Bakalar – Hrvatsko kulturno dobro iz Kraljevine Norveške

Čista srijeda, Veliki petak i Badnjak nezamislivi su bez
bakalara. Generacijama su se te vjerske pobožnosti častile uz tu obezglavljenu
sušenu ribu koja je dolazila iz dalekih sjevernih mora, najčešće onih
Norveških. A kada nešto u nekom kontekstu traje dugo, generacijama, onda to
zovemo tradicija.

Mi smo narod tradicije, vezujemo se uz nju, ona nas određuje,
ona je naš identitet. Tako je bakalar, stanovnik Kraljevine Norveške, postao dio
hrvatskog identiteta, štoviše postao je njegov branitelj.

U vremenima kada se nacionalni identitet nije smio isticati
i kada su se vlasti svim silama trudile otupiti i izbljediti nacionalnu svijet,
zabranjujući javno spominjanje i slavljenje vjerskih svetkovina, bakalar se
nezaustavljivo mirisno širio ulicama naših sela i gradova interpretiran
receptima starih nona koje su ga kuhale onako kako su ih njihove none naučile.

Zato je bakalar postao „državni neprijatelj“, pao u nemilost
i bio zabranjivan.

U Borbenoj ponoćci kultne serije Kronika našeg malog
mista, veliki Miljenko Smoje sve je opisao u jednom dijalogu:  

Komesar Roko Prč: „Ča
je sekretaru oli si danas jia bakalara, a?“ Sekretar: „A ča bi ti radi na mom
mistu?“ Roko: „Ja? Ja bi ga baci kroz ponistru vanka! Da meni žena skuva
bakalar na Badni dan zapametila bi ona ti dan Gospe mi.“  Sekretar: “ Drugo je Roko žena, a drugo mater.“
Roko: „Je sekretaru, ma je bakalar, bakalar!“

I zato je norveški bakalar hrvatski mučenik, prvoborac i
branitelj.

Ipak, iznad svega on je kulturni spomenik nulte kategorije i
gastronomski tradicijski običaj prve klase, bez kojeg ni danas, kao i
stoljećima u našem malom mistu, ne može proći ni jedan post i nemrs. Zato bi mu
ministarstvo kulture trebalo makar simbolično dodijeliti status prvog stranog
kulturnog dobra u Republici Hrvatskoj, te s Kraljevinom Norveškom uspostaviti
daleko snažnije kulturne kontakte.

A Borbenu ponoćku Milenka Smoje preporučio bih pogledati
svakom čovjeku, svakog Badnjaka.

Po onoj staroj; „čovjek živi koliko živi sjećanje na njega“,
neka živi Miljenko Smoje i naš norveški bakalar. 

A ako vas zanima zašto bakalar nema glavu, pročitajte u
mojoj priči:

Zašto bakalar nema glavu i zašto je suh, pitaju se mnogi ljudi. Naravno
mnogo je odgovora; od onih šaljivih do stručnih, iz raznih krajeva svijeta, ali
pravi odgovori dolaze nam iz života malih ljudi sa sjevernih, ledom
okovanih  mora. Naime, tamo su prije mnogo godina ruski ribari loveći
ribu, ulovili velikog bakalara. Glad je bila neizmjerna i svaka je ulovljena
riba značila život, a veliki, masni  bakalar kojeg su ulovili značio je
mnoge živote. Dok su sretni vozili prema svojoj luci, bakalar im je počeo
pričati priču o zapadu, boljem životu, zabavi, izobilju i blagostanju. Očarao
ih je svojom pričom, pa su je stigavši u svoje mjesto, proširili na sva usta,
do svih ušiju, uključujući uši lokalnog komesara Alekseja, koji je u toj
bakalarovoj propagandi odmah prepoznao mogućnost zaluđivanja naroda. Presuda je
bila donešena trenutno; bakalaru se mora otkinuti jezik pred svim okupljenim
mještanima! Egzekuciju je pred mnoštvom obavio sekretar nadimkom Žilaj, jednim
potezom oštrog noža otkinuvši jezik, još živom bakalaru. Oči sviju bile su
uprte u jadnog bezjezičnog bakalara koji je zadnjim snagama otvorio usta i
prošaptao okupljenima; Coca-Cola. Komesar Aleksej je bez ikakve presude uzeo
nož i bakalaru otkinuo glavu. Naredio je da ga se mora javno objesiti za rep na
stablo, neka visi za primjer svima koji bi eventualno povjerovali u njegove
priče. I tako je jadni bakalar visio nekoliko mjeseci na vjetru i studeni,
osušio se skroz i taman kada je jedan siromah prolazio ispod stabla padne pred
njegove noge. Siromah ga uzme i ponese kući. Kako je siromahova kuća
prokišnjavala, proljetne kiše natopiše suhi bakalar i siromah ga u svojoj
neimaštini tako omekšalog skuha sa dva krompira. Nije dugo trebalo da miris
bakalara iz njegove kuće obiđe selo. Ostalo je povijest. 

Naravno, priča ima i onu drugu, zapadnu stranu.

Američki su ribari lovili ribu i ulovili bakalar koji im je pričao priče o
idealnom životu, samoupravljanju, bratsvu i jedinstvu…

 I zato brbljivi bakalar nema glavu i suh je, ma otkuda dolazio.