objavljen na
portalu tuženika “Dalmacija news”.

      Navodi kako
je tužitelj javna osoba, te smatra da je njegova dužnost i obveza javnost
obavještavati o aktualnim događajima. Informacije koje su objavljene u spornom
članku su istinite i objavljene u dobroj vjeri, ni u kojem slučaju nije
postojala klevetnička namjera.

      Dodaje kako
mu se tužitelj obratio, te je ispravak objavljen unutar rubrike koja je jedna
od najčitanijih, čime je zadovoljen uvjet o objavi na istom odnosno istovjetnom
mjestu medijskog prostora. Zakonom o medijima izričito je propisano da se eventualno
utvrđena šteta – neimovinska šteta prvenstveno nadoknađuje objavljivanjem
ispravka informacije i isprikom, a tek podredno isplatom naknade.

      U odnosu na
tužbeni zahtjev radi naknade štete, tuženik ističe kako je predmetna tužba u
cijelosti neosnovana, s obzirom na činjenicu da tužitelj nije dostavio nikakav
dokaz na okolnost nastanka štete i njezine visine, tako niti u pogledu
uzročnosti između štete i štetnih posljedica. Isto tako naglašava kako sukladno
odredbe čl. 21. st. 4. alineja 3., nakladnik ne odgovara za štetu ako je
informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na
činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i
poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je
opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupao u
dobroj vjeri.

Međutim, u konkretnom slučaju šteta nije nastala, te
je autor predmetnog članka postupao sukladno pravilima struke.

      Tuženik
također ističe da je svrha i dužnost medija obavještavati javnost o aktualnim
temama. Osim toga, a sukladno odredbi čl. 27. Zakona o medijima, novinar ima
pravo izražavati stajalište o svim događajima, pojavama, osobama, predmetima i
djelatnostima.

      Suprotno
postupanje stvorilo bi podlogu za bezrazložno bogaćenje i ucjenjivanje
medijskih djelatnika, a svakako ne bi bilo sukladno Zakonu o medijima i
Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, čim uvodimo
automatizam isplate novčane naknade kao sankciju za povredu prava osobnosti
slijedom medijskih natpisa ulazimo u vrlo opasno područje u kojem pravo na
slobodu izražavanja misli imaju samo oni koji to mogu platiti pa neovisno o
tome što imaju za reći i koliko je nužno da se kaže ono što se misli.

      Tijekom
dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao zahtjev za
ispravak tužitelja od 15. Lipnja 2012.g., kopija članka objavljenog na portalu
Dalmacija News od 18.05.2012.g.g, impressum dnevnog lista Slobodne Dalmacije od
13.05.2010.g, te 18.05.2012.g., povijesni izvadak iz sudskog registra za tvrtku
Slobodna dalmacija d.d., potvrda o naknadi na dan 12. Svibnja 2010.g., te
18.svibnja 2010.g., iskaz svjedokinje Tanje Gattin Zebić, iskaz svjedoka Damira
Petranovića, te iskaz tužitelja Zorana Krželja, kao parnične stranke.

      Tužbeni
zahtjev je djelomično osnovan.

      Pun.
tužitelja je popisao parnični trošak.

      Iz ovako
provedenog dokaznog postupka, među parničnim strankama nije sporno da je
tuženik dana 18.05.2012.g. na neovisnom hrvatskom novinskom portalu Dalmacija
News objavio članak „Član uprave Slobodna dalmacija u Ruži vjetrova se rugao sa
vlastitom novinom“, te da je autor članka novinar Damir Petranović.

      Iz ovako
provedenog dokaznog postupka, među parničnim strankama se ukazalo prijepornim
da li navodi iz predmetnog članka su istiniti, te da li objavom gore navedenog
članka je tužitelj pretrpio neimovinsku štetu, te da li se u konkretnom slučaju
radi o autorskom komentaru koji ne traži provjeru informacije.

      Iz iskaza
svjedokinje Tanje Gattin Zebić od 1.listopada 2013.g. proizlazi da je ona
zaposlena u Slobodnoj Dalaciji d.d. Split, u Graskoj rubrici i to je bila i u
svibnju 2012.g. navodi da nikakve kontakte sa tužiteljem nije imala, jer da je
on u to vrijeme bio član uprave, a ona kontaktira isključivo sa urednikom
gradske rubrike i glavnim urednikom Slobodne Dalmacije, a kako tužitelj u to
vrijeme nije bio glavni urednik, s njim nije ni kontaktirala.

A što se tiče spornog članka objavljenog na portalu
Dalmacija News dana 18.05.2012.g. navodi da nije upoznata sa sadržajem tog
članka, niti joj je bilo što u vezi članka poznato.

      Iz iskaza
svjedoka Damira Petranovića od 15. Studenog 2013.g. proizlazi kako je on
objavio ovaj članak, nakon što je tužitelj kao glumac sudjelovao u dramskoj
seriji „Ruža vjetrova“ gdje je glumio glavnog urednika u više epizoda, i
smatrao da postoji interes javnosti da objavi ove informacije u članku od 18.05.2012.g.
Naveo je također kako prije objave članka nije kontaktirao tužitelja, zbog toga
što u ovoj novinarskoj formi nije očekivano tražiti očitovanje druge strane jer
se radi o komentaru, a ne o izvješću. Navodi kako mu je poznato da je na istom
obimu i formatu objavljena informacija od strane tužitelja.

      Saznanja
je crpio iz toga što je 10 godina radio u Slobodnoj Dalmaciji i imao je
neposredna saznanja o onome što je objavio u članku, tako da nije imao druge
izvore informacija.

      Navodi da
dok je radio u Sobodnoj Dalmaciji tužitelj bio honorarni suradnik, glvni
urednik i član uprave.

      Dodaje
kako on zna da je došlo do smanjenja nakladne dnevne novine Slobodna Dalmacija
za vrijeme dok je tužitelj bio glavni urednik, jer da je on tada radio u Slobodnoj,
a što se tiče pribavljenih podataka u Slobodnoj Dalmaciji, navodi kako se ista
odnose na razdoblje nakon što je tužitelj prestao biti glavni urednik, dakle
trebalo bi zatražiti podatke od 2008.g. do 2010.g.

      Navodi kako
prije objave članka nije pribavljao podatke, međutim poznato mu je stanje
naklade dok je tamo radio.

      Dodaje
kako je u trenutku kada je dnevni list Slobodna Dalmacija preseljen u
Dugopolje, tužitelj bio 6 mjeseci prije toga glavni urednik i sudjelovao je u
preseljenju novinara i javno je branio tu odluku.

      Ovo saznanje da „stavi zrno kukuruza
između dva mobitela, uspostavi vezu i čeka senzaciju, nego da čeka hoće li
puknuti kokice“, da je tu informaciju dobio iz razgovora sa novinarkom Sandrom
Lepende, koja se požalila svojim kolegama, pa tako i njemu, a vezano za tu
naredbu tužitelja.

      Što se pak tiče ovog dijela u kojem se
navodi da je prezentacija izdavanja na facebooku i usputno praćenje zaposlenika
na društvenim mrežama bio radni zadatak upravo tužitelja, a to zna iz razloga
što je to utvrdila konzultantska agencija po narudžbi vlasnika EPH-a. navodi da
je znao da je tužitelj sklonjen sa mjesta glavnog urednika na člana uprave, jer
da je imao neuobičajeno male ovlasti za jednog člana uprave i iz toga proizlazi
izlaz skloniti.

      Navodi kako je, dok je radio u Slobodnoj
Dalmaciji, pisao tekstove o Željku Kerumu, a koje tekstove je tužitelj
cenzurirao, i o tome da postoji pisani trag u Slobodnoj Dalmaciji, odnosno
njegov dopis s kojim se požalio na cenzuru, kao odgovor na njegovo kršenje
radne discipline, koje je očitovanje tužitelj tržio.

      Dodaje kako nije imao namjeru klevetati
tužitelja, nego je smatrao da se radi o informacijama od javnog interesa, pa je
i napisao sporni članak.

      Iz iskaza tužitelja Zorana Krželja
proizlazi da, što se tiče spornog članka objavljenog dana 18.05.2012.g. na
portalu Dalmacija News, on to ne može niti nazvati člankom, nego pamfletom, jer
se vrijeđa njega, njegovo ime, da se radi o osobnom napadu, a on da se 40-ak
godina bavi novinarstvom, cijeli članak je pisan omalovažavajućim tonom, ništa
u navedenom članku ili ne odgovara istini ili je pogrešno prezentirano. Navodi
da je gospodina Željka Keruma vidio možda dva puta i da ga je on dva puta
napao, tako da nema nikakve veze sa onim što objavljuje u članku. Navodi kako
nije točno da je preselio Slobodnu Dalmaciju u Dugopolje jer glavni urednik
nema nikakve veze s tim, to je odluka Uprave nadzornog odbora. Navodi kako je
on bio član uprave zadužen za Internet i znanje, regionalno izdanje i
izdavaštvo. Mandat u je prestao i više nije član uprave od prije nekih mjesec
dana.

      Što se pak dijela članka koji se odnosi
na zrno kukuruza između dva mobitela, naveo je da je tada bilo u dnevnim
novinama objavljen čitav niz članka, vezano upravo za zračenje mobitela, on da
je samo tražio od novinarke da napiše članak o tome i da vidi da li će se
zapravo dogoditi ono što se navodi u članku. Što se tiče praćenja ponašanja
zaposlenika na društvenim vezama navodi da njegov posao nikada nije bilo
praćenje zaposlenika, nego je njegov posao bio isključivo razvoj interneta i
facebook stranice Slobodne Dalmacije.

      Navodi kako ej nakon objave članka imao
čitav niz problema i to da se vuče do dana današnjeg, te da je to utjecalo i na
njegovo zdravlje. Imao je problema sa spavanjem, svako večer i dan danas pije
Normabel da bi mogao zaspati. Sa pravim prijateljima nije imao problema, jer da
su ga oni razumjeli, međutim sa drugim osobama je imao problema gdje su ga
zadirkivali, a isto tako nakon objave članka, izbjegava društvo upravo iz ovih
činjenica navedenih u članku. Navodi kako je njegov sin teško preživio ovo što
je objavljeno u članku, jer su ga prijatelji pitali u svezi s tim, zadirkivali
ga i sl.

      Navodi da je za članak saznao kada mu ga
je ujutro donijela njegova tajnica i rekla mu, da što je ovo Petranović
napisao, te da je taj dan možda izašao dva puta iz svog ureda i bilo mu je
neugodno izaći i biti u društvu ljudi.

      Ima saznanja da je objava ovog članka, a
što zna iz jednog telefonskog razgovora, utjecala na njegov sadašnji status,
odnosno da više nije član uprave u Slobodnoj Dalmacije.

      Navodi kako samo u dijelu članka gdje se
navodi da ga je njegov kum Stjepan Orešković sklonio sa mjesta glavnog
urednika, napominje da Stjepan orešković nije njegov kum, niti je sklonjen s
mjesta glavnog urednika jer je jedan član uprave taman tada otišao i nadzorni
odbor da je donio odluku da on umjesto njega dođe na to mjesto.

      Pregledom potvrde Slobodne dalmacije d.d.
Split o nakladi, bilo bi razvidno da je do dana 12. Svibnja 2010.g. tiskana
naklada dnevnika iznosila 47.637 primjeraka, a prodajna naklada je iznosila
34.2012 primjerak, da dana 18.05.2012.g. naknada dnevnika Slobodne dalmacije
iznosila 40.369 primjeraka, a prodana naklada 28.997 primjeraka.

      Člankom 7. Zakona o medijima („Narodne
novine“  broj 59/04, 84/11) je propisano
i to st. 1. da svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva,
ugleda i časti, stavkom 2. propisano je da osoba koja obavlja javnu službu ili
dužnost ima pravo za zaštitu privatnosti, osim u slučajevima koji su vezani sa
javnom službom ili dužnostima koje ta osoba obavlja.

      Člankom 21. gore citiranog Zakona
propisano je da nakladnik, koji informaciju objavljenu u mediju, prouzroči
drugome štetu, dužan je istu naknaditi, izuzev slučajevima propisanim ovim
zakonom. Dok, stavkom 4. gore citiranog članka, je propisano da nakladnik ne
odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena vjerno izvješće s
rasprave na sjenici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, te tijela
jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili na javnom skupu ili je
prenesena iz akta tijela zakonodavne izvršne ili sudbene vlasti ili tijela
jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a njezin smisao nije
promijenjen uredničkom obradom, ako je objavljena unutar autoriziranog
intervjua, ako je utemeljena na točnim činjenicama ili činjenicama za koje je
autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne
mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti
za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri, ako je fotografija
oštećenika snimljena na javnom mjestu ili je fotografija oštećenika snimljena
uz njegovo znanje i pristanak radi objavljivanja, a oštećenik nije zabranio
objavljivanje, odnosno ograničio prava autora fotografije na iskorištavanje
djela, ako je točna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj
vjeri zaključio da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanje, ako je
proizišla iz vrijednosnih sudova autoru čije je objavljivanje bilo u javnom
interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri.

      Iz iskaza tužitelju Zoranu Krželju kao
parničke stranke proizlazi, a s obzirom na navode iz članka, da je gospodina
Željka Keruma vidio možda dva puta i da ga je isti dva puta napao, tako da nema
nikakve veze s onim što se objavljuje u članku, da nije točno da je on preselio
Slobodnu Dalmaciju u Dugopolje, te da je to odluka Uprave i Nadzornog odbora,
da je bio član uprave zadužen za Internet, regionalno izdanje i izdavaštvo, da
je zaista od novinarke tražio da objavi članak vezano upravo za zračenje
mobitela, te da provjeri da li će se dogoditi ono što se navodi u članku, te
također da nikada nije bio zadužen za praćenje ponašanja zaposlenika na
društvenim mrežama, nego je njegov posao bio isključivo razvoj interneta i
facebook stranice.

      Iz iskaza svjedoka Damira Petranovića,
autor članka, proizlazi da je on imao osobnih saznanja jer je bio novinar
Slobodne Dalmacije, da je došlo do smanjenja naklade dnevnog lista Slobodne
Dalmacije te da mu je poznato da je upravo tužitelj bio zadužen u preseljenju
novina iz Splita u Dugopolje, te da je javno branio tu odluku. Da informacije u
svezi zračenje mobitela, odnosno da stavi zrno kukuruza između dva mobitela,
uspostavi vezu i čeka senzaciju, saznao upravo od novinarke Sandre Lepende,
koja se požalila svojim kolegama pa tako i njemu, a vezano za tu naredbu
tužitelja, da mu je poznato da praćenje zaposlenika na društvenim mrežama bio
upravo zadatak tužitelja, da je tužitelj sklonjen s mjesta glavnog urednika,
jer je imao vrlo male ovlasti za jednog člana uprave, te da dok je on radio u
Slobodnoj dalmaciji bi pisao tekstove o Željku Kerumu, a koje tekstove je
tužitelj cenzurirao, da nije imao namjeru klevetati tužitelja, nego je smatrao
da se radi o informacijama od javnog interesa.

 

      Iz ovako provedenog dokaznog postupka,
zaključak je ovog suda, a što među strankama nije sporno, da prije objave
spornog članka Damir Petranović, autor članka, nije kontaktirao tužitelja, da
činjenice navedene u članku ne odgovaraju istini, niti se tuženik tijekom
trajanja ovog postupka nije uspio eskulpirati, temeljem odredbe čl. 21. st. 4.
Zakona o medijima.

      Što
se tiče informacija objavljenih u članku potrebno je navesti, da sud u
cijelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja, ovo iz razloga što odluku o
preseljenu dnevnog lista Slobodna dalmacija iz Splita u Dugopolje ne može
donijeti glavni urednik, nego upravo uprave i nadzorni odbor, da sud poklanja
vjeru iskazu tužitelja da je gospodina Željka Keruma vidio možda dva puta u
životu i da ga je ovaj oba dva puta napao, te da mu Stipe orešković uopće nije
kum, da tužitelj nije sklonjen s mjesta glavnog urednika, jer je mjesto glavnog
urednika zamijenio mjestom člana uprave zaduženog za Internet izdanje Slobodne
Dalmacije i da je tu odluku donio Nadzorni odbor Slobodne dalmacije, da ne
odgovara istini činjenica da je došlo do smanjenja nakladne dnevnog lista Slobodne
Dalmacije jer iz potvrde tog dnevnog lista proizlazi da je naklada gotovo ista
u trenutku kada je tužitelj stupio na dužnost glavnog urednika Slobodne
dalmacije, sa onom nakladom koja je bila nakon što je tužitelj prestao obnašat
dužnost glavnog urednika.

      Što se tiče dijela članka, vezano za
zračenje mobitela, potrebno je navesti da tuženik nije dokazao da se radi o
istinitim tvrdnjama, niti je na te okolnosti priložio bilo kakve dokaze.

      Što se tiče iskaza svjedoka Damira
Petranovića, potrebno je kazati da sva saznanja, navedeni novinar, prema
njegovu iskazu, je imao dok je radio u tvrtci Slobodna dalmacija kao novinar.

      Gledajući članak o cjelini, ne može se
smatrati da se radi o informacijama od javnog interesa, niti o stajalištu novinara
o svim događajima, pojavama, osobama, predmetima i djelatnostima.

      S obzirom na sve iznijeto zaključak je
ovog suda da činjenice navedene u članku nisu istinite, pa je tužitelj pretrpio
štetu objavom tih neistinitih informacija, da iz njegovog iskaza proizlazi da
je nakon objave članka imao čitav niz neugodnosti, da su ga nazivali prijatelji
i poznanici.

      Međutim, tužitelj nije dostavio nikakvu
medicinsku dokumentaciju da je tražio pomoć liječnika, nakon objave spornog
članka, pa je s obzirom na sve izneseno dosuđena i novčana naknada od 10.000,00
kn, dok je za više traženo u iznosu od 50.000,00 kn tužbeni zahtjev odbijen kao
neosnovan, odnosno odlučeno je kao u izreci ove presude, a sve sukladno članku
21. i 22. Zakona o medijima, te članka 1100. Zakona o obveznim odnosima.

      Zbog svega navedenog odlučeno je kao u
izreci ove presude.

 

      Odluka o trošku temelji se na odredbi čl.
154. st. 1. ZPP-a, a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe u iznosu od 100
bodova, za sastav podneska od 02.07.2013.g. 100 bodova, za pristupe na ročišta
od 02.07.2013.g., 01.10.2013.g., 15.11.2013.g., 20.12.2013.g., svako po 100
bodova, te pristup na ročište od 20.01.2014.g. 50 bodova, odnosno ukupno 650
bodova, što uz vrijednost boda sa paušalom od 10,00 iznosi 6.500,00 kn , a koji
iznos je uvećan na ime 25% PDV-a, odnosno 1.625,00 kn, te trošak sudske
pristojbe tužbe u iznosu od 950,00 kn, odnosno ukupno 9.075,00 kn, a s obzirom
da je tužitelj uspio u parnici to mu se dosuđuje 50% gore navedenog iznosa, odnosno
4.537,50 kn, a koji iznos je i naveden u izreci ove presude.

U
Splitu, 20. Siječnja 2014. godine.

Presuda Županijskog suda

10. prosinca 2014. godine Županijski sud u Splitu, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv spomenute presude Općinskog suda donio je presudu koju ovdje možete pročitati u cijelosti:

PRESUDA – DOWNLOAD