Braća Trokulo, prvi industrijalci u Imotskom

Gospodarska
slika Imotskog, odavno je takva da ona svijetla strana medalje, postoji još
samo u kolektivnom sjećanju. Ona druga, tamna strana medalje, itekako je
vidljiva i golom oku bez popratnih, detaljnih, statističkih pokazatelja. Stoga
nije čudno da su u pričama starih Imoćana, još uvijek živa sjećanja na
razdoblja u kojima je bila posebno značajna gospodarska aktivnost. A takva
aktivnost osobito se veže uz prezime obitelji Truccolo, koja je u narodu preimenovana
i pojednostavljena u “Trokulo“. 

Doduše i prije dolaska Truccola u Imotski,
postojale su značajnije obitelji u gradu koje su stvarale kapital, poput
obitelji Mirošević, Benzon, Kolombani, Jeličić, Vučemilović i poneke druge.
Međutim, njihovi izvori kapitala, do početka Drugog svjetskog rata, proizlazili
su uglavnom iz veleposjedničkih okvira. Onaj prvotni industrijski, tvornički
izvor prihoda u Imotskom, vezan je uz Remigija i Fabijana Troccula, čiji je
otac poslom doselio u Imotski. 

Tako je Domenico Trucccolo stigao u Imotski kao
austrijski oružnik detektiv, u službi funkcije i radnog mjesta onodobnog
vremena i onodobne države. Tu je upoznao i oženio Imoćanku Vicenciju Bitangu,
čija je obitelj bila prilično imućna. S tim su početnim kapitalom otvorili prvu
trgovinu i počeli ostvarivati prihode. Kruna njihovog poslovnog uspjeha bio je
rad njihova sina Fabijana (rođenog 1874.godine), koji je krajem 19. i početkom
20. stoljeća pokazao kako izgleda stvaranje pravog poslovnog carstva.

Tako je na
širokom prostoru počelo nicati prvo tvorničko postrojenje u Imotskom. Prateći
onodobne gospodarske trendove, izgrađena je mlinica koja je radila na motorni
pogon. Bila je to velika novost, jer su pri izgradnji poštivana sva pravila
onodobne struke, a čitav pogon bio je zaštićen od vremenskih prilika i smješten
u posebnom zdanju kompleksa. Do mlinice su bili smješteni i pogoni za mljevenje
kamena, kao i ciglana te prostorije u kojima su rađeni posebno kvalitetni
crijepovi. Ti crijepovi se još uvijek mogu vidjeti na pojedinim zdanjima u
starom dijelu grada Imotskog. 

Takav tvornički kompleks je zahtijevao i određeni
broj radnika. Najveći broj radnika za svoje tvornice i svekolike gospodarske
aktivnosti, obitelj Truccolo pronašla je u Vinjanima Gornjim, čiji su se
stanovnici pokazali kao vrsni majstori, tesari, klesari te graditelji. Kako bi
im pokazali koliko cijene njihov rad i trud, obitelj Truccolo je u vinjanskom
zaseoku Lončarima sagradila školu, koju i danas pohađa određeni broj učenika,
unatoč depopulaciji i trendovima migracija. Jedan od posljednjih poslovnih
pothvata obitelji bila je izgradnja velikih podruma i ulaganje u proizvodnju
vina. 

Tako su u Imotskom još uvijek prisutni izrazi vezani uz ovu obitelj,
poput te da su nečiji “podrumi puni kao Trokulovi“ ili kako je netko ispekao
kruh kao da je “brašno mljeveno u Trokulovim mlinicama“. Kao i od tolikih
drugih obitelji, u pričama je ostao spomen na obitelj Truccolo iako u Imotskom
nema više njenih članova ili posebno bližih potomaka. No, zato su ostali
prisutni u kolektivnoj memoriji naroda, zahvaljujući velikim poslovnim
rezultatima, ali i svom odnosu prema radnicima.

Pored tolikih
poznatih i stvarnih činjenica iz života obitelji Truccolo, nisu rijetke ni
priče ili legende, koje su upravo samo to – kazivanja prisutna u puku. Baš
zahvaljujući njima mnoge zgode će ostati upamćene još neko vrijeme, kako
prašina povijesti bude pokrivala posljednja sjećanja. I ljubomorno bude čuvala
neka sjećanja samo za sebe.