Šef splitske infektologije otvorio nam je dušu: ‘Najteža je bila situacija sa zamjenom identiteta pacijentice, ljudi ne shvaćaju kakav je to bio fizički napor…’

Koronavirus je u Splitsko-dalmatinskoj županiji, od početka pandemije, uzeo 63 života. Zdravstveno osoblje se od 19. ožujka, kada su potvrđena prva dva slučaja u Splitu, bori s ugrozom koja je paralizirala cijeli svijet. Skoro pa pola godine i u županiji se konstantno ponavlja nekoliko riječi. Odgovornost, novooboljeli, respirator, maska i vizir. Sve je ovo postalo svakodnevica.

Intenzitet širenja nije opao s ljetom, kako se predviđalo. Profesor Ivo Ivić, šef splitske infektologije bio je čovjek s kojim smo, na pragu šestomjesečnog boja, razgovarali o korona situaciji.

– Ovo je drugi val koronavirusa. Krajem svibnja i početkom lipnja smo imali nešto mirniju situaciju, a sada imamo veliki pritisak na bolnice. Tijekom kolovoza je broj hospitaliziranih rastao, a sada smo već nekoliko dana na oko 80 pacijenata u bolnicama. Mi imamo 160 slobodnih kreveta. Imamo dovoljno kapaciteta, samo se nadam da ih nikada nećemo popuniti. 

– Za onoga tko logički razmišlja, ovakav korona rasplet nije čudan. Imali ste prvi val u kojem je bio ‘close up’. Svi su bili u kući, uključujući i mlade ljude. Sada kada imate slobodnu komunikaciju, svi su vani, uključujući i mlade ljude. Nije neobično, stoga, da se mladi ljudi više zaražavaju jer su mobilniji. 

– Oni koji završavaju u bolnici i oni koji umiru su, ipak, i dalje stariji. Njihova životna dob se smanjila za nekih 6-7 godina. Zašto? U našoj županiji je, u prvom valu, najgori bio proboj u staračke domove. Sada imamo slučajeve da mladi ljudi donose starijima u kuću pa zato imamo i nešto mlađu dob starijih ljudi. 

– Kao i prije, i sada imamo svaki dan novopreminule osobe, ali za razliku od prije tu nisu samo stari ljudi. Dakle, nije to baš neka blaža bolest kao što se stvara dojam. Mladi imaju blažu kliničku sliku pa je i prosjek blaži, ali prosjek onih u bolnici nije blaži nego je u bolnicama čak dosta ljudi s težom kliničkom slikom od prvog vala.

– Naravno da koronavirus ovisi o prirođenom imunološkom odgovoru. Neke osobe se s infekcijom bolje nose, posebice mladi, ali imamo i veliki broj starijih osoba. U grubo kazano, više od 90 posto mladih nema nikakvih simptoma infekcije. 

– Zdravstveni sustav je presložen sustav, svi ljudi koji u njemu rade su visokokvalificirani i to se ne može riješiti u jednom mjesecu, čak ni u nekoliko godina. Jedina pomoć je nama manji dolazak bolesnika kako bi to odradili bez problema i u ovako već oskudnom kadru. Manji priliv stanovnika je moguć uz adekvatno ponašanje svih ljudi. Mnogi misle kako je nama jednostavno, ali znate kako je to kada 6 mjeseci ste u stalnom naporu…

– Problem je zdravstvena politika u zadnjih 20 godina. Dogodio se generacijski jaz i među liječnicima i među sestrama. 

– Sestre su otišle vani. Nisu primane na stalni radni odnos nego na zamjene, i naravno da su otišli za boljim rješenjem. Sad ih nemamo. Mnoge čak i nisu sklone radu u bolnici jer je ovdje prilično teško.

– Najteža je bila situacija sa zamjenom identiteta pacijentice. Ljudi ne mogu shvatiti kakav je to bio fizički napor i da je to bilo gotovo nemoguće da se ne dogodi greška. Druga velika trauma je bila kada je u par dana premješteno iz domova enorman broj bolesnika. Ljudi su dolazili bez pratnje i podataka. Sve je to bilo prenaporno. Bilo je umiranja mladih ljudi, to uopće ne treba spominjati. Neke stvari su u ovom poslu bile neminovne, ali neke nisu i dogodile su nam se. 

– Većina ljudi kada dođe ovdje ima razumijevanja. Ima i iznimaka koji se žale i smatraju da nisu dobili ono što su trebali dobiti, ali očito ne shvaćaju da su dobili naš maksimum. 

– Da bismo mi zbrinuli bolesnike s koronavirusom mi osim infektologa moramo uzeti i druge liječnike što znači da su onda i njihovi bolesnici zakinuti za brigu. I dalje se uspijevamo s tim nositi, ali bojimo se da će doći do zaostatka.

– Ima razloga da se koronavirus previše ističe jer to što se dogodilo s bolesnicima s tumorima je krivnja koronavirusa. Mi ne možemo kazati da koronavirus ne postoji, ako je on među nama, kao što ne možemo kazati da tumori ne postoje. To je sudar dviju problematika na broj izvršitelja poslova kakav jest. Kad imate epidemiju onda imate prevelik priljev bolesnika koji traže nekakav angažman i naravno da se sve ne može zadovoljiti u isti čas. Neke stvari moraju čekati. 

– Prosvjednike mi nemojte spominjati. Ne mogu shvatiti te ljude. Oni bi željeli da virus ne postoji. Među njima su većinom ljudi dobrog zdravlja kojima neće ništa ni biti ako i obole od koronavirusa, ali kada im oboli netko od bliže obitelji onda će shvatiti sve. 

– Mislim da je Nacionalni stožer dobro vodio ovom situacijom. Vidjet ćemo u konačnici da je to bio jedan od boljih timova u upravljanja korona krizom uz sve primjedbe. I oni su ljudi. Svi smo mi učili i prilagođavali se. Mi nismo nikakvi bogovi da znamo sve jer ovo je novi virus, nove okolnosti. Mi nismo znali što nas čeka, ne znamo ni što dolazi u budućnosti. Nitko ne može biti unaprijed prepametan.

 – Mi smo se tome samo nadali. Ja sam odmah rekao da se svi mi možemo nadati, ali da se moramo ponašati kako to tako neće biti. Naše iskustvo je da je svinjska gripa počela usred ljeta, to je dovoljan dokaz. Ovo je sve živa priroda, nije to matematika. 

 – Mi nemamo siguran lijek, ni cjepivo koje djeluje na virus. Jedino cjepivo koje imamo je naše ponašanje, kako bi smanjili intenzitet epidemije.