Krštenje – poslanje pravednosti

Svetkovinom Kristova krštenja završava božićno, a počinje liturgijsko
vrijeme kroz godinu. Budući da je sakrament krštenja temeljni sakrament, a time
i temeljni događaj u životu svakog kršćana, prigoda je da se kaže riječ dvije o
tom sakramentu. Kako je osoba Isusa Krista, a to znači sva otajstva njegova
života, sve što je rekao i učinio, od velikog značenja za nas kršćane, naime
sve je “radi nas i našega spasenja”, to znači da je za nas veoma važno ispravno
razumjeti Isusovo krštenje na rijeci Jordanu, jer će nam to razumijevanje
pomoći bolje razumjeti i vlastito krštenje, kao temeljnu stvarnost vlastitog
kršćanskog življenja.

Prije pojašnjenja Isusova krštenja potrebno je donijeti prethodnu
napomenu. Naime, iskustvo je ljudi svih vremena i svih religija, od onih
animističkih do monoteističkih, kako je čovjeku u njegovu približavanju Bogu
potrebno “pročišćenje”. Tako neke religije koriste obredna pranja u vodi, druge
imaju prolaz kroz vatru, treće prinose neke krvne i nekrvne žrtve itd. Drugim
riječima, zajedničko je iskustvo svih ljudi iskustvo vlastite grješnosti, tj. “nečistoće” pred Bogom kojega se doživljava svetim, čistim te se naslućuje kako
se pred Bogom ne može pojaviti nitko tko prethodno nije „pročišćen“ ili „opran“.

U židovskoj religiji postojali su različiti i brojni obredi očišćenja
za različite osobe pa čak i za cijeli narod. Na pragu Novoga zavjeta pojavio se
je Ivan Krstitelj koji je propovijedao potrebu žurnog obraćenja, a spremnost na
obraćenje – jer se približio Dan Gospodnji, tj. Božji dolazak -, izražavala se
primanjem krštenja vodom koje je podjeljivao Ivan i njegovi učenici. Na rijeku
Jordan k Ivanu dolazi i Gospodin Isus kako bi primio krštenje od Ivana.
Evanđelist Matej je zabilježio kako ga Ivan odvraća riječima: Ti treba mene da krstiš, a ti k meni
dolaziš. Isus mu odgovori: ‘Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu
pravednost! (Mt 3, 14-15).

Isus se krsti da se ispuni sva
pravednost. No, što to znači? U biti Isusovo krštenje možemo shvatiti samo
iz perspektive kraja Isusova života, iz perspektive njegove smrti na križu te
njegova uskrsnuća od mrtvih. Ulaskom u vodu Ivanova krštenja pokornici su se
željeli osloboditi tereta grijeha i krivnje koji ih je pritiskao. Na križu Isus
uzima na sebe teret grijeha i krivnje čitavoga čovječanstva te nas kroz svoju
smrt pomiruje s Bogom. On nas kroz svoju smrt i uskrsnuće kao pobjedu nad
smrću, opravdava, čini pravednima pred Bogom. Ispunjenje sve pravednosti u biti je pomirenje svijeta s Bogom. U otajstvu
Isusove smrti i uskrsnuća dogodio se je susret, pomirenje neizmjerne Božje
ljubavi s Božjom pravdom. Pravda je zadovoljenja jer je grijeh pobijeđen, a
ljubav je pobijedila jer su ljudi spašeni. Ako iz ove perspektive promatramo
otajstvo Isusova krštenja tada nam postaje jasno da se Isus već na početku
svoga poslanja svojevoljno ubraja među grješnike. Drugim riječima, otajstvo
njegova krštenja je anticipacija otajstva križa. Isus započinje svoje
djelovanje stupanjem na mjesto, tj. umjesto grješnika koji žele pomirenje s
Bogom, koji se žele osloboditi tereta grijeha i krivnje koji ih pritišće. Tako
Ivanovo krštenje dobiva svoj smisao i značenje u otajstvu Kristove smrti na
križu te u njegovu uskrsnuću od mrtvih.

Kršćani su kršteni ne
Ivanovim, nego Isusovim krštenjem, a On krsti, kako reče Ivan, Duhom Svetim i
ognjem (usp. Iv 1, 33). Krsti nas Duhom Svetim – ljubavlju Boga Oca i Sina -,
te svojom ognjenom, žarkom ljubavlju koju je prema nama iskazao u otajstvu
križa. Biti kršten Isusovim krštenjem za krštenika također znači poput Isusa
ispunjati svu pravednost. Danas to
konkretno znači boriti se za bolji i pravedniji svijet, zauzimanje za bolje
uvjete življenja, za poštivanje dostojanstva svake ljudske osobe, za poštivanje
svih oblika života. Naravno kršćanin nikada ne smije zaboraviti da se istinski
kvalitetan ljudski život živi ponajprije u ljepoti međuljudskih odnosa. Ondje
je lijepo živjeti gdje se ljudi poštuju i ljube. Iskustvo nam kaže da se to ne
događa samo od sebe, nego da je potrebno puno ulagati u izgradnju dobrih
obiteljskih i općenito međuljudskih odnosa. A dobre odnose gradi jedino dobro,
čisto srce; srce u kojem vlada pravednost, opravdanost; srce koje je dirnuto i
promijenjeno ljubavlju. Takvo srce zna opraštati i onda kad to nije lako; tako
srce zna oproštenje tražiti kad uoči da nije na razini svoga kršćanskog
poslanja. Tako srce postaje svjetlo koje osvjetljava ne samo onoga u čijim
grudima kuca, nego i one koje u sebi nosi i koje ljubi.

Zamolimo Gospodina da nam
svima udijeli takvo srce; srce ispunjeno pravednošću, a ona se može roditi
jedino iz spoznaje da smo i mi ljubljeni, da je i nad nama, u trenutku našega
krštenja, Bog izgovorio riječi: Ovo je
moje ljubljeno dijete. U njemu mi sva milina. Da, zaista smo svi od Boga
zamilovani i ljubljeni. Neka nam današnja nedjelja krštenja Gospodinova svima
pomogne da postanemo svjesniji vlastitog krštenja, vlastite uronjenosti u Božji
svijet.