Cijela Dalmatinska zagora bruji o migrantima u Aržanu: ‘Strah nas je za djecu! Mještani pomažu ilegalcima i pokazuju im napuštene kuće!’
Ilegalni migranti iz Irana zatečeni su u autobusu koji je iz Omiša vozio prema Splitu. Policijski ulov sa sredine studenog prošle godine prenijeli su svi mediji. Granica šuplja kao švicarski sir, zabrinutost i zaprepaštenje, nesretni slučajevi smrti i brutalnost policije bili su hrvatska svakodnevica s kraja prošle godine.
Iako je većina slučajeva povezanih s migrantima bila na sjeveru, i Dalmacija je na brojnim koridorima zazivala pomoć vojske, a zbog učestalih krađa i čestih noćnih posjeta, mještanima je bilo sve draže vidjeti i policijske ophodnje. Dolaskom zime Hrvatska se suočavala sa sve više ilegalaca, a pojavom koronavirusa fokus cijelog života pao je na razinu nanometra jer baš toliko je velik maleni neprijatelj s kojim se život uvelike promijenio.
Start ove priče zbio se u kasno nedjeljno poslijepodne. Poziv dobrog poznanika zvučao je kao nešto miljama daleko. Nekoliko ilegalnih migranata kod Aržana otelo je starijeg muškarca koji je, srećom, završio s tek nekoliko porezotina od granja po rukama i nogama. Početno čuđenje i nevjerica ubrzo su dobili posve suprotnu boju zbog detaljnog opisa unuka otetog muškarca. Čak se koristio i pištolj, kao u sceni iz nekog dobro osmišljenog kriminalističkog filma.
Događaj je, nedugo poslije, potvrdila i policija što je bio dovoljan motiv za put prema granici, put prema Aržanu i Vinici, put kojeg potpisnik ovih redaka neće zadugo zaboraviti.
Krivudava cesta i nepregledna divljina pratile su nas dobar dio puta do našeg odredišta. Na ulazu u Svib, mjesta prije Aržana, dočekao nas je nogometni natpis. ‘Zenica – Čelik‘ stajalo je na napuštenoj autobusnoj stanici koja je tek odavala simpatije prema klubu do kojega ima dobrih 170 kilometara. Ako je stajalište trebalo biti znak dobre prometne povezanosti onda je bilo znak tužne priče. Kućica obrasla u draču i u većem dijelu razrušena svjedočila je još jednom od razloga zbog čega smo se baš uputili prema mjestima uz granicu s Bosnom i Hercegovinom.
‘Mještani im kažu gdje su napuštene kuće’
Nepregledna polja prostirala su se sve do brda ispod kojih su se naslagale kuće. Ka Hercegovini jurcaju automobili, redom imotskih registracija. Tek koji kamion prevozi namirnice do malene trgovine u centru mjesta. Ekipu s fotoaparatom i snimačima svi pozorno prate, pritišću kočnicu da radoznalo vide naše namjere.
Zaustavljamo se ispred razrušene kuće da bi zabilježili dva lica mjesta. Na ratno vrijeme podsjeća kuća bez krova, a tik uz nju stoji blještavo izdanje dvokatnice, novoobnovljeno. Ondje su na odmoru Nijemci, ako je suditi po registracijama automobila.
Malo dalje je mjesna crkva, a u blizini i jedini kafić u mjestu. Ispred ‘Jadrana’ sjedi tek jedan muškarac, uz kavu čita dnevne novine. Nismo ga htjeli pometati u, očito je, ritualu. Raspoložen za nekoliko pitanja bio je, zato, 57-godišnji Ante kojeg smo našli ispred trgovine.
– Marijana su oteli migranti, to je užas. Kod nas je vidjeti migranta postalo normalno. I ja sam ih vidio prije mjesec dana na vodi, ondje su se umivali, govori nam Ante o neobičnom slučaju s granice.
– Ima ovdje i dosta mještana koji im kažu gdje su napuštene kuće, gdje da se sakriju, dodaje poprilično otvoreno naš sugovornik.
Pitamo ga i boje li se ovdje migranata, ali i koronavirusa.
– Neće nas ubiti ni migranti, ni koronavirus, ali opreza nikad dosta. Mi ispred kuće noću ugasimo sva svjetla, da budemo što manje primjetni. Ja mogu i razumijeti policiju, ovdje je na kilometre šume i polja, teško je to sve nadzirati, a i ako se uhvate migranti onda se sve skriva. Ne znam, možda ne žele dizati paniku, a možda žele da se što manje priča o tome.
‘Najviše nas je strah za našu djecu’
Već nekoliko dana područje od Imotskog do Trilja bruji o didu Marijanu, zarobljeniku ilegalaca koji drže lokalitet već godinama kao koridor za spas. U velikom strahu zato su mještani, tako nam barem veli Vinka, posebno žene.
– Najviše nas je strah za našu djecu. Bojimo se i pustiti da se igraju ispred kuće. Ovdje nikad ne znaš kad ti mogu migranti naići, neki susjedi su ih vidjeli i usred bijela dana.
O ilegalcima u Aržanu ćete od malo koga čuti jer svi žive u nekim vlastitim strahovima. Kad smo zabilježili i ovo gore napisano, ostali smo u čudu. Stajali smo više od pola sata na ljetnom suncu, nakon reda odbijanja, dobili smo nešto konkretno.
A bilo je i ranije ondje svega, ako je vjerovati kazivanjima Anti i Vinki. Uz samu granicu nađeno je i nekoliko otrovanih pasa, pronađeni su i šatori, a na ambalaže, boce i druge ostatke mještani su već naviknuli. Ima i onih koji zarađaju od švercanja, a, kažu nam, još su na šumskim putevima bijele kesice kojima su migranti označavali svoje trase.
I kako onda živjeti ‘novim normalnim’ životom s koronavirusom kad i ovaj normalni više nije normalan. Strah je postala svakodnevica u Aržanu, a slučaj otmice Marijana Babića bio je tek vrhunac već odavno užarene atmosfere. Srećom se ovo pogranično mjesto nije dopalo malenom virusu, nije valjda da i on bježi s prostora u kojem je, u posljednjih 20 godina, otišlo više od polovice mještana. Sada ondje galopiraju migranti.
Još iz kategorije:
© Sva prava pridržana 2026. Dalmacija News