Stephan Lupino (64)
spada među najbolje hrvatske fotografe, a u svom radu je još u ranoj mladosti
dosegnuo svjetsku slavu. Sa svega 23 godine preselio se u Italiju gdje je radio
kao bodyguard i instruktor karatea, potom u Englesku u kojoj je studirao
engleski jezik, a krajem 1979. odlazi u New York u kojem radi kao
tjelohranitelj i fotomodel. Zatim uči glumu kod Stelle Adler te glumi u manjim
ulogama, a paralelno postaje ekskluzivni model fotografu Deborah Tubeville za
članke u Harper’s Bazaar i Vogue.
Godine 1983. počinje se sve intenzivnije
baviti fotografijom, a ključni trenutak biva kada susreće Annie Flanders,
vlasnicu avangardnog magazina Details, za kojeg počinje i službeno
fotografirati. Tijekom 80-ih godina Lupino uživa svjetsku slavu i veliku
popularnost, ali početkom rata rasprodaju svu imovinu u Americi i vraća se u
rodnu Hrvatsku.
Ovaj neobični umjetnik danas živi na relaciji Zagreb-New York,
a njegova trenutna stvaralačka preokupacija su vrlo neobične i unikatne skulpture.
Mnogi njegova djela uspoređuju s Picassom i Dalijem, ali to mu ne imponira jer
zna da će biti veći od njih.
Za predstavnika mlađe generacije odabrali smo
28-godišnjeg splitskog fotografa Milana Šabića koji je bio član Cropixovog tima.
Sudjelovao
je na mnogim izložbama, snimao brojne sportske utakmice, razne manifestacije,
koncerte, utrke… Poznat je kao
avanturistički fotograf kojem za dobru fotografiju nije problem skočiti iz
padobrana, kao ni sjesti u avion kako bi imao ekskluzivne fotografije iz zraka.
Recimo nešto o vašim počecima, ne
sumnjamo da su se bitno razlikovali s obzirom na trideset godina razlike i potpuno
drukčije okruženje?
Milan: Moji
počeci su izgledali tako da bih na svakom školskom ili obiteljskom izletu u
ruci imao fotoaparat, a u džepu nekoliko filmova. To je bila osnovna škola,
filmovi nisu bili jeftini, a na razvijenim fotografijama gotovo nikad nisam bio
ja iz očitih razloga, pa je majka koja je bila zadužena za kupovanje filmova
redovito vodila obavijesne razgovore sa mnom: “Zašto ti ideš na te izlete ako
te nema na nijednoj slici?”. No ozbiljnije je sve to krenulo kad me profesorica
Jasna Pervan pozvala u školu fotografije u 4. gimnaziji Marko Marulić. Nedugo
nakon toga krenule su prve izložbe, prvi mali uspjesi koji su meni tada bili
kao najveća pobjeda na svijetu, i naravno, veliki poticaj.
Stephan: Ja nekakvu nostalgiju osjećam
prema New Yorku gdje su bili moji počeci i gdje se moj talent prepoznao. Od starta sam ja gradio
„lupinizam“, ja sam među prvim radio performanse što su poslije drugi počeli
raditi. Ja sam to radio po svijetu; skidao sebe do pasa, skidao druge, snimao
po ulici. Kao mlađi nisam sanjao da ću biti fotograf već glumac, ja sam i
studirao glumu i bio šampion u karateu. U New Yorku sam imao i svoju karate
školu tako da sam paralelno to radio i učio. Fotografijom sam se počeo baviti
spontano kada sam počeo fotografirati glumice i svoje prijateljice, ja sam u šest
mjeseci postao svjetski poznat fotograf. Tome je i pridonijelo što sam radio
kao model za Versace, Armani, talijanski Vougue… No biti model mi je bilo dosadno pa sam za
vrijeme snimanja za američki Vogue uzeo aparat i tako počeo fotografirati.
Nitko nije mogao vjerovati da su moje fotografije djelo tada amatera. Prvo sam
počeo raditi za časopis „Details“, potom za klubove, privatne portrete, zvijezde
rock and rolla od Ramonesa do Billy Idola. Cijeli svijet je objavljivao moje
fotografije.
Je li danas mladima teže ili lakše
uspjeti u fotografskom svijetu, odnosno biti prepoznat od strane struke?
Milan: Danas je svakako lakše i brže
doći do određene količine znanja koja su se prije stjecala godinama kroz
stručnu edukaciju. Oprema je također dostupnija, zahtjeva manje znanja pri
rukovanju na amaterskoj razini i čini mi se da to stvara odmak u odnosu mlađih
generacija i struke. To je šteta, jer mnogi mladi talenti pogrešno zaključuju
da su dosegli vrh mogućnosti fotografije i s tog se mjesta više ne miču. Toliko
se toga ima za učenje i nakon godina i godina fotografiranja, netko vas može
iznenaditi i naučiti nešto novo.
Stephan: Danas je teško, ima previše
fotografa. Zadnjih deset godina je fotografija postala banalna. Svi se slikaju
s mobitelom i rade selfije. Danas ti fotografiraš s mobitelom i pošalješ u
novine koje to bez problema objave. Žalosno je na što je spala fotografija.
Koliko cijenite
fotografije snimljene “pametnim telefonima”?
Milan: Neizbježne su, nije više
neobično da se koriste u novinama i na portalima, gledamo ih svaki dan na
društvenim mrežama gdje su postale jedan od primarnih izvora informacija i
svakako nose određenu vrijednost. To je osobito jasno u tragičnim situacijama
koje se nažalost događaju u svijetu i gdje je svaka informacija nekome važna.
Stephan: Ja dođem na Tajland, slikam se
i pošaljem, to se tu objavi svugdje. To je žalosno, ali istinito. Nikad nisam
gledao na opremu previše, da to treba biti nešto posebno. U fotografiji je
najvažnije dobiti emociju i obilježiti vrijeme u kojem fotografiraš. Većina
današnjih mladih fotografa se koncentrira kako će nešto ispasti tehnički, a
tehnika se može naučiti u tjedan dana i za to ti ne trebaju škole.
Najdraži motivi u
fotografiji?
Milan: Life fotografija me privukla
ovom poslu i to je ono što još uvijek najviše volim. Uz sve tragedije i
trijumfe povijesti najčešće su vezana lica običnih ljudi, njihove
svakodnevnice, okruženja i običaji. U Dalmaciji u kojoj sam odrastao ljudi
burno reagiraju na nepravdu i nepoštenje, no isto tako ne skrivaju sreću kada
su sretni, a iskrena emocija je nešto što najviše volim zabilježiti na
fotografiji.
Naravno, kako
su mi padobranstvo i zrakoplovstvo velik i neizostavan dio života tako su mi i
jedan od omiljenih motiva.
Stephan: Meni su najdraži ljudi,
njihova emocija. Jednom sam rekao da trebaš biti retardiran da prirodu slikaš,
to su mi zamjerili. No to i sada mislim. Doduše, slikao sam i ja nedavno dosta
prirode kada sam radio neke monografije tako da sam i ja bio malo retardiran.
Volite li vidjeti
crno-bijelu fotografiju ili vam je pak draža ona u boji?
Milan: Kad bih
bar mogao snimati isključivo crno bijelu fotografiju! Kad radiš “bez boje”
razmišljaš drugačije o onome što i zašto snimaš, drugačije promatraš i vidiš
svjetlo i sjene i njihov odnos sa subjektom. To je situacija u kojoj određeno
tehničko ograničenje postaje kreativni izazov i mislim da je to jedna od
najvažnijih lekcija u fotografiji.
Stephan: Crno-bijele su mi malo draže,
ali znaju neke i u boji biti dobre. U početku sam radio samo crno-bijele.
Koliko se
fotografija kao grana umjetnosti promijenila zadnjih, recimo, deset godina?
Milan: Poprilično, najviše zahvaljujući
digitalnoj fotografiji koja je doživjela ogroman razvoj i omogućila mnogima da
rade nove i drugačije stvari, da se igraju i da pokušavaju nešto što prije 10
ili 20 godina nije bilo izvedivo, možda unutar okvira dostupne tehnologije, ili
unutar nekog tradicionalnog obrazovanja. Isto tako, ono što je nekad bilo tabu
danas je dopušteno, čak traženo i poželjno.
Stephan: Pa jako puno, fotografija je
izgubila na značenju, ali moje fotografije su zato danas puno vrjednije jer
toga više nema, pogotovo one vintage. Danas fotografi više nemaju posla, gubi
se vrijednost.
Koliko fotograf može
biti kreativan ako je najčešće angažiran na svadbama?
Milan: Kreativnost ne ovisi o žanru
fotografije! Mislim da se percepcija fotografiranja vjenčanja prilično
promijenila zadnjih godina, najviše zahvaljujući mladim ljudima koji se zbilja
trude ponuditi nešto više na tom području i svojom kvalitetom se uzdižu iznad
onoga što je dugo bilo doživljavano kao sivo područje fotografije.
Stephan: Ma teško možeš biti kreativan
na svadbama, ali opet možeš. Kada slikaš cvijet, možeš biti kreativan. Na
svadbama su živa bića tako da možeš biti kreativan samo što tamo fotografi idu
zbog novaca i moraš se prilagoditi tržištu. Žalosno je kod nas što veliki
fotografi rade svadbe i još se tuku o prsa.
Mislite li da
fotografija, zbog svog univerzalnog jezika, ima najviše mogućnosti za društveni
angažman od svih umjetnosti?
Milan: Svakako je snažna u pravom
kontekstu i odgovornim rukama! Nitko ne treba poznavati kompleksnu geopolitičku
situaciju Bliskog istoka da bi bio duboko potresen fotografijom na kojoj
beživotno leži Alan Kurdi. Jedna jedina fotografija savršeno je opisala našu
ignoranciju prema problemu koji se do te točke odvijao “tamo negdje” nekome
drugome: svakodnevno smo slušali o velikom broju utopljenih, i bili su nam samo
brojevi, napisani u novinama ili izrečeni u eteru. Niti jedan trogodišnji
dječak na svijetu ne zaslužuje svoj život završiti onako kako je završio Alan
Kurdi, bez obzira na rasu, vjeru, mjesto rođenja i politiku, i mislim da je
upravo fotografija zaslužna što su mnogi to naučili.
Stephan: Fotografija govori više od tisuću
riječi, to potvrđuju one ratne fotografije. Žalosno je što danas svi za veliku
fotografiju drže onu na kojoj je poznata ličnost i to mi se gadi. Kad se
slikaju hrvatske starlete i redikuli, kojih u Hrvatskoj ima jako puno, onda si
kao faca. Moje najbolje fotografije koje sam radio s djecom nisu uopće poznate
kao kad sam radio neke glupe i jeftine starlete. Meni su one bile hobi,
sprdačina. Ja sam brzo vidio da fotografija neće dugo izdržati, prebrzo sam bio
popularan, prebrzo sam shvatio neke stvari i prebrzo sam shvatio da sam
najbolji . No mislim da u fotografiji nisam bio iskorišten potpuno, a možda
nisam ni želio. Jer sam uvijek htio biti nešto više. Jedno vrijeme mi je
fotografiranje bilo način preko kojeg sam više bio sa ženama što je žalosno,
ali istinito. Dva puta sam bio svrstan među top 10 najboljih fotografa svijeta.
Svide li vam se na
kraju više one spontane fotografije ili ipak one rađene s profesionalcima?
Milan: Sviđa mi se dobra fotografija
bez obzira tko je napravio i kako je napravio, no profesionalac će predvidjeti,
očekivati i reagirati.
Stephan: Svaka fotografija mora biti
spontana, bez obzira što je naručena. Profesionalnom fotografu svaka
fotografija mora biti spontana. I da radiš projekt s ogromnim budžetom, konačna
fotografija na kraju mora izgledati spontano i opušteno. Upravo u tome naši
fotografi najčešće griješe jer oni ispale 1000 fotografija da dobiju jednu, a
ja ih napravim 3-4 i odmah znam da je jedna dobra. To je razlika između Lupina
i ostalih.
Koliko
sudjelovanje na izložbama pomaže fotografu u promociji i što smatrate da je
najbolje za promociju onih na početku?
Milan: Izložbe su svakako poticajne i ohrabrujuće, no
neprestano učenje i trud su najbolje osobine koje netko na početku može imati.
Uvijek postoji netko tko zna više, i iz iskustva, rado će to znanje podijeliti,
potrebno je samo postaviti pitanje.
Stephan: Lako za izložbe. Mladi moraju više raditi, a ne
razmišljati kako da fotografiraju poznate ličnosti i prestati razmišljati o
novcima. Nekoliko puta sam održavao seminare, onda me ti mladi odmah pitaju
koliko sam zaradio i koje sam poznate snimao. Samo im je to u glavi. Kako će se
oni s takvim razmišljanjem uopće probiti?! Ja nikad o tome nisam ni mislio,
niti sam maštao o velikim časopisima, ali oni su svi na kraju došli do mene.
Sve je bilo spontano, opušteno, sa stilom, upečatljivo. Mene su svi uvijek
kopirali, ali nije mi smetalo. Krivo mi je što fotografi danas ne rade više
iskonski i spontano. Previše se razmišlja gdje će se ta fotografija prodati,
ali na kraju ih ja ne krivim s obzirom na to kakva je ekonomska situacija. Kod
nas je teško biti fotograf.