Zadnji dani “Balkan Rallya”: Ludnica u Tirani, nemoguća gužva i strahovit udarac zbog kojeg su svi mislili da se Rakelin motor prepolovio

Nalaze se u Rumunjskoj, točnije u kampu, mjesto Horez. Ujutro oko sedam sati probudio ih je intenzivan miris tripica koje su se kuhale ispred drvenih kućica gdje su spavali. Tripice su se kuhale u ogromnom crnom loncu koji je stajao iznad zapaljenih dugih građevinskih greda. 

Kad su Željana prijatelji iz Njemačke u čudu pitali, “Pa jeli to hrana za goste restorana?”, Željan nije izdržao pa je izokrenuo istinu. – Ma ne, to je za ove pse koji lutaju po kampu. Pasa je bilo na desetine, no lako za pse, nego je i kamp bio pun njihovih nagazno-razmaznih mina tako da je trebalo biti na oprezu dok su odlazili na jutarnju higijenu do zajedničkog sanitarnog čvora.

U 10 sati su krenuli prema drugoj najpopularnijoj cesti za motoriste Transfagarasani, a ova cesta je izgrađena kao strateška vojna ruta od rumunjskog diktatora Ceausescua. Devedeset kilometara duga cesta sastoji se od mnogih zavoja i polukružnih okreta i vijuga kroz planinske vrhove Karpata, između najvišeg vrha Rumunjske Moldoveanu i drugog najvišeg vrha Negoiu. Cesta povezuje povijesne regije Transilvanije i Vlaške te gradove Sibiu i Pitesti. 

Posebno je zanimljiva stoga što se pomoću ove ceste može pristupiti planinskom jezeru Balea, koje je nastalo kao ledenjačko jezero prije nekoliko tisuća godina. Također se na cesti nalazi gotovo kilometar dugačak tunel. Tijekom gradnje utrošeno je oko 6 milijuna kilograma eksploziva kako bi se napravila trasa ceste, a prema službenim podacima pri gradnji je poginulo 40 vojnika. Neslužbeni podaci govore kako je samo izgradnja tunela stajala oko 400 života. 

Sjeverni dio ceste je najspektakularniji zbog svojih polukružnih strmih okreta, dugih S krivulja i oštrih silazaka u kombinaciji s veoma lijepim pogledom na planinski pejsaž Karpata. Između listopada i lipnja ta je cesta pod snijegom, a obično je zatvorena za promet, što zapravo znači kako je prohodna samo nekoliko mjeseci u godini. Došli su motorima na 2053 metara nadmorske visine, a na samom vrhu se nalazi predivno jezero i vidikovac s kojega se pruža pogled na zavojitu cestu.

Od Đerdapa pa do…

Nakon odmora i fotografiranja na vrhu, krenuli su se spuštati zavojitim cestama, potom stižu u mjesto Curtea de Arges, gdje ih prijatelji iz Zrenjanina časte večerom. Uživali su u Karađorđevoj šnicli, a oko 20 sati dolaze ponovno u isti kamp gdje ostaju prespavati još jednu večer.

Napravljeno 370 kilometara, ukupno od početka Rallya 1.830 kilometara.

– Šesti je dan Balkan Rallya i iza nas je prevaljenih 2.300 kilometara, krenuli smo u 7:30 po našem vremenu, tj. 8:30 po rumunjskom vremenu za mjesto Vlasotince u Srbiji. Prije srpske granice ulijevamo gorivo, doručkujemo i ulazimo u Srbiju preko Đerdapa nekada najveće hidroelektrane u Jugoslaviji. Na naše iznenađenje na samom ulazu u Srbiju vidi se velika jugoslavenska zastava. Na Đerdapu nam se priključuje Predrag Trkulja predsjednik BMW MC Europe, a odlaze Ivan, Aca i Nikola. Vozimo do mjesta Zaječara gdje pravimo malu pauzu i dalje nas Zoran Mihajlović Marokanac vodi do gostione Mali Vikend blizu Niške Banje, početak Sičevačke klisure, kako on kaže na najbolje ćevape na Balkanu. I vjerujte mi na riječ, u gostioni Mali Vikend smo jeli švajsovani ćevap za kojeg vam s velikim iskustvom mogu reći da su zaista najbolji ćevapi koje sam ikada jeo u životu i svakako vam ih preporučujem – priča Željan, oduševljen hranom. 

Nakon odličnog ručka, kreću za Vlasotince gdje ih očekuju domaćini iz BMW MK Vlasotnice. Oko 18 sati stižu u to malo mjesto gdje ih dočekuju Miodrag Nikolić, predsjednik kluba, Jovan Golubović Golub, te Radovan Pop-Ilić. Kako su već šest dana na putu, a Željan kao predsjednik je već pomalo zarastao s neurednom bradom, njegov prijatelj Radovan, frizer i brijač, odmah se potrudio srediti predsjedničku bradu. 

– Sad kad sam se dotjerao, karavana od 15-tak motora je krenula u defile po mjestu. Ljudi su nas pozdravljali s oduševljenjem, fotografirali nas i na kraju su nas naši domaćini odveli na večeru u Etno restoran “Zavičaj”. Naši prijatelji iz Vlasotinca su nam otkrili jednu stvar, a to je da su oni izmislili roštilj, a njihovi susjedi iz Leskovca su ga samo dobro izreklamirali i tako je Leskovački roštilj dobio na popularnosti. Naši domaćini su nam toliko specijaliteta napravili, da sam se bojao da će netko od sudionika završiti na prvoj pomoći. Tog trenutka sam se sjetio ali i shvatio stare Rimljane, koji su na ovakvim gozbama otišli povratiti da bi mogli nastaviti – smije se Rakela.

Zabavljali su se do dugo u noć uz obilje hrane i pića ali i smijeha, toliko su se smijali da se Željan prepao da mu se ne odriješi pupak, što od hrane, a što od smijeha. Ujutro su doručkovali par desetaka jaja sa slaninom i zajedno s domaćinima krenuli za Skoplje, Ohrid i Tiranu pa do Budve. Bez većih problema i vrlo brzo stižu na Makedonsku granicu, na kojoj ih dočekuje Željanov prijatelj Bernard Debsi Beni. 

Neprepoznatljivo Skoplje, nekad i danas

– Kad budete vozili makedonskim autoputom pripremite odmah njihov novac koji možete razmijeniti na samom graničnom prijelazu, jer svako 20 do 30 kilometara su vam naplatne kućice, ali kako smo mi vozili za našim domaćinom, poštivali smo njegova pravila, a to je bilo da se nismo ni na jednoj rampi zaustavili nego smo samo preletjeli između rampe i zida točno ima mjesta da se motorom prođe. Stižemo u Benijev Road House koji se nalazi par stotina metara od samog centra, tamo parkiramo motore i na sigurnom ostavimo stvari i kacige, nakon čega smo otišli u razgledavanje grada. Fabian i Arndt su mi komentirali prolazak pored rampi bez plaćanja: “Ovo je super, ovo je Mad Max varijanta, obožavamo Balkan” – prepričava dalje naš sugovoronik uz pregršt smijeha.

Skoplje je iznenadilo sve koji su prvi put u njemu, prepun je kipova, a centrom dominira veliki kip Aleksandra Velikog oko kojega je velika fontana.  Malo dalje je Aleksandrov otac i Aleksandrova majka, koja je napravljena u više faza, dok je trudna, kod ga doji itd. Neki će reći da se radi o kiču i nepotrebnoj rastrošnosti, drugi da Skoplje zasluženo dobiva novo lice nakon što je u potresu 1963. uništen velik broj znamenitih građevina i izgrađen čitav niz neinspirirajućih socijalističkih izdanja. 

Neovisno o različitim mišljenjima, jedno je nesporno – Skoplje je danas znatno drukčije i turistima mnogo zanimljivije no ranije. Nakon razgledavanja centra odlaze u restoran kojega svake godine posjećuju, a njegovo ime je Makedonska kuća.

– Taman što smo sjeli, stigao je konobar i kaže “Poštovanje gospodine Rakela, hoćemo li za vas luk tavu kao i prošle godine?”. Ostali smo svi u šoku, čovjek me je zapamtio, ali ne samo to, znao je što sam prošle godine naručio ali i gdje smo točno sijedili, to je konobar. Za ručkom nam se pridružio i moj prijatelj Kire Nanče koji je također motorist i bio je oduševljen našim dolaskom. Sve nas je počastio ručkom, a probali smo skoro pa sve specijalitete makedonske kuhinje i moram priznati da je obožavam – govori Željan.

Nakon ručka su se pozdravili s domaćinom i krenuli prema Ohridu. To je bila najteža dionica jer su svi bili siti i počela ih je hvatati fjaka, neki su i na par sekundi zaspali u vožnji ali na svu sreću su svi stigli živi i zdravi. Smjestili su se kod poznatog motoriste Neima koji u centru Ohrida ima sobe za spavanje po cijeni od samo 10 eura. 

Nezgoda na albanskoj granici

Nakon tuširanja su obukli laganu odjeću i prošetali predivnim Ohridom koji je bio pun turista. U obilazak grada ih je poveo Željanov prijatelj Mitko. Navečer dok su bili u kafiću, dogodilo se nešto što se Željanu urezalo u pamćenje. 

– Prišao nam je jedan gospodin koji me upitao jesam li ja Rakela, na što sam potvrdno odgovorio, a on je prvo sve uljudno pozdravio i rekao: “Ja sam Rade Nestorović zvan Tata Rada, inače sam iz Dolova kod Pančeva. Redovito pratim i čitam putovanja i imamo zajedničkog prijatelja Marija Rucnera i baš sam mu pričao kako imam veliku želju da te upoznam. Vozim motor pune 43 godine i prešao sam preko milijun kilometara, a na motorima su mi poginula tri brata i stric”.  Ponudio sam mu da sjede s nama za stol i da nešto pojede ili popije ali on se zahvalio i kaže “Hvala, ne želim vam smetati, drago mi je da smo se upoznali, kad budeš prolazio pored Pančeva svakako se javi i svrati, moj si gost i ako može jedna fotografija”. Nakon što sam se slikao s Tata Radom, on nas je sve počastio pićem sjeo na svoju Hayabusu i krenuo svojim putem, što reći, veliko poštovanje, pravi Karabaja – naježio se Željan. 

Ujutro su krenuli u 9 sati, padala je velika kiša, a družina je navukla kišna odijela i pravac Tirana pa Budva gdje ih dočekuje predsjednik BMW MK Budve Veljo Petković. Za samo par minuta stižu na granicu, na makedonskoj je bilo gužve, dok na albanskoj nisu trebali čekati jer imaju poseban “prolaz” za motoriste. 

Čim su ušli u Albaniju, par metara nakon rampe upao je Željan prednjim kolom u veliku rupu, mislio je da je čak bila rupa od kanalizacije, ali nije bilo šahte. Strahovit udarac, pomislili su da mu se GS prepolovio, a od udarca mu je ispala plomba iz zuba. Na samom ulasku, iako je pada kiša, sa strane prvo vidite mnoštvo bunkera, potom mnoštvo betoniranih platoa uz cestu koje su zapravo – autopraonice. 

Njih ćete lako prepoznati jer se iz gume za vodu baca visoki mlaz vode. Iako pada već sitna kiša, voda šprica na sve strane, a to je reklama za autopraonice. Svako par kilometara velike moderne benzinske stanice, čak su naišli i na krave na autoputu koje su se kretale u suprotnom smjeru, ali uz sve to Albanija je puno napredovala, puno lošije je bilo 2006. kada je Željan prvi put stigao. Autoput koji je doduše još u izgradnji završava u Tirani bez ikakvog upozorenja s velikog pravca gdje vozite do 120 do 130 kilometara na sat, nagli prestanak ceste i oštro desno skretanje na – makadam. 

Crnogorski stil – jednom u životu je dosta

– Ludnica u Tirani, gužva nemoguća, puno automobila, kamiona, autobusa, trokolica i zaprežnih kola. Nekako smo prošli Tiranu i na 50 kilometara prije granice s Crnom Gorom veliki zastoj na nekom nadvožnjaku. Tu se naša kolona razbila i više nismo vozili cik-cak, već po pravilima klupske vožnje gdje je i zabranjeno međusobno pretjecanje. Nastala je totalna anarhija koja zna biti i opasna, ali na svu sreću smo svi više manje iskusni, skinuli smo se s ceste i krenuli off road po blatu i kiši, svatko se borio za svoje mjesto između kamiona i automobila koji su bili nakrcani u velikom zastoju. To je u tim situacijama jedino logično rješenje, jer ako si fin i čekaš, nitko te neće pustiti jer se svi ubacuju i čekat ćeš satima – objašnjava nam Željan.

Na svu sreću sve je prošlo u redu i napokon ulaze u Crnu Goru. Primjetio je prije na samom izlasku iz Makedonije nekakvih 70-tak kilometara kako se na mnogim kućama vijore albanske zastave, iako su bili debelo na teritoriju Makedonije, a to je bila praksa i sada na ulazu u Crnu goru.

Predvečer oko 19 sati stižu u Club House od BMW MK Budva, gdje ih dočekuje predsjednik Veljo koji im je pripremio po dobrom starom običaju roštilj. Družili su se do kasno u noć uz pivo i krenuli na spavanje. Svi su spavali na tavanu klupske kuće i trebalo im je dugo da utonu u san, jer iako su bili umorni, humora je bilo napretek.

Ujutro su svi zajedno otišli na doručak u centru Budve, malo se prošetali gradom i nakon razgledavanje, Veljo i njegova supruga Ljiljana su ih poveli do Kotora gdje su se svi zajedno susreli s BMW MK Kotor. Kratko su popili kavu, prošetali Kotorom i otišli do broda na kojemu radi član obitelji Kramarić. 

– Imali smo sreću da je baš u to vrijeme njegov brod bio parkiran u Kotoru, pa smo to iskoristili kako bih ga posjetili. Što da vam kažem nego da jahta od vrtoglavih 45 milijuna eura izgleda čarobno, vidi se da se nije štedjelo na ničemu. Obilazak ove jahte je trajao sat vremena i svi smo bili očarani, jako je teško fotografijom to prikazati. Nakon jahte svi zajedno sjedamo na motore i sada nas je u grupi vise od 25 motora jer smo svi zajedno, BMW MK Split, BMW MK Budva, BMW MK Kotor i BMW MK Vlasotince. Impozantna kolona s više od 25 motora kreće prema Njegoševom mauzoleju koji se nalazi na planini i nacionalnom parku Lovćen. Veljo kao pravi Crnogorac nas je doveo do stepenica i kaže “Evo prijatelji moji, ispred vas je 461 stepenica do vrha gdje vam je Njegošev mauzolej gdje je on sam i pokopan, ja sam jednom u životu prošao te stepenice, jedva preživio i meni dosta. Nemojte se ljutiti ali ja gore više ne idem osim ako ne želite da i ja gore skončam odmah do Njegoša” – smije se Rakela dok prepričava. 

Veljo je ostao, a ekipa se velikom mukom popela do vrha, osim vegetarijanca Kramarića koji je skoro pa lebdio nad tim silnim stepenicama. Tolikom se lakoćom kretao da je Željan mislio da ne dodiruje pod, dok su ostali disali na škrge, Kramarić se rugao “Eto vam mesožderi, gdje ste sada”. Tada je Željan promislio i shvatio da ima nešto u onome “lav trči svega par minuta dnevno i jede meso, a ona antilopa gricka travu i po cijeli dan trči”. Ipak, isto bi Željan više volio biti lav nego antilopa.

“Evanđelje” po Beljanu

– Nakon Njegoša nas je preuzeo BMW MK Kotor i odveo nas u zaseok Krivošije, gdje su nam pripremili pečeno janje s ražnja. Toliko su bili pažljivi da su i napravili službene putokaze pa je izgledalo da smo u Garmischu u njemačkim Alpama na najvećem skupu BMW-a u Europi. Lijepo smo se najeli, oprostili od naših prijatelja domaćina i krenuli prema Sarajevu. Ruta do Sarajeva je išla cestom uz Pivsko jezero koje izgleda fenomenalno, a prolazili smo kroz 30-tak ručno klesanih tunela i prešli preko impozantne brane. Brana HE “Piva”, je jedna od najvećih betonskih lučnih brana u svijetu. Njenom izgradnjom nastalo je akumulacijsko jezero zvano Pivsko jezero, dugačko 45 kilometara. Visina brane je nevjerojatnih 220 metara, a dubina jezera na profilu brane dostiže 200 metara. Izgradnja brane počela je  polovinom šezdesetih godina prošlog vijeka, a završena je 1975. godine – oduševljeno će Željan.

Nakon fotografiranja na brani krenuli su preko graničnog prijelaza Šcepan polje za Sarajevo. Kad su ušli u Sarajevo, prvo su našli smještaj na vrhu Sarajeva u restoranu Bijela Tabia, kod Željanovog prijatelja Kelama. Nakon tuširanja su poželjeli za večeru, a što drugo nego – ćevape. Kao predsjednik kluba mora Željan paziti na klupske financije i kako su se cijeli Rally nekako snalazili, trebao je nešto smisliti i pronaći sponzora za sarajevske ćevape. 

– Za žrtvu sam izabrao našeg člana Beljana, jer se on zadnji priključio Rallyu. Jednostavno sam mu sakrio njegovu torbicu s novčanikom u ormar u njegovoj sobi i čekao ga da se istušira. Svi smo nestrpljivo čekali da odemo u grad ali Beljan nikako da izađe iz svoje sobe. Otišao sam po njega ali on je bio u panici jer mu nema torbice. Izašao je van nazvati banku da poništi sve kartice, a u tom trenutku sam mu ja “pronašao” torbicu. Toliko je bio zahvalan i sretan da je pristao na moj prijedlog “Beljane pa bio bi red da nas počastiš barem ćevapima, ipak si se ti tek priključio prije tri dana, svjež si i solventan, a mi smo pomalo umorni i istrošeni”. Beljan kaže “Ma predsjedniče, častim i ćevapima i tufahijama”, tako da sam sredio i sponzora za Sarajevo. Naravno da sam mu poslije ispričao cijelu istinu, ali istina je da je to i zapamtio i da mi je višestruko vratio, ali o tome drugi put – govori Željan kroz smijeh.

Probudili su se bez ikakve žurbe i panike. U miru se spakirali i otišli u restoran na doručak koji je u sklopu mjesta gdje su spavali. Doručak je bio obilat – uštipci, kajmak, razni sirevi, salame i pršut od govedine, begova čorba, domaće marmelade i mnogih drugih poslastica, a sve za pet eura po osobi. Vlasnik restorana Kelam je bio toliko dobar da im je noć prije dok je padala velika kiša sve motore pokrio vrećicama. Punih trbuha, sa suzom u oku, opraštaju se od prijatelja Zorana Mihajlovića Marokanca, koji je krenuo kući prema Beogradu i prijatelja Mate Kovačevića, Fabiana i Arndta Schurra koji su krenuli prema Njemačkoj, a stara družina avanturista je krenula prema “najlipšem gradu na svitu”. 

– Moram priznati da se Arndtu toliko svidio Balkan Rally, da je ostavio 100 eura manče. Nas ostale put je vodio preko Konjica i Jablanice, međutim kad smo ušli u Jablanicu nismo mogli odoljeti mirisu vruće janjetine. Naravno da smo stali i pojeli smo dva kilograma janjetine i pet paprčnjaka, a račun je platio naš član Goran Filipin. Nakon jako dobre janjetine trebalo se malo prodrmati tako da smo krenuli preko Blidinja i odvozili nekakvih 20 kilometara makadama, uživali smo u predivnoj prirodi i uzeli malo vremena za snimanje i fotografiranje. Prelazimo granicu i pravac Posušje, Imotski i Cista Provo gdje stajemo u restoran “Zagreb” na tradicionalne Tonkine palačinke. Jer sva ona sol od janjetine nam se još osjećala u ustima i trebali smo pojesti nešto slatko i popiti koje piće da ubije tu slanost. U 17 sati stižemo na gradsko groblje Lovrinac, skidam pogrebnu svijeću koju sam držao na kuferu cijelo ovo vrijeme Rallya i odlazimo na grob našeg pokojnog člana Željka Vidakovića, gdje smo je zapalili i pomolili se. Ovo putovanje odnosno Rally završava s tim činom nakon devet dana i 3.500 kilometara. To je bilo predivnih devet dana druženja s dragim ljudima uz ogromnu količinu smijeha i gastro ponude. Ovo je bio međunarodni Rally, a sudjelovali su ljudi iz Hrvatske, Slovenije, Srbije i Njemačke – ponosno zaključuje Željan.

Ukoliko možete dobro pojest i popiti, sviđa vam se kako su se proveli na Balkan Rally-u i želite sudjelovati, znajte da Balkan Rally 2016. kreće 27. kolovoza, a traje do 04. rujna. Ruta je Hrvatska – BiH – Crna Gora – Srbija – Rumunjska – Srbija – Hrvatska – Slovenija – Hrvatska, svi zainteresirani mogu kontaktirati Željana, a broj sudionika će biti ograničen.

U sljedeći ponedjeljak čitajte Željanovu novu avanturu – potpuno je sam na motoru okružio cijelu Australiju i posjetio njenu unutrašnjost, poznati Urulu. Za to mu je trebalo 60 dana i 20 tisuća kilometara.