“Gdje je blato slađe od meda?” – pita se jednom starom
albanskom poslovicom kad se želi otkriti istinskog lokalpatriota a taj, ako je
zaista istinski, trebao bi odgovoriti kao iz topa: “Samo i isključivo u
vlastitoj domovini!”
No, da je blato zaista slađe od meda, i da ovo nije tek
pjesnička figura, znali su svi naši pradjedovi pred 2, 3 i više tisuća godina,
kada bi vješto ograđivali plitke lagune u kojima se miješala slatka voda sa
morskom vodom stvarajući onu treću, boćatu vrstu vode. A onda bi te plitke
lagune, stanište brojnih riba i ribica, zapanjivale rimske putopisce koji bi
opisivali prostore Ilirije te lakoću i umješnost sa kojom naši pradjedovi „samo kupe ribe šetajući po
plićacima prepunima riba“.
Jedan takav intaktni prostor sa još uvijek vidljivim
antičkim zidom pod morem, star barem dvije tisuće godina, koji je ograđivao plitku i muljevitu lagunu
vidljiv je pored Nečujma na otoku Šolti Otopljenoj. Poznat je u narodu kao
uvala Piškera (tal. peschiera – ribnjak) u kojoj je, kako kažu, bio smješten
glavni ribnjak cara Dioklecijana.
Ako izuzmemo činjenicu da su tako ograđene lagune bile
nepresušna antička hranilišta za veliki broj ljudi koji je naseljavao naše
otoke i prostore uz obalu i onu još bolniju, da smo zaboravili da se na
mjestima susreta slatke i slane vode dešavala “riblja gozba” i onu, prestrašnu,
da nam na otoke slatka voda danas dolazi isključivo metalnim podzemnim
vodovodima iz obližnjih gradova jer pitku vodu rašljama više ne znamo locirati…..
znači, ako izuzmemo ovaj “prehrambeni moment” cijele priče, priča se nastavlja
dalje u svojoj apsurdnosti!
Spomenuta blata su bila iznimna i po svojoj ljekovitosti.
Koristile su ih starije dame „da izvuku reumu iz kostiju“ a nešto mlađe dame bi
ih mazale po prednjem dijelu “da grudi ostanu čvrste k’o i blato ka’no se
stvrdne” il’ pak da potaknu fertilnost svojih uterusa a danas, ova naša blata,
koristi samo šaćica bistrih vremešnih Njemica koje žele nadmudriti vrijeme i
nije im teško „potegnit“ iz Njemačke za omazat se ninskim ljekovitim blatom.
Grad Nin je nastao na jednoj od brojnih prirodnih laguna
koju formira ušće rijeke Miljašić Jaruge te dva prirodna pjećšana spruda
Ždriljac i Kraljičina plaža. Nekada velebni grad od 40.000 stanovnika sa
najvećim rimskim hramom na našoj obali, danas je tek mali gradić čiji razbacani
arhitektonski fragmenti tek najmaštovitijima mogu pomoći da naslute nekadašnju
važnost Nina, kao velikog obredno – liječilišnog centra.
No, kada vidite ono
što je opstalo kroz tisućljeća, prirodna ljepota ninske plitke i ljekovitim
blatom ispunjene lagune, shvatite zašto se upravo u Ninu nalazi najveći rimski
hram; nekome se trebalo zahvaliti za blagodati u kojima je uživalo ninsko
pučanstvo i svi oni koji su se dolazili liječiti peloidom – stručnim nazivom za iznimno ljekovito ninsko blato a sam
hram je posvećen, logika nalaže, ili samo jednom od ženskih kultova koje
simboliziraju Veliku Majku (Vlažnu) Zemlju ili, zbog dva svetišta (celle)
podjednake veličine koje su jasno vidljive u tlocrtu hrama, Solarnom (muškom) i
Lunarnom (ženskom) božanstvu, moguće Artemidi i Apolonu.
Ako nije postojalo prirodnih pješćanih sprudova, u
vremenima Ilira su se takve blagodatne lagune ograđivale podmorskim kamenim
zidovima koji su se nazivali ungradi. Jedan takav ungrad je sačuvan na otoku
Zlarinu pored Šibenika. Cijelog dana bi se uvala otvorila prema moru da bi se,
pred večer, središnji dio ungrada zatvorio dračom i tako bi se spriječio
izlazak ribe u more. Mještani bi prošetali plitkom lagunom i ulovili večeru. Na
žalost i na neznanje, cijela zlarinska laguna do ungrada je zabetonirana i sada
taj dio predstavlja centar mjesta no, o tome što je zaista bila prvotna namjena
prostora svjedoči naziv istoga – Fingac (lat. fangus – blato).
Na kraju ovog kratkog izlaganja o velikoj temi za nasušnu
je potrebu ne izuzesti ni splitski Poljud koji, tek malobrojni građani Splita
znaju, ime dobiva po močvari ( tal. pallude – močvara ) a tek neki vremešniji
od njih će se sjećati njegove slavne i glavne namjene – liječilišta Salone – a
oni odista religiozni da se sadašnji franjevački samostan i crkva Sv. Ante nazivala
Santa Maria de Pallude (Sveta Marija od Močvare). Toj ženskoj energiji Velike
Majke Zemlje, na sreću, svjedoči jedno predivno ulje na platnu koje danas krasi
lijevi zid crkve i to upravo verzija Majke Marije kao Virgin of Mercy koja,
svojim plaštom, štiti stanovništvo a predstavlja bitan nastavak ženskog kulta
fertilnosti nastavljajući se na Artemidu Iokheiru, onu po kojoj pljušte nebeske
strelice.
A kad vidi Marija Milosrdna u kakve smo se budale
pretvorili i kako smo devastirali naše svete, ljekovite i bogomdane prostore,
izgradivši nogometna igrališta na lijekovitom blatu i kad se sjeti da smo cementom
prekrili više od sto sumpornih ljekovitih vrela u Splitu čujem je kao da rezignirano
ponavlja jednu drugu poslovicu: “Kad si
bolestan, i med ti je gorak!” jer i milosrđe ima
svoje granice, a mi smo ih odavno probili u svim smjerovima.