Hrvatska,
u sustavu povijesnih tradicionalnih vrijednosti, obiluje i značajnom
spomeničkom baštinom, koja je često i nedovoljno istražena i
nedovoljno zaštićena. I stećci su jedan od dijelova takve drevne
spomeničke baštine, o kojima se još uvijek ne zna sve i ne zna
dovoljno, a o nekakvoj sustavnoj zaštiti i očuvanju još uvijek ne
možemo ni razgovarati. Možda će se stvari donekle popraviti s
uvrštavanjem stećaka na popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a i
s njom dostupnim i povezanim mehanizmima zaštite i očuvanja.
Općenito
i rašireno poimanje stećaka odnosi se na to da je stećak shvaćen
kao vrsta kamenog nadgrobnog spomenika. Također je raširena
spoznaja da su stećci nastali u srednjem vijeku, iako su se u novije
vrijeme pojavili i radovi pojedinih autora koji donose nove poglede
na starost i funkciju samih stećaka. Karakteristični su ne samo za
područje Hrvatske, nego također i za područje Bosne i Hercegovine,
Crne Gore i Srbije. Ono što je važno naglasiti je to da stećci
nisu modelirani na osnovu određenih uzoraka, kao i to da oni nisu
svojevrsna kopija ili preslika ijednih drugih spomenika. U tom smislu
oni su autentično obilježje krajeva u kojima su pronađeni, jer ne
postoje slični svjetski primjeri za odgovarajuće usporedbe.
Izvornost je to koja izvire iz prošlosti.
Za
ovu jedinstvenu kamenu spomeničku baštinu ustalio se naziv stećak.
Međutim, različiti autori bilježe i različite druge nazive,
ovisno o krajevima gdje se taj naziv svojedobno ustalio ili
zabilježio. Tako za ove kamene spomenike postoje i mnogi drugi
nazivi (mramorje, biljezi, kamici, bogumilski spomenici, divovsko
kamenje, kuća, svatovsko, grčko, kaursko ili mađarsko groblje,
bilig, kam, mašete, usađenik, starobosanski spomenik… ).
Različiti nazivi pokazuju i raznolikost narodnog izričaja, ovisno o
kraju gdje su zabilježeni nazivi. Kroz mnogobrojne legende, mitove i
kroz mnogobrojna narodna predanja, ostalo je zabilježeno s kolikim
se strahopoštovanjem narod odnosio prema ovim kamenim strukturama.
Tako je bilo rašireno narodno vjerovanje da se stećke, ni na koji
način, ne smije oskvrnuti zbog trajnog izazivanja različitih
nesreća. Također je usmenom predajom zabilježeno i nekoliko
pojedinačnih sudbina povezanih s nepoštivanjem ovih starih
vjerovanja.
Stećci
su pronađeni na različitim mjestima: u dolinama, na brdskim
područjima, uz rijeke, putove, ali i na prapovijesnim gradinama i
drugim povijesnim ostacima, odnosno svugdje gdje je nekada postojao
nekakav oblik stalnog života. Međutim, određeni prijepori uz
stećke, vezani su upravo uz njihovu lokaciju, jer su pronađeni čak
i na vrhovima visokih planina. Primjerice, kako su određene
megalitske kamene tvorevine, ti stećci teški i po nekoliko tona,
dospjeli na visoke vrhove tih istih planina, ako nigdje u blizini ne
postoji put ili staza, kojom su se ti kameni blokovi mogli dopremiti?
Također, u blizini tako smještenih stećaka nema ni odgovarajućih
kamenih formacija ili struktura koje bi se mogle označiti nekakvim
drevnim kamenolomom.
Znanstvenici nemaju jedinstveno tumačenje ove
zanimljivosti, baš kao što u znanstvenim krugovima ne postoji ni
jedinstveno tumačenje samih stećaka. Postoji i tumačenje prema
kojem su kameni monoliti, nekoliko tisuća godina, prethodili
njihovom korištenju kao isključivo nadgrobnim spomenicima u obliku
stećaka. U prilog takvim tvrdnjama, navode i to kako nisu ispod svih
stećaka pronađeni grobovi ili grobna mjesta te kako pod njima nema
ni najmanjeg traga o ukopavanjima, čak ako se u obzir uzme mogućnost
postojanja oskvrnuća autentične lokacije kroz dugu povijest.
Pojedini istraživači navode da dio stećaka, bez ikakve sumnje,
predstavlja srednjevjekovni nadgrobni spomenik, ali i da značajnom
broju stećaka ne mogu utvrditi funkciju i čemu su točno služili.
Također intrigira i činjenica da se mnogi stećci, teški i po
nekoliko tona, nalaze na teško dostupnim mjestima, što otvara mnoga
pitanja na koja znanstvenici tek moraju ponuditi odgovore.
U
međuvremenu, stećci jednostavno propadaju. Iako je posljednjih
nekoliko desetaka godina značajno smanjen udio ljudskog faktora u
uništavanju stećaka; prirodne sile i dalje utječu na izgled
stećaka. Tako su stećci izloženi suncu, vjetru, kiši, snijegu i s
njima povezanim prirodnim katastrofama, poput požara, poplave ili
lavine. Tako su pojedini stećci potpuno ili djelomično uništeni,
zbog čega su raspuknuti, smrvljeni, prekriveni zemljom, blatom,
lišćem, korovom te obrasli trnjem. Također su i nadalje izloženi
svim atmosferskim prilikama. Određeni znanstveni krugovi često
raspravljaju o tome kako najbolje zaštititi stećke od propadanja,
ali pravih odgovora i pravih rješenja još uvijek nema. Potrebna je
sustavna i hitna zaštita stećaka koji su odavno prerasli sve okvire
isključivo lokalne drevne baštine. Zbog toga je potreban i
pravodoban angažman svih nadležnih institucija, kako bi se
spriječilo svako daljnje nepotrebno propadanje stećaka.
Stećak
je nastao u okvirima vremena koji je duboko uronjen u prastare
tradicije i drevna vjerovanja naroda koji ga je oblikovao. Ne postoje
dva potpuno identična stećka dimenzijama, oblikom, izgledom,
ukrasima i ornamentima. Podatak je to koji svjedoči koliko se u
drevnim vremenima vrednovala izvornost. Stoga stećak ostaje
tajanstveni, zagonetni, nedovoljno istraženi i nedovoljno objašnjeni
kameni svjedok drevnog prošlog vremena, vremena koje još uvijek
čeka da bude na najbolji način prikazano. Možda tome pripomognu i
novi stećci koje tek treba otkriti i pronaći. I koje tek treba
objasniti.