U nedjelju na Peristilu “Srce na sceni”: Zvijezde mjuzikla već godinama “razvaljuju” publiku!

Ove nedjelje, točno u 21 sat na Peristilu, spektakl! Nije
Aida, nije Povratak mornara, nego je Srce na sceni! Ali ne brinite, mjuzikl
kojeg izvode članovi Udruge Srce iz Splita u sklopu 61. Splitskog ljeta, mladi
ljudi oboljeli od cerebralne paralize, pružit će neponovljivi osjećaj, s Peristila
svi mogu otići jedino puna srca.

Kako je to potpuno iskreno rekla Nikolina, kako to samo
osobe nesposobne za kalkulacije znaju, jedna od zvijezda mjuzikla: “Ova
predstava nam znači sve u životu. Bez učenja i bez izlazaka ne bi bilo ništa od
nas.”

– Da ih tek vidite na probama, iza njih “trava ne
raste”. Potpuno su opušteni, scena je njima potpuno normalno okruženje,
ali probama se posebno vesele i tu se “raspištolje” – nekad čak i na
samoj predstavi improviziraju, ni mi nikad nismo sigurni hoće li se sto posto
držati scenarija. – s oduševljenjem u glasu prepričava nam doživljaje s
priprema ovog mjuzikla Mario Bavčević, glazbenik i član Udruge Srce, jedan od
pokretača cijele priče. Zbog toga smo se i vratili na početak, desetak godina
unatrag.

Iz radionica se razvila ideja o mjuziklu

– Sve je krenulo iz glazbenih radionica (ove godine slavimo
10 godina tih radionica i 20 godina Udruge Srce) koje smo organizirali petkom
popodne kao vid druženja. Reagirali su izvrsno pa se nekako prirodno nastavili koncertićem na Voćnom trgu, a onda i u Domu u Lori te Maloj dvorani na
Gripama. Dvorana je bila rasprodana, 1800 ljudi ih je uživalo gledajući kako suvereno
vladaju scenom i već tada je svima bilo jasno – ne treba ih sažalijevati, već
gledati kao osobe velike energije i sretnih lica. Od samog starta je sve
postavljeno tako da su oni glavne zvijezde, oni nose predstavu, kako je i
uobičajeno, i pokazalo se da to funkcionira savršeno!

Dakle iz tih glazbenih radionica se iznjedrila ideja o
mjuziklu, ali istovremeno je tu bilo raznih aktivnosti: snimili smo dokumentarni
film “Od srca” koji prati rad Udruge, napravili smo rock foto-session
s članovima udruge kao pravim rock zvijezdama – u prostorijama Slave Raškaj
snimali smo ih između 50 gitara i drugih instrumenata (i fotke  su fantastične, op.a.) koje im je posudilo
20-ak bendova kako bi fotografije bile što “opakije”, izdali dva CD-a
u maloj nakladi za prijatelje i rodbinu,… A do mjuzikla smo konačno došlo
kada sam njima dao zadatak da naprave izbor pjesama za idući koncert.

U sat vremena “izbacili” su 150-200 pjesama, a
među zvijezdama mjuzikla ima i samo takvih audiofila, pa je nekako bilo logično
da se okušamo s mjuziklom. Upleli su se u tu priču Mario Bašić i Damir Šarac,
pozvali su Slavka Sobina i krenuli smo s projektom koji je bio osuđen na
propast…

U međuvremenu je naime došla sezona, ostavili smo Slavka
samog i on se mučio s pisanjem scenarija. Ali, sinula mu je genijalna ideja
nakon jednog mog poziva s Brača s pitanjem kako napreduje pisanje scenarija –
govorit ćemo upravo o tome, kako pokušavamo napraviti mjuzikl! Paralelno
također se odvijaju još dvije-tri priče, ali takav “labav” scenarij s
glumcima i pjevačima, našim zvijezdama scene, koji vile improvizirati,
funkcionira tako da je svaka predstava dijelom i različita! – gotovo u jednom
dahu nam prepričava Mario Bavčević proteklih desetak godina, odnosno samo onaj
manji dio vezan uz mjuzikl jer kaže, doživljaja koji izazivaju i smijeh i suze
ima za pravi feljton.

Te paralelne priče
zapravo od predstave čine, u klasično – žanrovskoj podjeli, ljubavni krimić u
formi mjuzikla, kako je to fino konstatirao Davor
Vuković iz splitskog HNK u kojem su dvije obitelji: u
bogataškoj sve odreda sinovi, dok siromašni roditelji imaju samo kćeri. Marino
je velika pjevačka zvijezda i tajna ljubav Anđele, jedne od kćeri iz siromašne
obitelji. Beznadno zaljubljena u njega, piše mu pisma i satima uzdiše uz
njegovu sliku. U isto vrijeme, u bogatoj kući nestaju stvari. No, nećemo
previše odavati…

U prosincu 2013. godine je inače prvi put izveden
mjuzikl u HNK, i svrha je već tada postignuta: povećanje samopouzdanja među
članovima udruge te promjena percepcije javnosti kao “osoba s posebnim
potrebama”, odnosno njihova što bolja integracija u društvo – dokazali su
ljudima da nije bitno što se vidi očima, ono iznutra je bitno.

– Uspjeli smo u tome da ljudi koji dolaze promijene svoj
način razmišljanja. Vide predznak “humanitarni” i misle da će malo
pljeskati onako pro forma, a onda ih oni “pometu”, jednostavno
oduševe, i brzo shvate kako su ispred njih individualci ogromne energije. Neki
su postali čak i presigurni… – smije se Bavčević, dodajući kako sve to ne
umanjuje ogromnu predanost “poslu”. Na jednu predstavu u Šibeniku su
kasnili, stigli tek 15-ak minuta prije, ali i to je bilo dovoljno da se svi
pripreme i presvuku, što ni jedan profesionalni ansambl ne bi mogao, prisjeća
se naš sugovornik.

Mame – najvažniji faktor cijele priče

Naravno, najvažniji dio cijele produkcije su – mame. One su
zaslužne 99 posto za uspjeh i daju podršku djeci kući, na probama jednako kao i
na predstavama, naglasio je Mario Bavčević.

Koliko energije, radosti, ali i vještina ulažu na sceni
vidljivo je iz ranijih nastupa – pravi “standing ovation” imali su u
Lori pri živim izvedbama domaćih hitova.

Mladi članovi udruge osoba s cerebralnom paralizom Srce
napravili su istinsku hit-predstavu i tako doveli u pitanje brojne predrasude i
ustaljene stereotipe o ljudima s “posebnim potrebama”. Ostvarili su
naizgled nemoguće. Mjuzikl je odigran već 16 puta, gotovo svaki put pred
potpuno ispunjenim gledalištem.

Producent Marijo Bašić nije sklon samopromociji i vlastitom
isticanju, stoga je možda najbolje citirati ga sa, naravno, “fejsa”.

“Svaka je izvedba bila čarobna
i svaka je imala barem jedan trenutak zbog kojeg bi mi zasuzile oči. Svjesni
smo šta smo napravili i svaki put smo išli sa stavom da ima smisla nastupit i
za jednog jedinog gledatelja ako treba. Srićom pripoznali su to i drugi, pa su
gledališta skoro uvik bila puna i redovno su nas nakon nastupa zvali i
zahvaljivali na onome šta su doživili. Čudesnih stvari se dogodilo, na probama,
pozornici, u gledalištu, autobusu, malom hostelu u Samoboru, na ulici, u
kafićima… Inspirirali smo Sarajlije da naprave slično… Uz Srce na sceni
sklopljena su i lipa, iskrena, siguran san i, doživotna prijateljstva. Bilo je
i teških situacija i gadnih problema, ali iman osjećaj da se složila družina
koja može apsolutno sve, i da mi sad neko kaže da je samo nebo granica, ne bi
mu virova, jer znan neke koji su sad i od gore s nama. Nema potribe da
zahvaljujem svima koji su na bilo koji način sudjelovali u ovom projektu, jer
smo svi sudjelovali iskreno i bez potribe za hvalom. Ali mogu reć da san
ponosan na sve, ali baš sve, koji su na bilo koji način pomogli da do ovoga
dođe. Uzbudljiv put od one početne skepse pa evo do poziva na Peristil. Srušene
predrasude neću ni spominjat…”

Ipak najvažnije su u cijeloj priči mame, u pravu je Mario
Bavčević. “Kad se sjetim samih početaka i sumnjičavih upita – da li je
našem mjuziklu stvarno mjesto na velikoj pozornici HNK – i kad vidim do kud smo
došli, da ga sad izvodimo na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku i na
Splitskom ljetu, na Peristilu, najljepšoj pozornici na svijetu, zaista budem
ponosna na sve naše mlade glumice i glumce, njihove roditelje i asistente, na
suradnju sa Slavkom, na bend i sve volontere i prijatelje Udruge Srce. Ovo je
zaista velik uspjeh, potvrda i poticaj svima.” – sretna je Vesna Jerković,
predsjednica Udruge Srce.

Međutim, sve ovo, i tekst pa čak i fotografije i
video-zapisi (obavezno pogledati!), nisu ni do koljena gledanju predstave
uživo. prisutnost nečeg moćnog, dobrog je u zraku, suze su zagarantirane…